Saborci upisali 1944. da nije živ

Obrad Nikičević

12. 05. 2019. u 08:15

Drago Dragojević (95), najstariji učesnik NOB iz srbačkog kraja

Саборци уписали 1944. да није жив

Drago Dragojević sa predstavnicima SUBNOR-a Srbac - Foto O. Nikičević

MEĐU još samo četvoricom živih učesnika Narodno oslobodilačke borbe u srbačkoj opštini, najstariji je Drago Dragojević, koji je zakoračio u 95. godinu života. I živi sam u porodičnoj kući u selu Nožičko. I njega je, kao i ostalu trojicu boraca, posetila delegacija Udruženja SUBNOR Srbac, predvođena predsednikom Bogdanom Davidovićem, povodom obeležavanja Dana pobede nad fašizmom, i uručila mu prigodni paket sa prehrambenih proizvodima.

Vitalan, dobro vidi i čuje, a Dragojeviću je jedino problem što mora tri puta sedmično da ide na dijalizu u Laktaše. Briga o ovim pacijentima u Srpcu je dobro organizovana jer sanitet dolazi na kućnu adresu i vozi po nekoliko njih... Starina je po prirodi šaljivdžija, pa peva narodnjake, priča viceve i tako zabavlja svoje sugrađane...

- MOJI roditelji, Petar i Darinka, imali su tri sina i tri ćerke, ja i moja supruga sina i ćerku, a njih dvoje su mi podarili troje unučadi. U moje vreme selo je bilo puno dece, graja se čula na sve strane, a sada u Nožičkom ima 150 praznih kuća i samo 99 đaka u devetorazrednoj školi - kaže Dragojević.

Brine ga, kaže, bela kuga koja je opasno zavladala...

- Kada sam ja išao u prvi razred, kod učitelja Novaka Kaluđerovića iz Crne Gore bilo je više od 30 đaka, a sada u susednom selu Martincu nije upisan nijedan prvačić - zabrinuto priča starina Drago.

SA navršenih 16 godina odlazi u partizane, u 18. brigadu, i imao je jednu nezgodu zbog koje je jedva ostao živ.

- Jedne noći 1944. godine išli smo u juriš i po mrklom mraku udario sam glavom u drvo i onesvestio se. Nisam dolazio svesti duže vremena i moji drugovi mislili su da sam otišao Bogu na istinu - priseća se Drago.

Tek u leto 1960. godine pojavili su se ratni drugovi:

- Posetio me u selu Boško Nikolić, bivši komandir čete iz Prnjavora, koji je čuo da sam živ i doneo mi ratni dnevnik da mi pokaže zabelešku da sam poginuo. Dugo smo evocirali ratne uspomene - opisuje Drago svoju ratnu sreću.

Drago pokazuje sliku oca i njegovu Spomenicu


PRI kraju rata je, kaže, bio veoma ožalošćen kada je saznao da je njegov otac Petar, koji je kao ratni zarobljenik odveden na prisilan rad u Beč, poginuo.

- Saznali smo od Nožičana Miloša Dusića i Čede Nježića, koji su došli iz zarobljeništva, da je otac stradao 25. januara 1945. za vreme bombardovanja savezničkih snaga, tako što je istrčao iz skloništa i zgrabio jednog malog Italijana da ga spase, što mu je uspelo jer je dete ostalo živo, ali on nažalost nije. Majka Darinka 1966. je pronašla gde je sahranjen na jednom od bečkih grobalja i uz pomoć Zdravka Jagodića i Ranka Dobrnjca podigla spomenik, koji je nedavno obišao unuk Bojan i doneo mi fotografiju - kaže Drago Dragojević, najstariji borac ovog kraja.

OČEVA SPOMENICA

POSEBNO je ponosan na Spomenicu koju je otac Petar dobio posmrtno, kao večnu uspomenu u slavu palih boraca NOR-a, koja je izdata 29. novembra 1950. godine sa potpisom vrhovnog komandanta Jugoslovenske armije Josipa Broza Tita i sekretara SUBNOR-a Jugoslavije Aleksandra Rankovića.

Šaljivdžija Drago kaže da je stekao čin kapetana prve klase, a njegov sin Petar čin majora u najnovijem ratu 1991-1995. i da mu nije pravo što ne može da komanduje starijem oficiru.

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije