Životna priča Bore Dugića: Čarobna frula iz Šumadije
23. 12. 2012. u 08:29
Jedan od najvećih narodnih umetnika u svetu, govori za „Novosti“ o karijeri, porodici. Širom planete proneo lepotu zvuka frule, koja mu je odredila životni put
IMA jedna pesma koja počinje sa: "Aj, čija frula ovim šorom svira...", čiji bi nastavak mogao da glasi: "Bore Dugića, šumadijskog sina". On je umetnošću i šorom i širom zemlje, ali i po svetu, proneo lepotu zvuka frule, karakterističnog za Balkan, a naročito za Šumadiju.
Muzikolozi su odavno rekli da zahvaljujući istančanom ukusu, emocijama, osećaju za frazu i izuzetnoj izvođačkoj tehnici, Bora Dugić spada u najveće narodne umetnike u svetu. O fruli, kao njegovoj sudbini, razgovarali smo u više navrata, jer su nas često prekidale njegove mnogobrojne obaveze.
- Frula kao deo moje sudbine, jeste uslovljena genetskim nasleđem, a rođen sam u centralnoj Šumadiji, u Đurđevu, selu susednom Karađorđevom Viševcu - govori Dugić. - Sa pet godina počeo sam da sviram frulu i da se interesujem za muziku. Prvu frulicu poklonio mi je ujak Živojin. Ona mi je do danas u sećanju. I to tako živo kao da je sad držim u ruci. Znam koliko je bila dugačka, kako je izgledala, sećam se jasno zvuka i mogao bih sada da je nacrtam.
Preselivši se u Kragujevac sa roditeljima i sestrom, frulu koju je u ranom detinjstvu čuvao kao jedinu vrednu igračku, poneo je. Grad ga je sačekao sa svim vrlinama i manama u koje je morao da se uklapa.
- Učiteljica, pokojna Radmila Marin je u to doba reagujući na moj stid da sviram pred odeljenjem, izgovorila svakako sudbinsku rečenicu: "Šta si se stegao, slobodno sviraj, možda će ti ta frula u životu značiti više nego sve škole koje budeš završio". To je svakako prekretnica u mom odnosu prema fruli.
U drugom razredu one čuvene kragujevačke gimnazije, kada su "Bitlsi" bili planetarne zvezde i kada je svako, ko bi okačio gitaru na leđa, bio miljenik gotovo celokupne ženske populacije, Bora je uporno terao svoje.
- Jedva sam čekao odmor da bih ostao u učionici i istovremeno svirajući i gledajući u knjigu podsećao se gradiva za naredni čas. Moji vršnjaci su različito gledali na to: neki su me otvoreno podržavali, a drugi i dalje veličali druge vrste muzike. Ali je važno da sam imao podršku profesora, pre svih pokojnih Milana S. Karića i Svete Nikolića.
Za vreme i posle gimnazije, na studijama matematike na VPS bio je član kragujevačkog "Abraševića", gde je šest godina radio kao sekretar i muzičar. I tu je postojao čovek, važan za njegov uspon: Mališa Protić, profesor i direktor "Abraševića".
- Moj susret sa legendarnim Jovicom Petkovićem, velikim umetnikom na harmonici, promenio je moj život, a odlaskom u RTS 1978. godine, na poziv Bokija Miloševića i Ljubinka Mirkovića, postao sam stalno angažovani muzičar iliti profesionalac, iako više volim izraz misija od izraza profesija. Uistinu, u jednom trenutku, pošto je frula počela da zamire, osetio sam svu odgovornost za njenu budućnost u Srbiji.
Pored porodičnog uzora, dede Milivoja koji je bio frulaš, ističe da mu je na početku karijere bio uzor i čuveni frulaš Sava Jeremić, koji je ohrabrio mnoge.
- Sa rastom mog znanja i tehnike, radeći na sebi, otvorio sam velika vrata iza kojih se smešio uspeh, koji je tražio ogromnu žrtvu. Pristao sam, dajući svoje vreme i srce muzici. I to je postalo to!
Razgovarajući o tradicionalnom Bečkom koncertu, koji se održava svakog 1. januara, sagovornik "Novosti" smatra da bismo i mi svetu mogli da pokažemo nešto.
- Potrebno je da sačuvamo naše, poštujući tuđe i od drugih učimo kako to oni čuvaju svoje. Bečki koncert je pokazna vežba kako se, poštujući kvalitativne kriterijume, traje dugo. Ali naš kratki dah je naš sindrom i naša sudbina.
Da frula ima budućnost, govore desetine mladića i devojaka, koji se danas, više nego ikad, pojavljuju na smotrama, saborima i festivalima, kao, recimo, u Prislonici.
- Oni će odrediti budućnost i trajanje frule u Srbiji. Sigurno je da nas Zapad neće primorati da pevamo tuđe pesme i igramo tuđe igre - to će uvek zavisiti od nas, zaključuje Bora Dugić.
PORODICA
PORED supruge Milanke, Bora ima i ćerku Bojanu, diplomiranog kostimografa, i sina Bojana, koji je završio muzičku produkciju na Berkliju u Bostonu. Talenat je "povukao" na oca, a radi kao muzički producent, aranžer, kompozitor, bas gitarista, inženjer zvuka.
Dudule
23.12.2012. 15:51
tačno je da sve zavisi od nas šta ćemo slušati i šta svirati
Dok je Bora rastao i ucio sviranje na fruli, neprikosnoveno su vladali Radojka i Tine Zivkovic na harmonikama. Kad im se Sava Jeremic pridruzio, onda je srpska narodna muzika postala vecna zica srpskog kuturno-muzickog miljea i tako postala vecna. Bojali smo se da ce odlaskom Jeremica frula da predje u etnografske muzeje i da se njegove snimljene melodije iti jedino sto ce sledece generacije imati. Ali prevarili smo se. Pojavio se Bora Dugic i jos traje.
bravo
Komentari (3)