Goran Vesić: Tadić je hteo da rashoduje Đinđićev BMW
22. 01. 2017. u 21:30
Menadžer grada Beograda o svojoj ulozi mosta između SNS i Građanske Srbije, kulturi sećanja, bivšim kolegama iz DS...
Goran Vesić Foto Z. Jovanović
VUČIĆ je uradio više za sećanje na Đinđića nego Živković, Tadić i Cvetković zajedno. Njegova vlada je prva koja zvanično finansira Fondaciju ubijenog premijera, a inicijativa da mu se podigne spomenik na Studentskom trgu je civilizacijski iskorak, hrabar i odgovoran potez. Takvoj Srbiji težimo, u kojoj će postojati zasluge nezavisno od političkog opredeljenja.
Ovo nam govori Goran Vesić, menadžer grada Beograda, dok nas u srcu zavejane prestonice posmatra bronzani Borislav Pekić. Baš tu, ispred spomenika velikom piscu i opozicionaru, raspakujemo Vesićev poveliki politički bagaž. Zanima nas, najpre, da li su taj monument ispred kojeg stojimo, ali i onaj budući nekadašnjem predsedniku Vlade, zapravo Vesićevi armirani stubovi u mostu kojim spaja Vučića sa građanskom Srbijom, ili je počeo mandat kulturi sećanja, kojoj Srbi nisu skloni:
- Nema potrebe da se pravi most SNS i građanske Srbije, jer je zabluda i opšte mesto da među naprednjacima nema obrazovanih i ljudi koji vode računa o kulturi, nauci, društvu, obrazovanju... SNS je stranka sa najviše obrazovanih i kvalitetnih ljudi u Srbiji, ali to nisu ljudi koji spadaju u samoproglašenu elitu sa društvenih mreža. I svoj posao u SNS doživljavam, između ostalog, da pokažem da te zablude nisu tačne.
* Zameraju vam da ste podizanjem spomenika Pekiću za cilj imali da Vučić i SNS što više "zahvate" iz biračkog tela demokrata...
- Ti iz DS koji nas napadaju ne znaju šta rade. Spomenik smo podigli zajedno sa Pekićevom porodicom, suprugom Ljiljanom i kćerkom Aleksandrom. Ali, kritičarima iz opozicije to nije dovoljno. Oni misle da im Pekić pripada više nego njegovoj porodici. Pekić je bio osnivač DS, ali i jedan od najznačajnijih srpskih pisaca 20. veka i pripada svima nama.
SNS ima pravo da pokrene tu inicijativu, kao što je premijer pokrenuo inicijativu da Stefan Nemanja, osnivač srpske države, dobije spomenik. Niko nije sprečavao Živkovića, Cvetkovića, Tadića da to urade. I zato niko nema pravo da nam kaže da je politička kalkulacija.
* Ima li neke vrste političke perverzije u tome da stranka kojoj pripadate podiže spomenik Đinđiću, imajući u vidu govor Nikolića na ispraćaju Šešelja u Hag?
- Spomenik Đinđiću je pitanje odgovornosti. Bio sam njegov saradnik i mislim da imam malo više prava od nekih drugih ljudi da govorim o tome. Koliko znam, Nikolić se za taj govor javno izvinio i rekao da to nikada ne bi rekao da je znao šta će da se desi. Svako od nas ko se bavi politikom uradio je ili rekao nešto zbog čega se posle pokajao ili javno izvinio. Daću vam jedan primer koliko je Tadićeva vlada poštovala Đinđića: donela je odluku da se automobil BMW kojim se vozio i ispred koga je ubijen rashoduje i proda na licitaciji! Automobil koji je deo istorije. Vučićev ministar kulture Bratislav Petković je spasao taj automobil i prebacio ga u Muzej nauke i tehnike gde se danas čuva kao eksponat.
- Nema ih mnogo, jer DS iz kog sam otišao 2004. više nije isti. Đinđićevi saradnici, među kojima sam i ja, doživeli su progon posle 2004. godine i većina njih nije odavno u toj stranci. o Novi predsednik Šutanovac jeste, u kakvim ste odnosima s njim? - Nismo u svađi. Ali, nismo se ni čuli godinama.
* Slično se dogodilo i sa automobilom u kojem je ubijen kralj Aleksandar...
- Tačno. Posle oslobođenja Beograda, nove vlasti su iz Vojnog muzeja uzele automobil "delaž D8", u kojem je ubijen kralj Aleksandar, koji je tamo od 1938. bio muzejski eksponat, i u njemu vozili pomije kroz grad. Kažu da su građani stajali mirno kada bi taj automobil prošao pored njih i krstili se. Tada je neko shvatio da to ne treba da se radi. Ko zna kakva bi sudbina zadesila Đinđićev automobil da ga ministar Petković nije spasao.
* Možete li da uporedite Vučića i Đinđića, sa obojicom ste sarađivali?
- Često se plasira teza da su Vučić i Đinđić isti, što, naravno, nije tačno jer ne postoje isti političari, odnosno svako ima svoj poseban stil i pečat. Ono po čemu su slični je neverovatna energija kojom rade svoj posao. Slični su i po osećaju za promene u svetu. Đinđić je prvi političar posle Milana Stojadinovića okrenuo Srbiju prema Nemačkoj, kao najjačoj zemlji EU. Vučić je to kao političar takođe razumeo. On i Đinđić su real-političari. Sličnost je i to što je malo političara u našoj istoriji koji su govorili Srbima da treba da se menjaju i nisu im povlađivali. Đinđić je pokrenuo evropski put Srbije, Vučić je zemlju približio EU više nego bilo ko pre njega.
* Ko je teži za saradnju?
- Đinđić, čiji sam šef kabineta bio, mnogo je tražio, ali Vučić od saradnika traži još više, zahtevniji je i traži odgovornost i preciznost. Ako mu kažete da ćete nešto završiti u nedelju u 10, očekujte njegov poziv u 10.05 sa pitanjem da li je to završeno.
* Ko je lično neposredniji, komunikativniji, po temperamentu?
- O Vučiću postoji predstava da mnogo drži do forme. Ali, on je vrlo ličan, u smislu da je osetljiv na ljudske probleme, boli ga ljudska nepravda i reaguje na takve stvari. Nebrojeno puta se desilo da vidi nešto na televiziji, zove, traži da se pomogne ili pita zašto nismo taj problem rešili. A upravo je to najvažniji posao političara - da rešava probleme.
* Smete li premijeru i stranačkom šefu da kažete sve što mislite?
- Iznesem mu sve činjenice i predložim rešenje. Borim se da dokažem da je dobro to što predlažem. Ali, uvek ću sprovesti njegovu odluku, on je ne samo predsednik stranke već i političar koji ima najveću podršku građana u novijoj istoriji. On ceni tuđe mišljenje, traži ga i ume da sluša.
* Po čemu biste voleli da budete upamćeni na kraju mandata?
- Po tome da je ovaj grad postao humaniji za ljude. Da ima više pešačkih zona, igrališta i parkova, biciklističkih staza, da fasade budu sređenije, raspali kontejneri zamenjeni... Voleo bih da ljudi osećaju da smo mi počeli ponosno da se sećamo svoje istorije.
- Nisam dugo, sigurno nekoliko godina. Gledam utakmice na televiziji, navijam, ali nemam vremena da idem na stadion.
* Plašite li se da ne ostanete upamćeni po "inflaciji" spomenika u prestonici - od Pekića do Vorhola?
- Nije to inflacija spomenika nego sećanje, negovanje kulture sećanja. Znam da se pojedinci koji nisu ništa postigli u životu i koji žive na društvenim mrežama podsmevaju, ali ako ne čuvamo istoriju, kako mislimo da idemo u budućnost? Beograd nema ni spomenik Aleksandru Karađorđeviću, koji je ubijen zato što je srpski kralj. Moramo, kao društvo, da prevaziđemo političke razlike i gledamo kako Srbiji da bude bolje.
* Hoće li uz predsedničke i eventualne parlamentarne izbore, biti održano i glasanje za vlast u Beogradu?
- Ne vidim nijedan razlog da se izbori u Beogradu, koji redovno padaju sledeće godine, održe ranije. Naša većina funkcioniše stabilno, grad se uspešno razvija i sprovodimo politiku za koju smo dobili poverenje građana.
* Da li bi u slučaju parlamentarnih izbora, snaga Vučića i SNS pomogla da osvojite više mesta i u gradu?
- Kad god budu izbori, iza naših rezultata i onoga što budemo obećali, stajaće Vučićevo ime, građanima Beograda će biti jasno da sprovodimo politiku koju on personifikuje. I najveći projekat naše vlasti u Beogradu direktno je vezan za njega, a to je "Beograd na vodi".
CH
22.01.2017. 22:20
Ovima ništa nije sveto. Setite se izjave istih ovi posle ubistva
SNS kao novi DS.
U principu gospodin Vesić je rekao dosta istinitih stvari, posebno za spomenike je upravu. Srpski državnici koji su u trenutku atentata bili na funkcijama apsolutno zaslužuju dizanje spomenika u glavnom gradu. Što se drugi nisu setili to je njihov problem Poređenje Vučića i Đinđića nije primereno jer postoje razlike oko harizme, političke pronicljivosti pa i oko rada. Pogledajte samo rezultate popularnosti. Ne kažem da to podržavam, ali poštujem i lagao bih kada ne bih pokušao i ja da mogu!
У Београду још има инфлације дивље градње и доградње, што је цивилизацијска брука и доказ да се није ништа променило на боље, али инфлације споменика - нема! Београд дугује, на пример, споменике великим српским војводама, и то коњаничке, на високим постаментима, на главним трговима. Немањићима исто тако. Тек тада ће то бити српски Београд.
To nije bio Djindjicev automobil vec DRZAVNI AUTOMOBIL. Mogao je i moze da se pokloni nekoj Socijalnoj Ustanovi u Srbiji.
Komentari (32)