Vučić: Ustaćemo posle svih naših raspeća i muka
11. 04. 2015. u 12:00
Za Novosti piše - Aleksandar Vučić, premijer Srbije: Rad i neodustajanje napravili su jednog Novaka. Najteže je učiti one koji misle da su sveznajući. I Džordan je najpre sabrao promašaje
NOVAK je opet pobedio u Majamiju i to taman kad su svi pomislili da je na sigurnom putu da izgubi meč! Omogućio nam je, po ko zna koji put, veliko slavlje.
A ja se setim košarkaša koji je, u karijeri, promašio više od 9.000 šuteva. I izgubio skoro 300 utakmica. I čak 26 puta, poslednjim šutem, probao da donese pobedu svom timu, i promašio.
Kakav gubitnik, kažete vi, šta, uopšte, razmišljaš o njemu, danas, kada smo pobedili? Zato što se zvao Majkl Džordan. Leteći Majkl. Najveći košarkaš svih vremena. Čovek koji je, posle svega, najpre sabrao promašene šuteve i poraze.
I kada su ga pitali, kako je uspeo, prvo je to naveo. Koliko puta je promašio, koliko utakmica izgubio, koliko puta je ispustio pobede. Drugim rečima, koliko puta, i posle čega, nije odustao.
Strašno važna lekcija.
Da je uspeh put, a ne cilj, i da, na tom putu, mora i da se pada. Ne sme samo da se odustane.
Po Čerčilu, ići od neuspeha do neuspeha, a ne izgubiti entuzijazam - to je put uspeha. Novak je to dokazao. Srbija to, danas, dokazuje.
Zato što smo verovali u nju, i kada joj ništa nije išlo.
Zato što smo trpeli poraze, ali nismo odustajali.
I nismo se plašili. Ni rada, ni teških odluka.
A u Srbiji, verovatno najteža odluka bila je ona da promovišemo rad, kao uslov i kao način. Da ukinemo bajke i mitove, da prestanemo da lažemo i obećavamo, nego da, otvoreno, kažemo - biće, ako svi radimo.
Teška odluka, u Srbiji.
I navešću samo jedan primer.
Jedna od kritičarki (izvinjavam se što joj nisam zapamtio ime, mnogo kritičara je bilo, nisam uspeo sve da pohvatam), posle mog navođenja Ezopove basne o cvrčku i mravu, napisala je kako je Luter, svojevremeno, prevodio Ezopa i delio njegove basne, pouke, svojoj pastvi.
Tačan podatak, i esencija naših problema. Luter je živeo u Nemačkoj, u 16. veku, i imao pred sobom široko, prazno polje. Ljude koji su bili prosti i nepismeni. I spremni da uče od početka. Od Ezopa i elementarnih pravila. Onih koja su ih, tokom vekova, oblikovala i načinila od njih vredne radnike.
A mi, danas, u Srbiji, Ezopu, i radu, pokušavamo da učimo one koji su ubeđeni da već znaju sve. I da nema šta ko da im priča.
Mi, svakoj nauci, i svakom teškom radu, nađemo manu. Preziremo ih, ubeđeni da bismo samo, samo ako bismo hteli, mogli mnogo više i bolje.
Kao u onoj anegdoti o Milanu Jovanoviću Brodskom, jednom od najobrazovanijih Srba u 19. veku. Pisac, prevodilac, koji je, kao lekar, radio na Lojdovim brodovima i stigao do Kine i Indije.
Kada je priman u Kraljevsku akademiju nauka, držao je pristupnu besedu o indijskoj drami, sa kojom se upoznao još tokom studija u Engleskoj. I neke kolege, buduće, zamerile mu što priča o indijskoj drami, a ne zna sanskrit.
Kako god, izađe Milan Jovanović na Knez Mihailovu posle te rasprave, i primeti kako ljudi okreću glavu od njega. Ide, čudi se, kada iz jednog ćepenka čuje dva šegrta kako se domunđavaju:
- Eno ga onaj što ne zna sanskrit.
To je Srbija kojoj smo rekli da mora da radi, i da uči. Sveznajuća zemlja, sveznajućih ljudi.
Teška odluka, naročito ako se zna da ni sam ne znam sanskrit.
Ali, hvala Bogu, znam da radim. I otporan sam na "neznasanskrit" kritike. I verujem da takvih, kao što sam ja, u Srbiji ima, kao mrava. I nema veze što su ovi sanskrit kritičari glasniji. Mi smo vredniji.
Ne krijemo se, u senci, ne pravimo mitinge, u senci, ne odmaramo se i ne pričamo, u senci.
Radimo, na otvorenom, i verujemo, isključivo u taj naš rad.
Spremni smo da, radeći, padnemo, ali i da odmah ustanemo i nastavimo da radimo.
I, neću da se poredim, ali verujem da smo, najvećem delu Srbije uspeli da približimo onu filozofiju koja je napravila jednog Novaka Đokovića.
A on se, pre samo par nedelja, u Filadelfiji, slikao pored spomenika Rokiju Balboi, i napisao, ispod slike, čuvenu rečenicu, koja bi, ako mene pitate, trebalo da postane moto čitave Srbije:
- Nije važno koliko jako možeš da udariš, već koliko jakih udaraca možeš da primiš, i da nastaviš dalje.
To je Novaka napravilo. Rad i neodustajanje.
Neodustajanje i rad, rad i rad.
I to je Srbija danas.
To je "Beograd na vodi". To je "Er Srbija". To je Železara. To je fabrika u Krupnju posle 35 godina. To je svaka fabrika koju otvorimo.
To će biti i dan kada ćemo vratiti plate i penzije. Kada počnu da rastu na zdravim ekonomskim temeljima.
Ustajanje posle udaraca.
I zar nije, na kraju, to i suština najvećeg hrišćanskog praznika, Uskrsa. Ustati, posle svih udaraca, raspeća i muka.
Praznika od kojeg mi, sveznajući Srbi, treba toliko toga da naučimo.
A pre svega da verujemo, i da ne odustajemo.
Da radimo, još više.
Zato, srećan vam upravo takav Uskrs.
Hristos Voskrese!
Vaistinu!
Rade
11.04.2015. 12:18
Samo hrabri ljudi koji znaju da preuzmu odgovornost kada je najteze mogu da pomognu ovoj zemlji da se podigne iz pepela.
Vucic je dokazao da se samo vrednim radom i trudom moze postici veliki rezulatat, i da se nista ne menja na bolje preko noci.
Srbija moze da dodje na mesto razvijenih i modernih zemalja samo pre toga moramo da ucinimo sve sto je do nas, svaki covek pojedinac ako da sopstveni doprinos boljitku mi cemo ubrzo pobediti sve prepreke.
Steta sto Vucic nije ranije postao lider nase zemlje, mozda bi vec sada bili na svojim nogama i ziveli bolje.
Vrlo važna osobina krasi premijera Srbije, a to je da nikada ne odustaje od onoga u šta veruje. Bar malo mu pomozimo, biće i nama bolje, možda i pre nego što mislimo da je moguće. Ali bez rada nema rezultata, tu je u pravu.
Komentari (159)