Androvići čuvaju krst prvog srpskog svetitelja
30. 04. 2015. u 06:15
"Novosti" u Baru, u bratstvu koje brani neprocenjivu svetinju i kult Svetog Jovana Vladimir. Gorele su kuće, padale su glave, ali relikvija stara ceo milenijum je sačuvana
RELIKVIJU staru ceo milenijum, Krst Svetog Jovana Vladimira, pokušavali su iz ruku barskog bratstva Andrović da otmu mnogi. U selo Mikulići nadomak Bara dolazili su osvajači i vojske, razbojnici i belosvetski hohštapleri, nadajući se da će se dočepati svetinje čija je vrednost nemerljiva. Nikome nije uspelo. Od Osmanlija preko Austrougara, do vojski u Drugom svetskom ratu, svi su iz Mikulića odlazili praznih šaka. Gorele su kuće, padale su glave, ali krst se nije dao!
Bratstvo Androvića je najstarije bratstvo u ovom kraju, za to imaju i dokaz - krst koji čuvaju kao zenicu oka, i to više od devet vekova. Androvići svetinju sa kojom je, na prevaru, pogubljen srpski knez Zete Vladimir, čuvaju životima.
Samo jednom u godini, svetinja ugleda svetlost dana, o Trojčindanu, kada ga iznose na planinu Rumiju, gde je, kaže legenda, nekada bila crkva. U toj crkvi su, po legendi, zgrešili čoban i čobanica, i ona je odletela na drugo mesto. Legenda, dalje, kaže da će se, kada vernici na vrh Rumije iznesu dovoljno kamenja, crkva ponovo sama napraviti.
Vekovima pripadnici sve tri konfesije, pravoslavni, katolici u muslimani, o Trojčindanu izlaze na Rumiju, za Svetim krstom koji nosi jedan od Androvića. Svako u ruci nosi po kamen koji ostavlja na vrh ove planine sa koje puca pogled na svu Crnu Goru i Albaniju.
Androvići su, naizgled, obična porodica, kakvih je mnogo u Crnoj Gori. Oni se tako i osećaju, tako i žive. Ipak, oreol misterioznog krsta je uvek oko njih.
- Nama je to sve normalno, mi smo rasli i živimo sa tim zavetom, naši očevi, đedovi i preci su umrli spokojni, naša deca sa tim rastu - pričaju nam braća Goran i Milan Andrović, koji već nekoliko godina iznose krst na Rumiju, uvek spremni, ako zatreba, za njega i život da daju.
Najmanje 19 pokolenja Androvića su čuvari Svetog krsta, a nedavno je cela ta priča, kult Svetog Jovana Vladimira, proglašena za nematerijalno kulturno dobro Crne Gore. Od legende o Vladimiru i Kosari, preko kneževe pogibije, do dolaska krsta u Androviće, pa sve do današnjih dana.
- Krst je u bratstvo Androvića stigao nedugo posle tragične smrti kneza Vadimira. Njegove mošti su zajedno sa krstom prenete u manastir Prečista Krajinska, a krst je u našu kuću donela u miraz kći sveštenika te crkve. Druga kći je dobila u miraz barjak, a treća bunare. Barjak je nestao, a bunari i danas daju pitku i čistu vodu - priča nam Goran.
U Androvićima se sa kolena na koleno prenose legende koje prate Krst Svetog Jovana Vladimira, a istina je, vele, da se i Knjaz Nikola bio na njega "nameračio".
- Bilo je to u vreme kada je knjaz oslobodio Šušanj od Turaka. Tada je, ljut na Turke, naredio da se poseče sve što se ne krsti sa tri prsta.
Androvići, koji su pravoslavci, brinuli su za svoju braću po krvi. Jedan od pravoslavne braće, Nikola, otišao je kod knjaza da moli za milost, i ovaj mu obeća da ih neće dirati "ako nikakvo zlo nisu činili". I zatraži da vidi krst.
- Doneću, gospodaru ako mi čvrstu veru daš da ću ga i vratiti - reče Nikola. Knjaz obeća i Nikola donese krst. Knjaz ga je dugo zagledao, okretao i na kraju reče:
A... šta bi bilo da ti ga ne vratim? Nikola se ukoči. - Gospodaru, dao si reč. I, knjaz pruži krst Nikoli Androviću.
Krst je, mimo Trojčindana, kada se nosi na Rumiju, iznošen za polaganje kamena temeljca i osveštanja Hrama Svetog Jovana Vladimira u Baru. Krst na kupoli Sabornog hrama identičan je originalu, samo što je mnogo veći. Svetinja je iznošena i prilikom otvaranja zavičajnog Muzeja kralja Nikole u Baru.
.jpg)
- Koliko naše sećanje seže, krst nikada nije napustio Bar - kaže Goran. Jedini zabeleženi "odlazak" bio je u 16. veku, kada je nošen u Italiju gde je opšiven srebrnom gravurom preko koje je urađena pozlata.
alex miles
30.04.2015. 07:33
Bolest je to. Krst jos nikoga nije nahranio, a puno njih u crno zavio.Batalite se od udaranja minusa, na budale sam navikao !.
@alex miles - Свака част овом братству. Кад бисмо сви овако поштовали и чували светиње српског народа...@alex miles Увек ми је жао кад видим људе који су несрећни, а не знају због чега. Па онда ту своју унутарњу муку изливају унаоколо.
@alex miles - Ja nisam,još uvek me poneka iznenadi.
@alex miles - Jadan ne bio, najgora bolest je oholost!!!!
@alex miles - sve sto steknes za zivota, poneti na onaj svet neces, ali ces odgovarati za ono sto si cinio na ovom...
Komentari (19)