Pseći stid i sram

Nedeljko Terzić, književnik

10. 05. 2017. u 16:40

Pas je sada bio zaista van sebe, te povuče gospodara svom silinom da ga je ovaj jedva nekako uspevao pratiti i držati na povocu, prosto se iskrivljujući unazad, i uputi se što dalje od načinjene dve sramote

Псећи стид и срам

PAS je čovekov najbolji prijatelj. Živa istina. Ali... Čovek je čoveku vuk. Još je veća istina. Ljudi od vuka, iako ova životinja nije poželjna i omiljena, uzmu ime - Vuk, a da li se neki čovek zove - Pas?

Malo ko danas da nema povodac i na drugom kraju svog vezanog ljubimca. A da li smo zaista dobro upoznali pseći život, jesmo li se onako bliže našli u psećem rodu da bismo znali kako međusobno da komuniciramo? I pisalo se mnogo na te teme. Razni naslovi u publikacijama, štampi, naučnim (kinološkim) studijama: Istorija pasa, Pasji život, Rase pasa, Kuda idu ulični psi, Treninzi trkačkih pasa, Psi u čoporu, Pas protiv vuka, Psihologija borbenih pasa... I još uvek nije sve napisano.

Mladi gospodar strogo drži svog vezanog psa. Vidi se da je njihova veza čvrsta. Pas obavlja veliku nuždu i netremice gleda u ljude koji sede na samo nekoliko metara dalje u jednoj kafanskoj bašti. I svi ti ljudi gledaju u psa i čoveka. Kad je pas završio s nuždom, zadnjim nogama pokušao je da zatrpa to mesto što ga je na travnjaku opoganio. Znao je da njegov mladi gospodar nikada ne nosi najlon--kesu, niti higijenske najlon-rukavice kako bi uklonio pasji izmet. Čovek je okrenut leđima gostima u kafanskoj bašti zatezao konopac i prosto vukao psa (samo što ga nije zadavio) ne dajući mu priliku da zatrpa sramotu, na šta se četvoronožac svim svojim hodajućim udovima silno i bezuspešno opirao. I potpuno neusaglašeni odoše. Međutim, valjda je psa i dalje bila bruka i sramota od pređašnjeg, te on preuzme inicijativu istrči ispred gospodara i poče sad on njega da vuče. Ovaj malo potrča za psom, a onda opet, tu nedaleko, nadogled prisutnih gostiju, doduše malo osvrćući se, stade iza jednog podebljeg drveta, otkopča šlic pantalona te tako i on obavi - malu nuždu. Pas je sada bio zaista van sebe, te povuče gospodara svom silinom da ga je ovaj jedva nekako uspevao pratiti i držati na povocu, prosto se iskrivljujući unazad, i uputi se što dalje od načinjene dve sramote. I, eto, dogodilo se, naočigled svedoka, da je pas čoveku - čovek.

Ovde nije bilo ni reči o morskim psima lutalicama, jer oni kad god nešto učine nepristojno, za sobom obavezno puste vodu.

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Komentari (2)

Samo udarac po džepu

10.05.2017. 17:04

Poučna priča g. Nedeljka Terzića napisana u najboljoj nameri i sa ciljem da menja svest kod nekih ljudi. Međutim, neće ovaj plemeniti pokušaj književnika izazvati stid ili unutrašnju katarzu kod onih kojima je priča namenjena. To nije moglo da upali čak ni u Švajcarskoj! Ali zato može - udarac po džepu! 10, 20, 30 godina udaraca po džepu, od strane komunalne policije i tamo u nekoj 3. ili 4. generaciji doći će i do promene svesti, pa udarci po džepu neće biti ni potrebni.

Милвас

10.05.2017. 18:06

Прича је више него и тачна и поучна. Наравоученије. Псе је мајка природа ,,дресирала". Време је да неко дресира власнике паса.