Radoš LJušić: Jedan obrok, malo nade
26. 06. 2017. u 16:52
U metohijskoj varošici Istoku radile su dve pekare, vlasnik jedne bio je Junuz, Šiptar, rimokatolik
U metohijskoj varošici Istoku radile su dve pekare, vlasnik jedne bio je Junuz, Šiptar, rimokatolik. Pekara se nalazila u centru Istoka, negde na pola puta od negdašnje moje kuće do škole. Kad majka, koja je rodila osmoro dece, ne bi stizala da spremi doručak, svraćao sam kod Junuza po somun koji bih pojeo na putu do škole. Ukus te tople lepinje osećam i danas dok gledam televizijsku reklamu Raško-prizrenske eparhije.
Onda sam se osećao srećnim, danas sam duboko nesrećan, svaki put kada vidim ovu reklamu beznađa kosovskometohijskog, srpskog.
Grupa dece koja neodoljivo podseća na vršnjake iz vremena Prvog svetskog rata kako se izgubljena kreću ulicama napuštenih sela i gradova, čiji su roditelji ubijeni ili odvedeni u zarobljeništvo, trebalo bi da izazovu sažaljenje kod Srba, odavno sviklih na nedaće i pustoš. Deca u mimohodu nose najlon kese ispunjene povetarcem, a ne zna se kuda idu, pošto se na reklami ne vidi ni zemlja ni nebo. Verovatno po koru hleba! Izgled njihovog lica je prijatan, ne primećuje se da su izgladnela, pa je reklama samo u tom segmentu neuverljiva. A bila bi uverljivija da je snimljena pored razorenih srpskih kuća u Palaćeru, delu Ljubožde, u kojem su živeli Srbi i gde ovih dana nameravaju da se vrate.
Ti dečiji likovi, skrivena pogleda, smerna pokreta, s praznim najlon kesama, lutaju zemljom srpskom u potrazi za korom hleba. Pošto se reklama pušta dugo, gladovanje kosovskometohijske dece, očigledno, traje predugo, godinama. A jedan hleb dnevno dovoljan je za jedno dete, bilo gde da živi. U to nas uverava naredna sekvenca gde ista deca, potom, u nastavku reklame nose hleb u najlon kesi bez povetarca.
Da li država Srbija zna koliko gladne dece živi na Kosovu i u Metohiji? - Ne!
Da li država Srbija, mada siromašna, ima novca da može da kupi po jedan hleb za jedno siromašno dete s Kosmeta? - Ima!
Ako je tako, a jeste, ili se meni čini, zašto toj nesrećnoj deci SMS porukama olakšavamo život? Zar srpska država nema toliko sredstava koliko se može sakupiti SMS porukama?
Danas u Srbiji boravi mnogo azijskih emigranata, i mnogo njihove dece.
Da li se sredstva za njihovo izdržavanje sabiraju SMS porukama? - Ne!
Da li im se omogućava da se prehrane i da, čak, pohađaju školu? - Da!
Da li bar jednom sedmično državna televizija daje prilog o njihovom teškom životu? - Da!
Da li ste ikada videli, na bilo kojoj televiziji, emisiju o izgladneloj deci kosovskometohijskoj? - Ne!
Da li pamtite lik srpskog političara slikanog u sredini te izgladnele dece, koji im je odneo koru hleba? - Ne!
Srpska država morala bi da se postara, pre svega, o svojoj deci, pa tek potom onoj nevoljno pristigloj.
Evropa zdušno pomaže azijsku decu u Srbiji, a samo pojedinci, čiji dedovi su upamtili bedu srpske dece iz vremena Prvog svetskog rata, poput mladog Francuza, Arnoa Gujona, pružaju povremenu pomoć deci kosovskometohijskoj.
Sve što se dešavalo i dešava s izgladnelom kosovskometohijskom decom ukazuje da ćemo još dugo gledati crkvenu i državnu reklamu 1033, s pravom porukom - malo hleba, malo nade!