ATENTATORIMA 378 GODINA
23. 05. 2007. u 19:49
U Specijalnom sudu, posle tri i po godine suđenja, izrečene kazne dvanaestorici optuženih za ubistvo premijera Srbije Zorana Đinđića: Sud utvrdio da je Milorad Ulemek organizator atentata na Đinđića, a da je Zvezdan Jovanović jednim metkom ubio premijera -
PENZIONISANI pukovnik policije, bivši "legionar" Milorad Ulemek kao organizator politički motivisanog atentata na premijera dr Zorana Đinđića zaslužio je maksimalnih 40 godina robije. Isto toliko zaradio je zamenik komandanta "crvenih beretki" Zvezdan Jovanović, zato što je iz snajpera ubio prvog srpskog demokratskog premijera. Preostala desetorica optuženih sakupili su ukupno 298 zatvorskih godina. MI NISMO KADIJE!
Tako je u sredu u Specijalnom sudu u Beogradu odlučilo sudsko veće Nate Mesarović nakon 149 radnih dana, tokom kojih su im kroz ruke prošle 12.672 stranice sudskog spisa. Saslušali su 89 svedoka, četvoricu svedoka saradnika, 18 veštaka, a bilo je 37 veštačenja. Sudije su odbile 36 predloga punomoćnika porodice Đinđić i u atentatu ranjenog Milana Veruovića, šefa premijerovog ličnog obezbeđenja, kao i 72 predloga koje su im ispostavili optuženi i njihovi branioci.
Političko ubistvo
- DR ĐINĐIĆ je ubijen nakon demokratskih promena u Srbiji, kad je većina građana verovala da se Srbija može spasti rečju, radom i delom - započela je usmeno obrazlaganje presude Mesarovićeva. - Najteže pada saznanje da u ovoj zemlji predsednika Vlade može ubiti organizovana kriminalna neprijateljska organizacija, i to u dvorištu Vlade, radi ostvarivanja kriminalno-političkih interesa. To je političko ubistvo upereno protiv države, izvršeno sa umišljajem. Optuženi Ulemek i Dušan Spasojević stvorili su neprijateljsku zaveru od kriminalizovanog dela JSO i Spasojevićeve bande, sa ciljem da vrše krivična dela. Tu zločinačku zaveru karakteriše čvrsta povezanost, dogovaranje, tačno podeljene uloge, a vreme do kada će delovati određeno je njenim ciljem: a to je napad na ustavno uređenje i bezbednost države, nakon toga, uticanje na postavljenje vlasti.
Ovo, i ostatak obrazloženja, optuženi nisu čuli zato što su u znak protesta što su ih sudije oglasile krivima zatražili preko zatvorske straže - i dobili saglasnost Mesarovićeve, da napuste blindirani boks u kome su stojeći saslušali koliko je ko godina robije dobio.
Zapravo, kad je sudija rekla da prisutni mogu da sednu i čuju obrazloženje, u tom boksu u stojećem stavu ostali su Ulemek, Jovanović i Željko Tojaga (koji je dobio 30 godina zatvora). Kad su oni krenuli ka izlazu iz boksa, za njima su pošli Aleksandar Simović (35 godina zatvora), Dušan Krsmanović (30 godina zatvora), Branislav Bezarević (30 godina zatvora), tako da je sam u onolikom boksu ostao Saša Pejaković (osam godina zatvora) koji se brani sa slobode. Zvezdan Jovanović, napuštajući sudnicu, okrenuo se supruzi i kroz staklo poručio: "Poljubi decu!"
Inače, presuda je u odsustvu, zato što i danas nisu dostupni pravdi, izrečena Ninoslavu Konstantinoviću (35 godina zatvora), Vladimiru Milisavljeviću (35 godina zatvora), Sretku Kaliniću (35 godina zatvora), Milošu Simoviću (30 godina zatvora), Milanu Jurišiću Juretu (30 godina zatvora).
Ulemek salutira
PRETHODNO, slušajući koliko godina robije dobija za svako krivično delo, Ulemek je redom ironično salutirao sudijama, a kad su on i Jovanović čuli da im je u zbiru izrečeno maksimalnih četiri decenije tamnovanja - deliocima pravde uputili su smešak nabijen ironijom. Simović je bio doslovno skamenjen, ukočenom Krsmanoviću je pogled "pobegao" ka plafonu, Bezarović je osudu podneo uz vidnu "knedlu u grlu", Tojaga, sa rukama iza leđa, skamenjeno je zurio u sudije.
Njihove porodice u mukloj tišini saslušale su visinu kazni, jedino su se uzdasi neverice čuli kad je predsedavajuća saopštila visunu kazne za Bezarovića, Tojagu i Krsmanovića. Ulemekova supruga držala se za stomak, supruga Aleksandra Simovića, u poodmakloj trudnoći, zaplakala je. Dok su optuženi izvođeni iz sudnice, njihova familija "zapucala" je ka izlazu na drugoj strani.
Bilo je deset minuta iza podneva.
- Publika mora da ostane, ne može na taj način da izražava protest protiv odluke ovog veća - naredila je Mesarovićeva.
Oni su, međutim, izlazili. To je, moglo bi se reći, revoltiralo predsedavajuću, začuo se njen glas:
- Da li straža ima drugog šefa u ovoj sudnici osim predsednika sudskog veća?! Predsednik se brine o poštovanju reda u sudnici. Ne znam sa kim ste se sa strane dogovorili da puštate publiku da izlazi dok veće zaseda!
Bilo je uzalud.
Sukob pred sudom
MESAROVIĆEVA je počela da obrazlaže osuđujuću presudu za sve optužene, ali se ubrzo sa ulaza u sud i u medija centru čula graja, vika, zvižduci. Nastao je opšti metež. "Ua!", "Ubice", "Sponzoruše", vikali su članovi i simpatizeri DS, LDP, G 17 plus kada su se niz stepenice suda spuštale supruge i ostala rodbina optuženih.
Neki su to mirno prihvatili, neki uzvratili: "Gde vam je Čeda?", "Lešinari" - a bilo je i vulgarnih poruka. Usijanje je stiglo do ivice fizičkog obračuna - koji je policija spremno sprečila - kad su pripadnici ove tri stranke videli Krsmanovićevu suprugu sa majicom na kojoj se nalazi njegov portret, a istovremeno je na nekoliko metara od njih projurio, neprekidno trubeći, automobil iz kojeg se viorila majica sa ogromnim amblemom JSO - razjapljena vučja čeljust.
Opštu tuču sprečila je policija kad je niz stepenište suda sišao mladić na čijoj majici je bila crvena ruža, "zaštitni znak" Ulemeka, a koji je pripadnicima političkih partija pokazao srednji prst.
Krivi su
ZA to vreme u sudnici je uveliko obrazlagana presuda. Sudski dan započeo je u 11.39 časova kad je Mesarovićeva naredila da svi stojeći slušaju prvostepenu presudu. U izreci presude rečeno je da su svi optuženi, izuzev Pejakovića, krivi za to što su se krajem 2002. i početkom 2003. u Beogradu udružili radi neprijateljske delatnosti.
Stavom dva izreke za ubistvo "najvišeg predstavnika državne zajednice i država članica" (ubistvo Đinđića) Ulemek i Jovanović dobili su po četiri decenije zatvora; Aleksandar Simović, Konstantinović, Milisavljević i Kalinić po 35; Miloš Simović, Jurišić, Krsmanović i Bezarević po 30; Tojaga (za atentat kod "Arene") 30 godina.
Za pokušaj ubistva Veruovića, Ulemek i Jovanović dobili su po 12 godina zatvora. Pejaković je oglašen krivim za protivzakonito pružanje pomoći Ulemeku i Spasojeviću od 12. marta 2003, kad je ubijen Đinđić do 20. marta iste godine. Sve ove kazne sudije su "sabrale" u jednu, jedinstvenu. Osim toga, u sredu su svima produžili pritvor, dok su Pejakovića ostavili da se brani sa slobode, uz uslov da se svakog drugog ponedeljka javlja u OUP Voždovac. Uz to, sudije su i zvanično donele odbijajuću presudu za svedoke saradnike Miladina Suvajdžića i Dejana Milenkovića, čime su oni oslobođeni krivične odgovornosti za učešće u atentatu.
Jaki dokazi
- SUD je saslušao veliki broj svedoka, svedoke saradnike, veliki broj veštaka (balističari, sudska medicina, kriminalistička tehnika, daktiloskoperi), izvršio uvid u brojne pismene dokaze, obimnu fotodokumentaciju, video-zapise - obrazložila je Mesarovićeva. - Ceneći sve to i dovodeći to u vezu sa odbranom optuženih, sud je utvrdio da su oni izvršili krivična dela za koja su oglašeni krivim. Utvrđeno je da je premijera Đinđića ubio Zvezdan Jovanović, iz Ulice admirala Geprata 14, i to kancelarije broj 55 na drugom spratu, da je razdaljina između prozora sa kog je pucao i mesta na kome se nalazio pokojni premijer 134 metra, da je brzina metka bila oko 700 metara u sekundi, a da je metak putanju prešao za jednu šestinu sekunde.
Podsećajući da je Jovanović priznao atentat u policiji, a Krsmanović i u MUP i pred istražnim sudijom, ona je istakla da priznanje optuženih nije dovoljno za osudu, već je sud i na osnovu ostalih dokaza utvrdio činjenicu o tome ko je ubio premijera.
Po njenim rečima, sud je iz izjava svedoka saradnika utvrdio da su Ulemek i Spasojević "umrežili" kriminalizovani deo JSO i kriminalno zločinačko udruženje "zemunski klan". Citirala je reči pokojnog Zorana Vukojevića: "Dušan i Legija, to je jedno te isto, oni su doneli odluku da se ubije Zoran Đinđić". A, Milenković je rekao da je po odluci Ulemeka Jovanović ubio Đinđića.
Sledeći dokaz da je Jovanović ubica je njegovo policijsko priznanje iz kog je ona citirala i rečenicu: "Lično sam likvidirao Zorana Đinđića". Motiv da to uradi stvorio mu je Ulemek lažući da je ceo komandni kadar JSO na spisku za izručenje Hagu.
Strah od hapšenja
- TE podatke Ulemek je mogao da zna - citiramo sudiju. - Ovde je Zoran Mijatović posvedočio da je 19. oktobra 2001. Karla Del Ponte dala ministru Dušanu Mihajloviću širi spisak ljudi čije izručenje zahteva, i da je pokazala poseban interes za delovanje JSO u poslednjih deset godina, a posebno za Zvezdana Jovanovića, Raju Božovića i Ulemeka, koga su tražili pod više različitih imena. Nije sporno da je takav spisak postojao. Ali težište je bilo na Jovici Stanišiću, a kad je o JSO reč, na Franku Simatoviću. Jovanović nije bio na tom spisku.
Utvrđeno je, nastavlja sudija, da je Jurišić za potrebe atentata u Gepratovoj zauzimao parking prostor, a da je Milisavljević dovezao Jovanovića, Konstantinovića i Aleksandra Simovića.
- Jovanović je govorio o pripremi za nalaženje lokacije i potrvdio izreku presude da je on odlučio da je kancelarija broj 55, kako je rekao, "odlična lokacija", a govorio je i o prozoru, ćebetu, puški, kako je sedeo, ispalio dva hica, opisao otežano kretanje premijera do ulaza - citiramo sudiju. - U istrazi nije želeo da iznese odbranu, pa smo je pročitali na glavnom pretresu jer je odbio da iznese odbranu. Tu njegovu izjavu potvrđuje priznanje Krsmanovića. On i Jovanović su gotovo na identičan način opisali kako je ubijen premijer, i sve radnje kriminalne neprijateljske organizacije, od pokušaja atentata kod Bubanj potoka, 16. februara 2003, kad se premijer vraćao sa Kopaonika, a zatim pokušaj 21. februara 2003. na autoputu kod hale "Arena".
Obojica su otežavala prikupljanje dokaza i primorala sudije da izvode veliki broj drugih svedoka - time što su na glavnom pretresu ćutali, objasnila je Mesarovićeva. Ona je navela imena svedoka iz Gepratove koji su čuli dva pucnja i videli ćebe na prozoru. Rekla je da je sat nakon početka uviđaja pronađena prva, a mnogo kasnije u trsci druga čaura. Navela je koji još osim ovih dokaza "potvrđuju da je Jovanović izvršio atentat kako je on opisao".
Neubedljiva odbrana
- ODBRANA optuženih sve osporava - reči su Mesarovićeve. - Način na koji je izvršen uviđaj, da je premijer ubijen iz kancelarije broj 55, balističko i sudsko medicinsko veštačenje, položaj premijerovog tela u momentu kad je ubijen, mesto stajanja Veruovića, dve čaure nađene u Gepratovoj, da one potiču iz puške "hekler i koh", da su premijer i Veruović pogođeni istom municijom, da je čaura nađena na Fruškoj gori ispaljena iz pomenute puške. Posebno osporavaju način nastanka povreda na desnoj butini premijera, tvrde da je atentator pucao sa terase iz Birčaninove 6-8 ili iz Nemanjine 9, osporavaju da su povrede kod premijera i Veruovića nanete istim vatrenim oružjem. Osporavaju odluku da veštači Vizbden, a domaći balističar Milan Kunjadić im je nestručan. Osporavaju da je pokušaj atentata kod "Arene" izvršen onako kako smo mi utvrdili.
Sud je cenio sve ove primedbe, i mnoge druge, dodala je. I one da su priznanja Jovanovića i Krsmanovića uzeta nezakonito.
- Na sve te okolnosti ovde su se izjasnili brojni svedoci - nastavlja Mesarovićeva. - Čuli su dva hica iz Gepratove, videli tri osobe da istrčavaju iz Gepratove 14, ulaze u automobil i beže. Naglašavam izjavu Kuja Kriještorca datu u istrazi, ovaj svedok ubijen je nakon saslušanja kod istražnog sudije, a izvršilac još nije poznat. On je opisao da je dva do tri dana pre atentata vladala "čudna atmosfera u Gepratovoj". Kad je kod kuće 12. marta čuo da je ubijen premijer, Kriještorac je kao savesni građanin otišao u MUP i prijavio da je on na poternici prepoznao Milisavljevića, za kog je utvrđeno da je u Gepratovoj čekao Jovanovića, Konstantinovića i Aleksandra Simovića.
Nema trećeg metka
ONA je dalje navela da je sud utvrdio šta je koji od optuženih radio na dan atentata i rekla da će o svemu tome detaljno reći u pisanom otpravku presude. Apostrofirala je da je sud prvi put u istoriji pravosuđa video-konferencijskim putem saslušao veštaka iz Vizbadena Bernda Salzbergera čiji je zaključak da je Đinđić pogođen jednim hicem iz Gepratove u trenutku dok je bio leđima okrenut vratima na ulazu u Vladu. A, da je drugi metak prošao kroz Veruovića, udario u ivicu pired ulaznih vrata, rasprsnuo se i "moguće naneo povrede na desnoj butini premijera".
- Nema objektivnih naznaka da je ispaljen treći metak - reči su Mesarovićeve. - O tome ćemo se detaljno izjasniti u pisanoj presudi. Utvrđena je direktna veza između ćebeta na prozoru kancelarije 55 i referentne čaure. U Vizbadenu su na drški snajpera pronađena vlakna sa pomenutog ćebeta. Utvrđeno je da je tane čaure nađene 12. marta ispaljeno iz tog snajpera, što potvrđuje i priznanje Jovanovića. Prema tome, utvrđuje se činjenična veza između Jovanovića kao izvršioca ubistva premijera, pokušaja ubistva Veruovića, mesta sa koga su izvršena ova dela i oružja "hekler i koh".
Sud nije prihvatio, kako je ona rekla, teoriju Jovanovićevog branioca da je atentat izvršen iz dva snajperska gnezda sa tri hica. Nije prihvatio ni tezu da su rane kod žrtava atentata načinjene različitom municijom. U vodu je pala odbrana Jovanovića da 12. marta 2003. nije bio u Gepratovoj jer suprotno dokazuje on sam u priznanju policiji, Krsmanović, Milenković i Suvajdžić.
Odbačen alibi
- POKLONILI smo veru iskazima inspektora Mileta Novakovića i Rodoljuba Milovića, a i suočenje optuženog Jovanovića sa njima potvrđuje njihove iskaze - obrazložila je Mesarovićeva zašto po mišljenju suda nije istina da je Jovanović u policiji priznao pod ucenom i torturom. - Sud nije prihvatio svedočenje kojima se pokušao dati alibi Jovanoviću za 11. i 12. mart 2003. Ta svedočenja suprotna su priznanju Jovanovića, Krsmanovića, iskazima svedoka saradnika, ali je iznenađujuće da su Aleksandar Popović i Boško Jović, radnici MUP Srbije na odgovornim mestima, dozvolili sebi da od 24. marta kad je uhapšen Jovanović, sve dok ih sud nije pozvao, nisu našli za shodno da se jave policiji, tužiocu, sudu i tada daju alibi. To su neistiniti iskazi.
Sud smatra, kazala je sudija, da je Boško Jović 11. marta 2003. namerno doveo Ivicu Matekovića u Srbiju, vodao ga na proslavu "Pinka" u Centru "Sava", pa na spavanje u novosadski hotel "da bi se posle atentata postupak skrenuo u drugom pravcu". Dodala je da kod ovog veća ne može da prođe jedna priča u istrazi Vukašina Vukašinovića, a onda prilagođavanje njegovog iskaza sa odbranom Ulemeka nakon što se ovaj predao.
- Nelogična je i neprihvatljiva odbrana Ulemeka, sud prihvata kao ubedljiv iskaz Nenada Šarea i Saše Pejakovića - navodi sudija. - To da se umotan u čaršave vratio u svoj stan 13. marta diskredituje izveštaj Republičkog hidrometeorološkog zavoda o visini snežnog pokrivača. Njegovu tvrdnju da je postupak montiran sud odbacuje, jer je kompromituju brojni dokazi. Sud je utvrdio da je Ulemek izvršio ova krivična dela, iz izjava Jovanovića, Krsmanovića, svedoka saradnika Vukojevića, na bazi suočenja Vukojevića i Milenkovića sa Ulemekom, a o vezama Ulemeka i Spasojevića iskaz je dao Ljubiša Buha. Nesumljivo je, prema tome, da su Ulemek i Spasojević organizovali ubistvo premijera i pokušaj ubistva Veruovića, da su krivi za neprijateljsko delovanje radi ugrožavanja ustavnog uređenja i bezbednosti zemlje.
Legija je bio šef
NAKON što je juna 2001. sporazumno raskinuo radnio odnos sa MUP, Ulemek je postao faktički komandant JSO. Prihvatio je predlog Jovanovića da iz snajpera ubije premijera jer to nije mogao poveriti autsajderu "što govori da je Jovanović Ulemeka smatrao za Spasojevićevog šefa", obrazložila je sudija.
- Sud je ovde video dokaze kako je uništeno oko 700 kilograma droge, a to tako i bilo, a ne, kako je Ulemek rekao, da su neki pripadnici vlasti umešani u trgovinu narkoticima sa kriminalnim klanom - ređala je sudija. - Utvrđeno je da puška "hekler i koh" potiče iz JSO, a serijski broj na njoj je izbrušen da bi se sakrilo njeno poreklo. Samo je Jovanović za motiv atentata imao strah da će biti izručen haškom sudu. Takav strah nije bio motiv kod Ulemeka i Spasojevića. Ulemek je hapsio Slobodana Miloševića. Spasojević i Ulemek mislili su da će kad izvrše atentat postati nezanimljivi zbog osećaja nesigurnosti u državi, pa će tako Ulemek izbeći odgovornost za zločin na Ibarskoj magistrali, ubistvo Ivana Stambolića, pokušaj ubistva Vuka Draškovića, a Spasojević da će biti "zaboravljene" otmice koje je organizovao, mnoga ubistva, trgovina narkoticima...
KRSMANOVIĆ SE NIJE POKAJAO!SUDIJA Mesarović je rekla da želi posebno da objasni zašto je Krsmanoviću izrečeno 30 godina zatvora, iako je tužilac Jovan Prijić predlagao da mu se kazna ublaži.
- Suprotno tužiocu, sud drugačije gleda na činjenicu da je Krsmanović u policijskoj istrazi priznao dela, da je na glavnom prtresu ćutao i nije rekao zašto, a onda njegov branilac tražio da njegova priznanja budu izuzeta iz spisa - kaže Mesarovićeva. - Mediji su preneli da se Krsmanović u završnoj reči pokajao. Mi to ne vidimo tako jer je on rekao da se kaje "zbog situacije u kojoj se našao" i zato što njegova "deca rastu bez oca". To nije iskreno kajanje u odnosu na dela koja mu se stavljaju na teret!
PRIMEDBE branilaca optuženih na balističko i sudsko-medicinsko veštačenje u Beogradu i ono urađeno u Vizbadenu sud je odbio zato što su advokati iznosili samo proste tvrdnje da ti nalazi ne valjaju, a na zahtev sudija da predlože imena veštaka i uvedu ih u sudnicu da se provere neke činjenice - oni to nisu uradili. Sud je odbio njihov zahtev da se izvrši rekonstrukcija, kako je rekla sudija, zato što nijedan advokat nije rekao "koju radnju treba ponoviti". Kad je reč o pobuni JSO koja je bila u novembru 2001, Mesarevićeva je rekla da nju tužilac nikome nije stavio na teret i da se sud o njoj izjasnio u sredu "ispalo bi da sud i sudi, i tuži, po onoj narodnoj - po kojoj kadija i sudi i tuži". Prigovorila je specijalnom tužiocu zato što godinu i po nije odlučio o zahtevu Srđe Popovića da proširi optužnicu na pobunu JSO i rekla da je pritisak na njeno veće to što se očekivalo da ono i o tome odlučuje.
- ZAVRŠAVAM službeni deo obrazloženja i želim da još nešto kažem, ali kao građanin i sudija koji je imao uvid u ovaj predmet - rekla je Mesarovićeva u 14.33. - Ne mogu da shvatim da se izvršava atentat, da to radi jedna kriminalna grupa, da postoji "bela knjiga" o šefovima mafije, a da premijera dr Zorana Đinđića po Srbiji jure ne bi li se napravila prilika za njegovo ubistvo. Posebno je neshvatljivo sve to posle pokušaja kod "Arene", kad se zna da je uhapšeni Milenković iz kriminalne grupe, kad sa njim razgovara BIA, saobraćajna i kriminalistička policija, svi zaključuju da je to pokušaj atentata, a da onda MUP podnosi krivičnu prijavu za falsifikat i oduzimanje vozila za šta se određuje pritvor od osam dana.
- Zatajili su mnogi organi u ovoj državi, do dana današnjeg nisu objasnili zašto je to tako bilo i zašto se sve to na kraju svelo na Četvrti opštinski sud koji je Milenkovića pustio iz pritvora - nastavila je Nata Mesarovioć gotovo u dahu. - Zna se da ako nema razloga za pritvor, on teško opstaje. Nemam podatke o tome koja su službena lica saslušavala Milenkovića i obavila nepropisan pretres, ostavili mu mobilne, pa je mogao zvati pripadnike "zemunskog klana", da lomi kartice, baca telefone, uklanja cedulju dobijenu od Bezarevića sa brojem automobila u kojem se nalazi Zoran Đinđić koja bi nama u postupku mnogo značila.
- Takođe, nije objašnjena nesaradnja između ličnog obezbeđenja Đinđića i lica koja obezbeđuju objekte u cilju obezbeđenja premijera - rekla je ona. - Isključene su video-kamere za ulazak premijera i šire, neshvatljivo da se to radi dva dana pre atentata, a da se ne preduzimaju mere za bolju kontrolu tog prostora nakon isključenja kamera. Neshvatljivo je da je ulaz broj četiri, onaj tunel, kao bezbedniji, mogao da se koristi za ulazak premijera, svi su ga posle atentata koristili. Sve ovo kažem jer je bilo mnogo propusta i pokazatelja za sumnju da službe posao nisu obavljale kako treba, što možda nema direktene veze sa kriminalnom bandom koja ga je pratila po Srbiji, kod Savezne skupštine, gde su odustali kad su videli kamere na zgardi pošte. To je prosto neshvatljiva zaštita, neštićenje ličnosti.
PRITISAK NA VEĆE MOGLO bi se reći da je svoje obraćanje učesnicima u postupku i javnosti sudija Nata Mesarović završila sa određenim stepenom gorčine, možda i negodovanja, zbog toga što je, kako je rekla, veče uoči izricanja presude na TV B 92 emitovan policijski film na kome Zvezdan Jovanović na Fruškoj gori zajedno sa inspektorima traži i nalazi lokaciju na kojoj je upucavao snajper:
- Taj dokaz izdvojen je iz spisa odlukom Vrhovnog suda Srbije. Predsednik suda tražio je od specijalnog tužioca da preduzme odgovarajuće radnje povodom objavljivanja ovog dokaza. On je odgovorio da je on stranka u ovom krivičnom postupku i da zato ništa nije preduzeo!
RUŽICA ĐINĐIĆ ZA "NOVOSTI"
PRAVDA ZA DEMOKRATIJU,
A NE ZA PORODICU
Presuda je pravedna. Sud izdržao pritiske. Dobra kvalifikacija: političko ubistvo
PRESUDA je pravedna, ocenila je u sredu za "Novosti" Ružica Đinđić, supruga ubijenog premijera Zorana Đinđića.
- Ukoliko je za počinjeno posebno krivično delo zaprećena maksimalna kazna onda je i presuda pravedna - rekla je Ružica Đinđić.
Ona je poručila da ta presuda, ipak, nije njeno lično zadovoljenje. - Više bih volela da nije bilo ovog procesa i da je moj muž ostao živ. Ovo je veća nagrada za demokratsku Srbiju nego za mene, našu decu, Zoranovu majku ili sestru.
Ružica Đinđić je naglasila da bi posebno pohvalila veliki uspeh Specijalnog suda.
- To je uspeh za demokratsko društvo, jer smo dobili nezavisni sud koji je posle tri godine pokazao snagu da odoli raznim pritiscima.
Supruga pokojnog premijera složila se sa ocenom predsednice Sudskog veća Natom Mesarović da je suđenje pokazalo da je atentat na Đinđića bilo političko ubistvo.
N. ČALUKOVIĆ
* * * *
KO SU OPTUŽENI
MILORAD ULEMEK LEGIJA rođen je 15. marta 1968. u Beogradu. Bivši je komandant JSO. Bio u bekstvu godinu dana posle atentata, a predao se dobrovoljno 2. maja 2004. Optužen je kao organizator ubistva predsednika Vlade, a odgovara za više od 20 krivičnih dela, među kojima je ubistvo Ivana Stambolića (nepravosnažno osuđen na 40 godina robije). Pred sudijama negirao krivicu.
ZVEZDAN JOVANOVIĆ ZVEKI rođen je 19. jula 1965. u Peći. Polovinom sedamdesetih godina prošlog veka preselio se u Čačak. Bio je pomoćnik komandanta JSO i ima troje maloletne dece. Optužen je da je iz snajperske puške “hekler i koh” kalibra 7,62 milimetra sa dva projektila ubio premijera i ranio šefa njegovog obezbeđenja Milana Veruovića. U pritvoru je od marta 2003. Pred sudijama negira krivicu, koju je priznao u MUP Srbije.
MILOŠ SIMOVIĆ MIŠA rođen je 1980. u Beogradu. Optužen je da je pripremio vozilo za bekstvo atentatora i predao ga Milisavljeviću, i da je za prolazak premijerovog vozila kod “Ruda” javio Dušanu Spasojeviću, Miletu Lukoviću i svom bratu Aleksandru, koji je u bekstvu sve vreme. Protiv njega se vodi postupak takođe u Specijalnom sudu zbog 15 krivičnih dela, od toga su deset ubistva.
NINOSLAV KONSTANTINOVIĆ NINO rođen je 1980. U bekstvu je od 12. marta 2003. Optužen je da je bio sa Jovanovićem kad je pucao na premijera. Na teret mu nije stavljeno nijedno delo zbog kojih se vodi postupak protiv okrivljenih za članstvo u “zemunskom klanu”. Kao maloletniku, sud mu je izrekao meru pojačanog nadzora roditelja.
ALEKSANDAR SIMOVIĆ ACA rođen je 1977. godine. Bio je u bekstvu do novembra 2006, kad je uhapšen na Novom Beogradu. Optužen je da je bio podrška atentatorima, sa Konstantinovićem tražio lokaciju za atentat. Odgovara i za 15 dela izvršenih u okviru “zemunskog klana”, od toga su deset dela - ubistva. Kao maloletniku sud mu je izrekao meru pojačanog nadzora roditelja. Na glavnom pretresu negirao krivicu.
VLADIMIR MILISAVLJEVIĆ BUDALA rođen 1977. godine. U bekstvu je sve vreme. Do sada nije osuđivan. Optužen je da je posle atentata odvezao Jovanovića, Konstantinovića i Miloša Simovića sa lica mesta. U procesu protiv “zemunskog klana” optužen je za 16 krivičnih dela, od toga deset ubistava.
SRETKO KALINIĆ rođen je 1975. godine. U bekstvu je sve vreme. Optužen je da je nabavio automatsko oružje za eventualnu podršku atentatorima, kao i da ih je čekao u Gepratovoj da im pruži podršku ako zatreba. Do sada neosuđivan. Sudi mu se i za još devet krivičnih dela u okrilju “zemunskog klana”, od toga su šest ubistva.
MILAN JURIŠIĆ JURE rođen je 1975. U bekstvu je i danas. Optužen je da je tokom atentata čuvao parking mesto u Gepratovoj. Tereti se za još 16 krivičnih dela izvršenih u okviru “zemunskog klana”, od toga devet ubistava.
DUŠAN KRSMANOVIĆ DULE rođen je 1978. Automehaničar bez zaposlenja, ima dvoje maloletne dece. U pritvoru je. Optužen je da je pomagao atentatorima tako što ih je čekao u Nemanjinoj ulici u automobilu. U policijskoj i sudskoj istrazi priznao krivicu za atentat, kao i za još 15 krivičnih dela u okviru “zemunskog klana” (devet ubistava), na suđenju se branio ćutanjem.
SAŠA PEJAKOVIĆ rođen je 1972. Vozač je bez zaposlenja, neoženjen, bivši pripadnik JSO. Optužen je da je zajedno sa Dušanom Spasojevićem nadzirao zgradu Vlade Srbije i fizički obezbeđivao Spasojevića za vreme izvršenja atentata. U pritvoru je od marta 2003. do aprila 2007, kad je tužilac povukao ovu optužbu protiv njega, pa je pušten da se brani sa slobode. Sada je optužen da je pomagao Dušanu Spasojeviću i Miloradu Lukoviću Kumu da se kriju neposredno posle atentata. Negira i tu krivicu.
BRANISLAV BEZAROVIĆ BRANKO rođen je 1975. Bivši je pripadnik BIA. Neoženjen je i nalazi se u pritvoru. Optužen je da je prodavao informacije o kretanju premijera Milošu Simoviću ili Zoranu Vukojeviću Vuku, i da je to uradio i 12. marta 2003. Na samom kraju suđenja tužilac je revidirao optužnicu u odnosu na njega. Na glavnom pretresu negirao krivicu.
ŽELJKO TOJAGA ŽMIGI rođen je 1971. Po zanimanju metalostrugar, otac dva maloletna deteta, bio pripadnik JSO. Optužen je da je nabavio automatsko pešadijsko oružje za potrebe atentata, kao i za učešće u pokušaju atentata kod “Beogradske arene” februara 2001. U pritvoru je. Na samom kraju procesa, tužilac odustao od optužbe vezane za 12. mart 2003. Pred sudijama negirao krivicu.
OTIŠLI IZ PROCESA
MILAN Radovanović, zamenik specijalnog tužioca, koji je napisao optužnicu, uhapšen je sredinom avgusta 2005. godine. Na teret mu je stavljeno odavanje službene tajne - da je svojoj supruzi rekao da policija prisluškuje Ljubomira Vučkovića, sudiju Vrhovnog suda Srbije, osumnjičenog za korupciju u pravosuđu, zbog čega je, po tužiocu, propala akcija hapšenja nekoliko sudija VSS. Radovanović je usred sudskog procesa preminuo.
NEBOJŠA Maraš, drugi zamenik, koji je sa Radovanovićem na glavnom pretresu zastupao stavove tužilaštva, krajem 2005. godine zbog svega što se dešavalo sa njegovim kolegom, napušta funkciju i odlazi u advokate.
MARKO Kljajević, prvi predsednik sudskog veća, bez najave gotovo na kraju glavnog pretresa, u avgustu prošle godine, napušta sudijsku funkciju. I on odlazi u advokate. Kao razloge za ovu odluku naveo je pritiske kojima je bio izložen i zbog hapšenja brata Gorana, predsednika Trgovinskog suda u Beogradu, kao jednog od organizatora "stečajne mafije".
SVEDOCI SARADNICI
ZORAN VUKOJEVIĆ VUK rođen je 8. oktobra 1974. u Novoj Gradiški. Ubijen 2006. godine. Bio je policajac, kasnije šef obezbeđenja Dušana Spasojevića, otac jednog maloletnog deteta, nije osuđivan. Optužen je za učešće u atentatu i člansto u “zemunskom klanu”, što su mu sudske vlasti oprostile u zamenu za priznanje.
MILADIN SUVAJDŽIĆ ĐURA MUTAVI rođen je 22. decembra 1964. u Subotici. Saobraćajni tehničar bez zaposlenja, oženjen, ima jedno maloletno dete, ranije je osuđivan. Oprošteno mu je izvršenje 14 krivičnih dela (koliko su otkrili policija i specijalni tužilac), a među njima je i učešće u atentatu na Đinđića, u još sedam ubistava i tri otmice. Postao je svedok saradnik i na glavnom pretresu teretio ostale optužene.
DEJAN MILENKOVIĆ BAGZI rođen je 1971. godine. Optužen za učešće u atentatu tako što je vrbovao Bezarevića da mu daje informacije o kretanju premijera, i prenosio ih Spasojeviću i Miloradu Lukoviću. Optužen je i za još devet krivičnih dela izvršenih u okviru “zemunskog klana”, od toga su tri ubistva. Sve mu je oprošteno u zamenu za svedočenje na strani tužioca.
LJUBIŠA BUHA ČUME rođen je 14. septembra 1964. u Surčinu. Osuđivan je i bio optužen za članstvo u organizovanoj kriminalnoj grupi i pomaganje pri ubistvu Branislava Lainovića Dugog. Posebno tereti policajca Slobodana Pažina, a da bi postao tužiočev svedok saradnik vlasti su mu oprostile kompletnu kriminalnu prošlost kao šefa nekada jedinstvenog “surčinsko-zemunskog klana”. Kao pokajnik dva puta je izbegao likvidaciju.
OBDUKCIONI NALAZ VEŠTACI Instituta za sudsku medicinu Medicinskog fakulteta, predvođeni obducentom dr Dušanom Dunjićem, su 12. marta 2003. u 19 časova napravili obdukcioni zapisnik za premijera Zorana Đinđića. Prvi njihov zaključak je da je smrt nastupila “usred razorenja srca, pluća, jetre, želuca i slezine dejstvom projektila ispaljenog iz ručnog vatrenog oružja” i krvavljenja koje se zbog toga desilo.
Ulazni otvor rane je “prostrelina grudnog koša i trbuha, koja se kanalom nastavlja kroz prednji zid grudnog koša u grudnu duplju, prolazi kroz srce, levo plućno krilo, levu kupolu prečage, jetru, želudac i slezinu, završavajući se izlaznom ranom na levoj bočnoj strani grudnog koša”. Rana na levoj podlaktici nanesena je površnim dejstvom projektila ispaljenog iz ručnog vatrenog oružja. Toksikološki nalaz pokazao je da u krvi i urinu pokojnog premijera nije pronađen alkohol, a u hemijskotoksikološkom nalazu je konstatovano da u telu premijera nisu nađeni otrovi.
N. D.
Pošto je veće sudije Marka Kljajevića prihvatilo predlog branilaca optuženih, a potom i tužioca, i odvojilo postupak za atentat na premijera u zaseban krivični postupak, glavni pretres vođen je protiv 12 optuženih koje tužilaštvo tereti da su izvršili ukupno 154 krivična dela.
Gledano iz ugla vrste krivičnih dela, tužilac je ubistvo premijera Đinđića okvalifikovao kroz četiri krivična dela: “udruživanje radi neprijateljske delatnosti”, “ubistvo predstavnika najvišeg državnog organa”, “terorizam” i “ubistvo u pokušaju”.
Prva tri dela odnose se na atentat na predsednika Vlade Republike Srbije, a poslednje na ranjavanje Milana Veruovića, šefa ličnog obezbeđenja predsednika Vlade.
* * * * * *
KRIVIČNI POSTUPAK OD 12. MARTA 2003. DO 23. MAJA 2007.
- 12. mart 2003. Ubistvo premijera ispred zgrade Vlade
- mart-april 2003. Potera za osumnjičenima i hapšenje nekih od njih
- april 2003. Početak sudske istrage po krivičnoj prijavi MUP Srbije
- avgust 2003. Podizanje optužnice protiv 44 okrivljena za atentat i ubistva u okviru “zemunskog klana"
- decembar 2003. Tužilac odustaje od optužnice protiv Borislava Mikelića, Ace Tomića, Dragana Vujičića, Miodraga Gligorijevića, Nikole Đugumovića, Slobodana Milivojevića, Gradiše Katića
- 22. decembar 2003. Početak sudskog procesa pred većem Marka Kljajevića
- januar 2004. Proširenje optužnice na Dalibora Nišavića i Nenada Opačića
- 17. februar 2004. Veće sudije Kljajevića razdvaja glavni pretres za atentat na premijera Đinđića od suđenja za ostala ubistva “zemunskog klana”
- početak marta 2004. Ubijen krunski svedok Kujo Kriještorac, koji je u policiji prepoznao Vladimira Milisavljevića
- 2. maj 2004. Predaja prvooptuženog Milorada Ulemeka Legije policiji
- 14. maj 2004. Napad na Gordanu Đinđić-Filipović, rođenu sestru pokojnog premijera
- 16. jula 2004. Grčka policija ispred konzulata SCG u Solunu hapsi odbeglog Dejana Milenkovića Bagzija
- avgust 2005. Hapšenje prvog tužioca Milana Radovanovića i odlazak drugog tužioca Nebojše Maraša
- februar 2006. Uviđaj u dvorištu Vlade Srbije obavlja sudeće veće na čelu sa Markom Kljajevićem
- 3. jun 2006. Ubijen Zoran Vukojević Vuk, tužiočev svedok saradnik
- avgust 2006. Marko Kljajević na kartonu rukom podnosi ostavku na sudijsku funkciju. Novi predsednik veća postaje Nata Mesarović
- 6. septembar 2006. Glavi pretres počinje iz početka.
- 5. novembar 2006. Preko video-konferencijske veze sud saslušava Bernda Salzingera, veštaka iz Vizbadena
- 4. maj 2007. Završetak glavnog pretresa i zakazivanje izricanja prvostepene presude za 23. maj
* * * * * *
REAKCIJE NA PRESUDU:
Odbrana oštećenih
NEDOSTAJU NALOGODAVCI
ADVOKAT Nino Došen Majkić, punomoćnik porodice Đinđić, kaže da je doneta presuda za oštećene i njihove advokate "jedini mogući epilog četvorogodišnjeg sudskog postupka".
- U principu smo zadovoljni presudom, ali, nažalost, i dalje nedostaje procesuiranje za političku pozadinu atentata na Zorana Đinđića - rekao je Nino Došen Majkić.
I advokat Božo Prelević, punomoćnik Milana Veruovića, šefa Đinđićevog obezbeđenja, koji je teško povrećen u atentatu, u principu je zadovoljan izrečenim maksimalnim kaznama za ubistvo premijera:
- Ipak, žalim što na sudu nije utvrđeno ko su nalogodavci ubistva dr Đinđića i nadam se da će to biti utvrđeno u nekom budućem postupku.
Odbrana osuđenih
DRAKONSKA PRESUDA
BRANIOCI okrivljenih za ubistvo srpskog premijera nezadovoljni su donetom presudom. Tako, branilac Milorada Ulemeka Legije, advokat Slobodan Milivojević kaže:
- Izrečena presuda optuženima za ubistvo premijera je sramota za srpsko pravosuđe. Naročito zbog toga što je doneta bez valjanih materijalnih dokaza. Zbog toga ćemo uložiti žalbu Vrhovnom sudu Srbije, ali pravdu ćemo potražiti i pred Evropskim sudom za ljudska prava u Strazburu.
Branilac Saše Pejakovića i Željka Tojage, advokat Goran Petronijević, takođe najavljuje žalbu višem sudu zbog visokih kazni, i kaže:
- Prilikom obrazloženja presude, predsedavajuća veća Nata Mesarović je, u svojoj prvoj rečenici, rekla: "Ovo je presuda koju smo dobili, a ne doneli." Zbog ove izjave, a pre svega zbog problematičnog dela odluke koji se odnosi na Željka Tojagu, maksimalne izrečene kazne Pejakoviću i činjeničnog stanja, uložićemo žalbu na presudu, čim je budemo dobili.
Branilac Zvezdana Jovanovića, advokat Nenad Vukasović, najavljuje žalbu i tvrdi da je ovakvom presudom "ispunjen zadatak" i da se "uradilo ono što se tražilo":
- Izašao sam iz suda s oporim ukusom u ustima. Obrazloženje presude nije bilo namenjeno braniocima, jer mi ćemo je dobiti u pismenoj formi, nego sviti koja je sedela gore na galeriji s porukom "zadatak je ispunjen". Nažalost, ono što je trebalo da bude aura prava, postalo je pravni krematorijum. Bog neka im oprosti, ne znaju šta rade!
Advokat Aleksandar Popović, branilac Vladimira Milosavljevića, rekao je da sve ono što budu imali da prokomentarišu na donetu presudu, da će on i njegov klijent reći u žalbi:
- Ovo je tek početak borbe! Mislimo da sud nije uzeo u obzir ono što smo navodili u odbrani, pogotovu nelogičnosti koje su iznosili svedoci, suprotno od onoga što piše u optužnici.
Advokat Željko Čubrilo, branilac Aleksandra i Miloša Simovića, takođe je nezadovoljan.
- Presuda je neuobičajena, drakonski oštra i nije u saglasnosti sa dokazima. Sud je pomešao tri zakona koja su važila u tri različita perioda - izjavio je Čubrilo.
Predstavnici s
strpljenspasen
23.05.2007. 21:25
Zasto je presjednik prisustvovao u sudnici meni nije jasno a da li je i vama jasno .
Nazalost obistinilo se da danas u Srbiji ima manje slobode nego za vreme Hitlera.Legija nije ubio Zorana.Zorana su ubili CIA i cionisti sa pomocnicima u BG kao sto su Ceda Beba i ostali ima ih.Zamolio bih samo Milorada da ne proklinje srpstvo jer srpstvo nije krivo nego prodane duse.
i 40 godina je malo. Napred SRBIJO!
Cast Mrtvima i osudenima svi su izgubili !! sramota politici i politicarma da pravi spektakal na racun zrtava !!
Ovo je pobeda i poraz... Srbija je docekala da se zna a i da se nista ne sazna... Nadam se da ce Srbi konacno shvatiti da SAMO SLOGA SRBINA SPASAVA... USTALA JE SRBIJA!!!
Komentari (38)