Krnjača: Od kuće napravio etno - muzej
16. 08. 2013. u 08:05
Arhitekta Željko Utvar poseduje u svom domu zbirku od 2.600 etno-predmeta koje je sakupljao po celoj Srbiji. Kupuje po buvljacima, selima... Više od dve trećine eksponata srpske narodne nošnje
I predmeti su kao i ljudi - pamte i pričaju, kaže arhitekta Željko Utvar (35), otvarajući vrata svog doma u beogradskom naselju Krnjača, u kojem od vremena i zaborava gotovo deceniju čuva i dopunjuje svoju retku i dragocenu etno - zbirku.
Škrinje pune veza, salta - deo prizrenske narodne nošnje, svadbarski pojas iz Kosovskog Pomoravlja sa srebrnjacima, pozlaćeni pojasevi i pafte, pirotska keramika, opanci i jeleci, ne samo što su ukras stare porodične kuće u kojoj Željko živi sa majkom Mirom već su i deo izuzetno vrednog etnološkog blaga koje mladi arhitekta sakuplja i na kojem bi mogli i muzeji da mu pozavide.
Od prve oslikane preslice, koju je pre devet godina kupio od jednog domaćina u Petrovcu na Mlavi, Željko ne prestaje da traga za predmetima koji su u minulim vekovima krasili srpske kuće. Danas je, kaže, ponosan na svoju etno-zbirku sa 2.650 najrazličitijih predmeta, od kojih su pojedini rariteti.
- Etnologija je moj život - kaže Željko, pokazujući najstariji predmet, koplje iz paleolita koje je nedavno dobio na poklon od jednog trgovca.
- Svakog vikenda u tri ujutru idem na buvljak. Prodajem stari novac, marke, fotografije, slike. Sve što zaradim odmah uložim u neki predmet za moju kolekciju.
Svaki komad očisti od prašine, žižaka, zatim ga dugo premazuje, pa tek onda voskira. Pre nego što ga pridruži zbirci u podrumu, odstoji mesec dana.
Prostran hodnik načičkan starinama vodi do sobe pune keramičkih ćupova, figura, bakarnog posuđa, alata... Na zidovima stotine preslica, sa ljubavnim porukama.
- Malo je poznato da su ih pravili momci da bi ih na vašarima darivali devojkama - kaže Željko. - Po njima su iscrtavali slike iz svakodnevnog života i ispisivali nežne reči. Svako selo imalo je i svog majstora-presličara.
Više od dve trećine eksponata su narodne nošnje iz svih krajeva Srbije. Pronalazio ih je, govori, na tavanima, ali i na stovarištima, buvljim pijacama, kupovao od kolekcionara i naslednika.
- Prošpartao sam celu Srbiju, zavirivao kojekuda, cenjkao se i molio da dođem do pojedinih predmeta - kaže. - Opčinjen sam srpskom nošnjom na kojoj je iscrtana duša naroda. I kad je bilo teško, kad se vojevalo i slavilo, vredni majstori šili su i vezli nošnju.
Zahvaljujući Željku, brojni vredni primerci su sačuvani.
- Na drvljeniku sam pronašao kaftan srmom vezen spreman za spaljivanje. Mnogo tog blaga je nestalo ili uništeno jer se verovalo da stare treba sahranjivati u najlepšoj nošnji, a da njihove stvari treba spaliti.
Iako su mu svi ovi predmeti u srcu, izdvaja svadbarsku nošnju iz Knjaževca koju je dobio od prijatelja njegovog pokojnog oca, Rusomira Zdravkovića. Srcu mu je prirasla i zlatnožuta košulja iz sredine 19. veka. To je i najskuplji primerak u zbirci. Sašile su je terzije za bogatu nišku gospođu. Platno je protkano svilenim nitima pa otkriva da je, zapravo, srpsko platno - svila.
- Malo je naroda, poput našeg, koji se može pohvaliti tako vrednom odećom - kaže Željko.
U početku je ljubav prema stvarima iz prošlosti zbunjivala i Željkove roditelje. Majka Mira seća se da su ga kao malog više od igračaka interesovali neobični predmeti i kamenje. Umesto patika, tražio je da mu kupe rog sa zida komšije lovca.
- Vremenom, prepoznali smo njegovu strast, ponosni na uspeh u školi i fakultetu. Ali za njega, iako talentovanog arhitektu, posla nema - kaže sa vidnom gorčinom majka Mira.
Da ne gubi vreme, sa arheolozima iz Narodnog muzeja radio je na zaštiti spomenika u Gamzigradu, Babušnici, pomagao na iskopavanju rimskih lokaliteta u okolini Požarevca, istraživao je vinčansku kulturu, obilazio muzeje...
- Svakodnevno učim o našoj istoriji, ponosan na bogatstvo i širinu srpske tradicije i običaja - kaže ne gubeći nadu da će njegova zbirka zainteresovati Ministarstvo kulture.
Žao mu je što nema bolje uslove za čuvanje, jer predmeti ne trpe dnevnu svetlost, a prostorija mora da ima odgovarajuću vlažnost.
- Nedavno mi je jedan privatni kolekcionar nudio sto hiljada evra za moju zbirku - kaže Željko. - Njena materijalna vrednost nešto je veća, ali ni za kakve pare se ne bih od nje odvojio. Ona je moje neprocenjivo blago.
Pogledaj galeriju
Pogledaj galeriju
Pogledaj galeriju
Pogledaj galeriju
Pogledaj galeriju
Pogledaj galeriju