Vojvođanske priče: Ženski štrand čuvar čednosti

PRVE decenije 19. veka u celoj Evropi donele su brojne inovacije, ali i otklonile jednu veliku zabludu - da je kupanje u javnim kupatilima izvor zaraze i nedolično otmenom sloju stanovništva. Jedan za drugim širom Evrope nastaju kupališta i taj trend vrlo brzo je došao i među najbogatije stanovništvo Austrougraske carevine.

Obilazeći monarhiju i kontrolišući izvore vode, u registar "blagotvornih" mesta vojni lekari upisali su i Palićko jezero ili "Palu", kako ga je zvalo tadašnje mađarsko stanovništo, u blizini Subotice.

Nadaleko poznata lekovita jezerska voda, kao i potreba i želja gradskog stanovništva da se vrati prirodi, navele su tadašnje gradske vlasti da 1842. godine donesu odluku da se severna obala jezera uredi kao kupalište. Samo tri godine kasnije, Veće mađarske dvorske komore odobrava sredstva za izgradnju kupališta i gostione, a arhitekta Janoš Škuleti pravi prve skice objekata na Paliću i već to leto za kupače je napravljena donja trščara sa 20 soba za goste, štala za konje i šupa za smeštaj hrane.

- Ta 1845. godina je početak turizma na Paliću, imali smo park, kupalište, mesto za odmor i kupače - priča Dragutin Miljković, autor knjige "Banja Palić 1845-1963". - S vremenom, Subotica i Palić napreduju i razvijaju se, grad je kupalište izdavao u najam, a novac od zakupa grad je trošio na uređenje kupališta. Da bi se dalje razvijao, devet godina kasnije, urađen je plan parcelacije zemljišta, kako bi se prodajom placeva za gradnju letnjikovaca, trenda tog vremena, punio budžet i nastavilo da se ulaže u banju. Dolazak pruge u Segedin i linije ka Rijeci, 1864. godine, koja je prolazila kroz Suboticu i Palić, dovodi nove goste sa svih strana.

U novi vek Palić ulazi u punom sjaju i sa više od stotinu raskošnih i komfornih vila, rame uz rame sa Karlovim Varima, Visbadenom i Sent Moricom. Paralelno sa Gradskom kućom u Subotici, 1912. godine, arhitekte Marsel Komar i Deže Jakab grade Veliku terasu, Muzički paviljon, Vodotoranj, hotel "Jezero" i nadaleko poznati - Ženski štrand.

Dame na starom kupalištu - odevene

Dok su se muškarci kupali na samoj obali, Ženski štrand je stidljive kupačice skrivao od znatiželjnih muških pogleda. Izgrađen je na mestu starog kupatila, u secesijskom stilu od drveta, na trupcima pobodenim u priobalnom plitkom pojasu, kao sojenica, sa raskošno ukrašenim kabinama koje su štitile pripadnice lepšeg pola. Međutim, dame su tada bile zaista dame, te, iako su bile zaklonjene, nisu sebi dozvoljavale da se skinu više od onog što su diktirale tadašnje društvene norme.

Kupalište je 1919. godine, samo godinu dana pošto je postalo deo Srbije i Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, posetio regent Aleksandar Karađorđević.

Kupaći kostim na početku 20. veka

"Pred večer iziđosmo na Palić. Njegovo Visočanstvo prošetao je više puta po parku i posmatrao jezero. Tačno u osam sati otpoče igranka u svim prostorijama kupališne zgrade", zapisao je tadašnji gradonačelnik Stipan Matijević. "Njegovo Visočanstvo je bilo veoma raspoloženo, više dama je udostojio da se s njim razgovara, pa je sav veseo učestvovao u jednoj narodnoj igri."

Svoj štrand, doduše, mnogo prostraniji i sa lepšom peščanom plažom, muškarci su dobili gotovo deceniju kasnije, 1921. godine. Međutim, vrlo brzo muškarci i žene su se pomešali i cela jezerska obala vrvela je od kupača.

Međutim, neulaganjem u prečišćavanje vode, Palićko jezero krajem šezdesetih godina gubi status banje, a moderno vreme zagadilo je vodu toliko, da više nije bezbedna za kupanje.

Od starih manira, ostali su samo predznaci "ženski" i "muški", ali nažalost, kupača nema.

U KABINAMA I NUDISTI

KURIOZIRET je da su iste kabine Ženskog štranda krajem osamdesetih godina minulog veka od radoznalih pogleda skrivale prve nudiste na kupalištu.