Krnjača: Od kuće napravio etno - muzej

V. TALOVIĆ

16. 08. 2013. u 08:05

Arhitekta Željko Utvar poseduje u svom domu zbirku od 2.600 etno-predmeta koje je sakupljao po celoj Srbiji. Kupuje po buvljacima, selima... Više od dve trećine eksponata srpske narodne nošnje

I predmeti su kao i ljudi - pamte i pričaju, kaže arhitekta Željko Utvar (35), otvarajući vrata svog doma u beogradskom naselju Krnjača, u kojem od vremena i zaborava gotovo deceniju čuva i dopunjuje svoju retku i dragocenu etno - zbirku.

Škrinje pune veza, salta - deo prizrenske narodne nošnje, svadbarski pojas iz Kosovskog Pomoravlja sa srebrnjacima, pozlaćeni pojasevi i pafte, pirotska keramika, opanci i jeleci, ne samo što su ukras stare porodične kuće u kojoj Željko živi sa majkom Mirom već su i deo izuzetno vrednog etnološkog blaga koje mladi arhitekta sakuplja i na kojem bi mogli i muzeji da mu pozavide.

Od prve oslikane preslice, koju je pre devet godina kupio od jednog domaćina u Petrovcu na Mlavi, Željko ne prestaje da traga za predmetima koji su u minulim vekovima krasili srpske kuće. Danas je, kaže, ponosan na svoju etno-zbirku sa 2.650 najrazličitijih predmeta, od kojih su pojedini rariteti.

- Etnologija je moj život - kaže Željko, pokazujući najstariji predmet, koplje iz paleolita koje je nedavno dobio na poklon od jednog trgovca.

SKUPLjA ISTORIJU Ljubav prema starinama Željko prenosi i na sestriće, Dušana i Vladu. Iako mali, opčinjeni su sobom-muzejom u kući njihovog ujaka. Pomažu mu, čiste, glancaju predmete, raspituju se...

- Svakog vikenda u tri ujutru idem na buvljak. Prodajem stari novac, marke, fotografije, slike. Sve što zaradim odmah uložim u neki predmet za moju kolekciju.

Svaki komad očisti od prašine, žižaka, zatim ga dugo premazuje, pa tek onda voskira. Pre nego što ga pridruži zbirci u podrumu, odstoji mesec dana.

Prostran hodnik načičkan starinama vodi do sobe pune keramičkih ćupova, figura, bakarnog posuđa, alata... Na zidovima stotine preslica, sa ljubavnim porukama.

- Malo je poznato da su ih pravili momci da bi ih na vašarima darivali devojkama - kaže Željko. - Po njima su iscrtavali slike iz svakodnevnog života i ispisivali nežne reči. Svako selo imalo je i svog majstora-presličara.

Više od dve trećine eksponata su narodne nošnje iz svih krajeva Srbije. Pronalazio ih je, govori, na tavanima, ali i na stovarištima, buvljim pijacama, kupovao od kolekcionara i naslednika.

- Prošpartao sam celu Srbiju, zavirivao kojekuda, cenjkao se i molio da dođem do pojedinih predmeta - kaže. - Opčinjen sam srpskom nošnjom na kojoj je iscrtana duša naroda. I kad je bilo teško, kad se vojevalo i slavilo, vredni majstori šili su i vezli nošnju.

Zahvaljujući Željku, brojni vredni primerci su sačuvani.

- Na drvljeniku sam pronašao kaftan srmom vezen spreman za spaljivanje. Mnogo tog blaga je nestalo ili uništeno jer se verovalo da stare treba sahranjivati u najlepšoj nošnji, a da njihove stvari treba spaliti.

GROF JAGODIĆ U UTVAROVOJ kolekciji su i drveni držači za čizme grofa Elemer fon Jagodića, o čijem je sinu nedavno snimljena TV serija.

Iako su mu svi ovi predmeti u srcu, izdvaja svadbarsku nošnju iz Knjaževca koju je dobio od prijatelja njegovog pokojnog oca, Rusomira Zdravkovića. Srcu mu je prirasla i zlatnožuta košulja iz sredine 19. veka. To je i najskuplji primerak u zbirci. Sašile su je terzije za bogatu nišku gospođu. Platno je protkano svilenim nitima pa otkriva da je, zapravo, srpsko platno - svila.

- Malo je naroda, poput našeg, koji se može pohvaliti tako vrednom odećom - kaže Željko.

U početku je ljubav prema stvarima iz prošlosti zbunjivala i Željkove roditelje. Majka Mira seća se da su ga kao malog više od igračaka interesovali neobični predmeti i kamenje. Umesto patika, tražio je da mu kupe rog sa zida komšije lovca.

- Vremenom, prepoznali smo njegovu strast, ponosni na uspeh u školi i fakultetu. Ali za njega, iako talentovanog arhitektu, posla nema - kaže sa vidnom gorčinom majka Mira.

Da ne gubi vreme, sa arheolozima iz Narodnog muzeja radio je na zaštiti spomenika u Gamzigradu, Babušnici, pomagao na iskopavanju rimskih lokaliteta u okolini Požarevca, istraživao je vinčansku kulturu, obilazio muzeje...

- Svakodnevno učim o našoj istoriji, ponosan na bogatstvo i širinu srpske tradicije i običaja - kaže ne gubeći nadu da će njegova zbirka zainteresovati Ministarstvo kulture.

Žao mu je što nema bolje uslove za čuvanje, jer predmeti ne trpe dnevnu svetlost, a prostorija mora da ima odgovarajuću vlažnost.

- Nedavno mi je jedan privatni kolekcionar nudio sto hiljada evra za moju zbirku - kaže Željko. - Njena materijalna vrednost nešto je veća, ali ni za kakve pare se ne bih od nje odvojio. Ona je moje neprocenjivo blago.

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije