Katalonci u španskom selu usred Francuske
19. 11. 2017. u 17:14
Sporazum iz 1659. ostavio mestašce Ljivija vekovima podeljeno. Za specijalni tretman mesta izborio se kralj Filip IV. Granicu godinama ne poštuju samo "neposlušne" krave
Ljivija se nalazi na 1.300 metara nadmorske visine, sa pogledom na pirinejske vrhove
SPECIJALNO ZA "NOVOSTI": BARSELONA
ZAMISLITE da ste neku knjigu ostavili kod bivše žene, ili bivšeg muža. Knjiga je i dalje vaša, ali je na "drugoj teritoriji". Ovako počinje jedno od objašnjenja za slučaj katalonskog sela Ljivija koje se nalazi u Francuskoj. Na putu ka skijaškom centru Pas de la Kasa u Andori, nailazi se na putokaz za ovo mestašce, ali mnogi ne znaju da će, ako ga posete, opet ući u Španiju. I to na teritoriji Francuske.
Priča je geografsko-politička, a zadire duboko u prošlost. Da bi se objasnio ovaj neobični slučaj, potrebno je vratiti se u 17. vek, u Tridesetogodišnji rat koji su vodile Francuska (podržana od Engleske) i Španija. Pobedila je Francuska, Španija je prilikom potpisivanja mira 1659. poznatog kao Pirinejski sporazum, bila prinuđena da učini neke teritorijalne ustupke. Kralj Filip IV morao je da preda Francuzima 33 sela u Pirinejima, ali je Ljivija bila izuzeta jer je imala status grada, dobijen od Karlosa V 1528. godine. Francuzi su to prihvatili i tako je nastalo špansko "ostrvce" na teritoriji Francuske.
SPECIFIČNOST katalonskog sela na teritoriji druge države učinila je da niz međudržavnih sporazuma o slobodnom kretanju i slobodnoj trgovini bude "avans" za neke principe koje će mnogo godina kasnije uspostaviti EU. U selu, razumljivo, vlada dvojezičje, u upotrebi su jednako katalonski i francuski, po potrebi i španski, jer retko koji Katalonac ne govori, ili neće da govori, španski.
Za vreme Građanskog rata Ljivija je bila van sukoba, nije bila bombardovana, samo su neki dobrovoljci bili u ratu, naravno, na strani republikanaca. Frankove trupe okupirale su Ljiviju 11. februara 1939. dobivši prethodno saglasnost Francuske za prelaz preko njihove teritorije. Kada je počeo Drugi svetski rat Nemci nisu ušli u selo jer je bilo španska teritorija, ali su tražili od Franka da kontroliše Ljiviju koja je zbog svog statusa mogla da bude špijunsko ili gerilsko gnezdo. Više od 100 policajaca kontrolisalo je oko 700 tadašnjih stanovnika Ljivije.
Dugo posle rata stanovnici Ljivije morali su da nose pasoše kada su išli, recimo, u Puđserda, prvo veće mesto u Španiji udaljeno samo dva kilometra. Tek od početka šezdesetih godina prošlog veka kretanje ljudi bilo je liberalizovano, ali bilo je svakakvih situacija, počev od komičnih do ozbiljnih. Kada su francuske vlasti stavile znak "stop" na svom delu N 154 koji spaja Ljiviju i Puđserdu, stanovnici Ljivije skinuli su ga smatrajući da narušava sporazum o slobodnom kretanju... Priča se ponavljala mnogo puta, sve dok umesto znaka "stop" nije izgrađen vijadukt kako ne bi "povređivali" špansku teritoriju.
LjIVIJA danas ima 1.563 stanovnika na površini od 12,83 kvadratna kilometra. Nalazi se na 1.300 metara nadmorske visine, sa pogledom na pirinejske vrhove pod snegom. Od Đirone, glavnog grada svoje provincije, u drugoj državi, udaljena je 175 kilometara. Najbliži adminstrativni centar je Puđserda.

Na balkonima i prozorima kuća vise, uglavnom, katalonske separatističke zastave, poznate kao "esteljada". Stanovnici Ljivije kažu da sa komšijama Francuzima nemaju većih problema osim rasprava oko vode i "neposlušnih" krava koje ne poštuju granicu i pasu i francuske livade. Kad treba pregovarati sa državom, recimo oko održavanja puteva ili vodovoda, počinje administrativni lavirint jer moraju da se obrate katalonskoj vladi koja temu u pitanju diže na međudržavni nivo što traje, kao što već tri i po veka traje ovo špansko (katalonsko) selo u Francuskoj.
NAJSTARIJA APOTEKA U EVROPI
JEDNA od znamenitosti Ljivije je apoteka "Esteve", koja se smatra najstarijom u Evropi. Datira iz 15. veka. Sada je muzej, sa predmetima, malom laboratorijom, instrumentima, čak ima i malu biblioteku. Apoteka je radila do 1942. godine, kada je vlasnik Leon Antonio Esteve prešao u Puđserda. Opština Đirona kupila je zgradu 1965. i pretvorila je u muzej.