Gora: Karaule srpskog i ćirilice
02. 06. 2013. u 20:58
Reporteri "Novosti" u Gori, sa narodom koji se ni po cenu života ne bi odrekao Srbije. Dok je poslednjeg Goranca u Gori, nijedna država, osim Srbije, ovde neće zaživeti
SVAK je rođen da po jednom umre. Čast i bruka žive dovijeka!
Poruka velikog Njegoša uklesana u kamen spomen-česme. Ćirilicom. Nema đaka koji ne ume da je ponovi. Usvajaju je od prvog naučenog slova. Kao zavet s kojim ulaze u zrelost. S kojim odlaze i vraćaju se. S kojim su se njihovi preci opraštali od života, ostavljajući je potomcima, kao vrhunsko životno načelo.
- A kako drugačije, nego da se vladaš tako da te se deca i unuci ne zastide - kaže nam profesor Nedžmidin Destani. - A moja je poruka: u Srbiji sam rođen. U Srbiji želim da umrem.
Ovo je Gora, na petstotom kilometru od Beograda. Karaula srpskog jezika i pisma, na krajnjem jugu Srbije. U tesnacu između Albanije i Makedonije, opasana samoproglašenom državom Kosovo, koju ovdašnji goranski narod ne priznaje. Uprkos tome što im je i Bog visoko i car daleko, odolevaju svakojakim pritiscima, kao kroz vekove ovi, večiti tragičari i pečalbari - da sačuvaju korene i dušu. Njihova ljubav prema Srbiji i privrženost su takve da to udara i u najtvrđa srca. I pokrene suzu.
- Mi smo Srbi muhamedanske veroispovesti - kažu.
- Nikad Albanci, niti ćemo to biti. Srbija je naša država i samo se u nju uzdamo. Nijedna druga ovde neće zaživeti, dok je poslednjeg Goranca u Gori. A kada vas pitaju: gde vam je ta Srbija, stavimo ruku na grudi i kažemo - ovde je.

Odozgo se navalila Šar-planina. Pothvatio sneg u prvom danu juna. Udaraju vetrovi sa svih strana.
- E, da su samo vetrovi - govori Eršed Bislini. - Vatre su nam sa svih strana. Mi kažemo: bolje se ohladiti, nego u ognju goreti.
Koreni porodice Bislini su u Gori duboki, vekovima. Eršada je, pre nekoliko dana, narod izabrao u Opštinsko veće Gore. Novoformirana vlast ima pet članova. Koje su partije ušle u sastav nove opštinske vlade? To nije naša tema.
Gorancima je važnije da, zajedno, održe život u Gori. Da opstanu na putu zaveta mudrog Njegoša, čiju poruku čuvaju u kamenu spomen-česme. Da se ne osipaju, već da se vraćaju.
- I vraćaju se, zahvaljujući Srbiji - kaže profesor Destani, direktor jedine srednje škole u Gori koja uči po programu Republike Srbije.
- Rekao sam: otvorena su vam vrata, pa birajte. I izabrali su. Vratili se.
Selo Mlike, ovde je Destani direktor srednje škole, o kojoj govorimo. Dočekuju nas mladi profesor ekonomije Admir Šola i Harun Zurapi, profesor fizičke kulture. Admir, student Novosadskog univerziteta, napustio službu u jednoj banci i vratio se u Mlike da predaje ekonomiju. Harun završio DIF u Leposaviću i već je četiri godine profesor u školi. U Mlikama su se oženili, imaju decu, porodice su im ovde.
- Vi, možda, ne razumete... Ko izgubi zavičaj, izgubio je sebe - kaže profesor Admir Šola. - Ne bih želeo, ni po koju cenu, da me deca sutra pitaju: ko smo mi i kome pripadamo. Evo vam u učionici Vuka Karadžića, eto vam odgovora.

Učionice dupke pune. Po petoro, šestoro đaka u klupi. Lepa goranska deca nemaju ništa protiv da naš fotoreporter zabeleži da oni uče iz srpskih udžbenika, "samo, ako bi nekako moglo da u kadru budu svi, zajedno, ceo razred". Ne žale se da im je tesno u improvizovanoj školskoj zgradi u kojoj su od jedne učionice napravljene - dve. A od hodnika - čitava učionica! Oko tri stotine đaka, na nevelikom prostoru. Nijedne gorke reči. Nijedne žalopojke.
Maturanti, njih četrdeset sedmoro (ove godine ih je više nego prethodnih) spremaju se za matursko veče. Roditelji i nastavnici morali su, zato, da rezervišu za proslavu veći restoran. U Ljubovištu.
- Svake godine sve je više maturanata u našoj školi - ponosan je direktor Destani. - Kod nas nema problema. Svi poroci su daleko odavde. Zašto? Zato što decu, i u porodicama i u školi, učimo da je dostojanstvo odbrana kućnog praga. Korena i vere. Samo uz takvu lekciju stasavaju najbolja deca.

SVIH ovih godina, nesrećnih, Gorancima su odbrojavali dane - podseća profesor Destani. - Govorili su nam: ostaviće vas Beograd, poručivali nam iz raznih centara moći i nudili svoje pasoše. A, onda se ove godine, na Đurđevdan, ovde slilo toliko ljudi, kao nikada za proteklih 14 godina. Pečalba se vratila zavičaju. Dočekao sam ih i rekao: verujte Katalinskom! Ko je Katalinski, otkrio nam je profesor Destani, ali tek kada im dođe u posetu, i mi ćemo obelodaniti u koga Goranci danas imaju najviše poverenja.
DANAK U KRVI
SVOJU privrženost Srbiji Goranci su platili životima. U pogromu 1999. godine, stradalo je njih jedanaestoro. U reformama Prištine, posle dvehiljadite, njihova deca, koja su se opredelila da uče po programu Srbije, izbačena su iz škola koje je gradila upravo Srbija. Danas su u improvizovanim učionicama. U Gori, u ovakvim okolnostima, danas na srpskom jeziku i ćirilici uči i piše oko hiljadu đaka - Goranaca.
LOZA SE PODMLAĐUJE
U GORI je, prema popisu iz 2011, više od 10.000 Goranaca.
- Najvažnije je da nam se loza podmlađuje i da se savija oko Srbije - govori profesor Destani. - Kako se i ne bismo savijali, kada smo gotovo svi, a to je više od 96 procenata, živote naslonili na svakojaku pomoć Beograda.
momo
02.06.2013. 21:12
Ви Гoranci сте чудо невиђено! Благо држави која има овај народ.
@momo - Bas smo cudo nevidzeno,Sve dok je takvih kao Destani mi idemo u propast,kako ga uopste nije stid da nesto ovakvo izjavljuje.Sto se uostalom ne vrati u Visegrad odakle je pobegao 90-ih.
@momo - Ti mora da si proklomovani bosnjak,stitis necije interese koji te skupo placaju.Nista nije lose Destani izjavio.Pre bi ti da odes Bosnu.Gora je Gora ,gde se govori srpskim jezikom ,a vera islamska.Jos od pra dedovine smo bili naklonjeni drzavi Srbije.Cirilica je nase pismo .
@momo - goranec,??? mi nemamo nista zajednicko sa bosnom osim vere niti je ikad ranije postojala izmisljena nacija bosnjaci na kosovu , mi smo jedini autoktoni na kosovu, a Destani nije rodjen u Visegradu da bise tamo vratio
Mnogo su to dobri ljudi i prijatelji. A kao i kod svih i kod njih se nađe kukolj.
Komentari (54)