Komentar: Leka i Đido
23. 08. 2013. u 22:33
Obeleženo je trideset godina od smrti bivše Titove desne ruke „abadžije iz Obrenovca“ Aleksandra Leke Rankovića a neki Đilasovi zavičajci, zemljaci, pokreću inicijativu da se Đido sudski rehabilituje
Komunisti srpskog porekla bili su borci protiv svakog oblika izražavanja i negovanja srpstva (izuzetak je Krcun, u poratnim godinama, i to je platio glavom) dok su slovenački i hrvatski komunisti pre svega bili nacionalisti, Slovenci odnosno Hrvati, kojima je komunizam bio primamljiv, slatkast, ali u njihovim nacionalnim državama. Okolnosti stvorene na Balkanu nakon Drugog svetskog rata naterale su ih da umesto planiranih nacionalnih država, Slovenije, Hrvatske i velike Albanije (pogledati odluke Četvrtog kongresa KPJ, održanog 1928. godine u Drezdenu) prihvate Jugoslaviju kao višenacionalnu složenu državu, ali uređenu tako da su u njoj Srbija i Srbi pod stalnom kontrolom. Otuda dve autonomne pokrajine u Srbiji, Hrvatska bez pokrajina, nove nacije i nove crkve, otuda Ustav iz 1974. godine.
U celoj ovoj priči značajnu ulogu odigrali su, rekoh, srpski komunisti; ćutanjem, podržavanjem, obračunom sa sopstvenim narodom i istorijom tog naroda. Među njima su i dvojica o kojima ovih dana bruji Srbija: Aleksandar Ranković i Milovan Đilas.
Zašto opet o njima. Obeleženo je trideset godina od smrti bivše Titove desne ruke „abadžije iz Obrenovca“ Aleksandra Leke Rankovića a neki Đilasovi zavičajci, zemljaci, pokreću inicijativu da se Đido sudski rehabilituje, te da jednu ulicu u Beogradu nazovemo njegovim imenom.
Interesantne su rasprave na ovu temu. U njima je na površinu isplivala osnovna karakteristika Srba kao naroda: slabo pamćenje. Đilasa u tim raspravama tumače kao otpadnika od komunizma, leberala, antititoistu a Rankovića kao srpskog nacionalnog borca. Glavni argument za Leku je onaj aplauz na njegovoj sahrani.
Do koje mere su Srbi kao narod u Titovoj Jugoslaviji bili poraženi govori upravo taj aplauz, potreba da se nacionalna klica traži tamo gde je nikada nije bilo. Srbi su, nemajući ništa drugo, globalno obespravljeni i obesnaženi, u državi koju su stvorili, u jednom ortodoksnom komunisti, najžešćem braniocu baš te i takve Jugoslavije, tražili nacionalnog heroja. Taj aplauz na Novom groblju, avgusta 1983. godine, ostaće kao veliki beleg srpske nemoći i pozicije u komunističkoj Jugoslaviji.
Da li je Milovan Đilas odgovoran za „leva skretanja“ u Crnoj Gori, političku i svaku drugu netrpeljivost, uključujući minimum ljudskosti, prema „poraženim snagama“, danas je potpuno nevažno. Davno okončano vreme. Kao što je nevažno, jer se ne može menjati, to što je Đilas, kada su ono crtane međurepubličke granice Titove Jugoslavije, presudio da Baranja pripadne Hrvatskoj, da ta republika kasnije postane i podunavska zemlja, iako Baranja sa Hrvatskom, u istorijskom i etničkom smislu, nikada ništa imala nije.
I Đilas i Ranković znatno su doprineli krvavoj drami koja je zadesila Srbe u komunističkoj Jugoslaviji. Njihovi potomci ih vide drugačije nego mi ostali. Imaju pravo na to gledanje. Ali njihovi politički istomišljenici, a danas ih ima u javnom životu i u Skupštini Srbije, nemaju pravo da guraju prste u oči ogromnoj većini građana Srbije, svesnoj kakve je sve nesreće i zla komunizam doneo Srbiji i Srbima.
Mileva
23.08.2013. 22:56
Gospodine Dmitrovicu, srecna sam da ste i dalje Dmitrovic. U sred ove kaljuge vi se niste uprljali. Retki su takvi. Ako nas jednog dana i razocarate (u sta ne verujem) hvala Vam i na ovome do sada, od Argumenta do Novosti.
Dopis zaslužuje komentar: Bez komentara.
Odlično g.Dmitroviću. Odlično. Istina i samo istina će valjda osloboditi ovaj teško zabludeli narod jednoga dana. Valjda...
Upravo tako kako je napisao Ratko Dmitrović. Odličan tekst.
Gospodine Dmitrovicu,veoma sam pocastvovan,kao i svaki Srbin,istinom koju ste izneli u Vasem clanku.Cini mi se da je srpstvo kao identitet,naj hrabrijeg naroda,kada je u pitanju davanje onog najvrednijeg kod COVEKA-ZIVOTA svog,lako dokazivo,jer su tolike generacije pale za svoju OTADZBINU SRBIJU. Medjutim,isto tako je dokazivo da smo-do zla boga-naivni.Da je to tako govori stvaranje Jugoslavije.Pocev od potomakaCrnog Djordjija koji su i na samrti molili za cuvanje propale zajednice,sve do danas
Komentari (18)