Srpsko društvo prekobrojnih

JEDNA zanimljiva maksima kaže: "Kada je stanje košmarno, potrebno je obezbediti snove". Obrazovno-vaspitni snovi mogu se pročitati u "Strategiji razvoja obrazovanja u Srbiji do 2020." u izdanju Ministarstva prosvete, nauke i tehnološkog razvoja, dok se opis prećutnih obrazovno-vaspitnih košmara sa predlozima kako ih prevazići može pročitati u našem projektu "Redefinisanost strukture i strategija razvoja visokog obrazovanja R. Srbije" (izdat 2015). Kao paradigma opšteg košmarnog stanja, prikazaću obrazovni profil "diplomirani vaspitač", koji je po podacima NZS među tržišno interesantnijima.

S obzirom na to da je "obrazovno tržište" svojevremeno dozvolilo da se jedan broj obrazovnih profila, dotada školovanih na strukovnim studijama, počne školovati i na akademskim, došlo se do današnje situacije u kojoj 10 visokih strukovnih škola za obrazovanje vaspitača i pet učiteljskih fakulteta godišnje iškoluje oko 2.500 vaspitača, što je više od 1/4 ukupnog broja zaposlenih vaspitača u Srbiji (oko 9.300). S druge strane, podaci iz NSZ pokazuju da na jednog zaposlenog vaspitača u Beogradu, Novom Sadu ili Nišu dolazi 8-10 onih koji čekaju na birou za zapošljavanje, dok je u manjim sredinama ovaj odnos još izraženiji.

Tržišna povezanost obrazovanja sa privrednim i vanprivrednim potrebama prilično menja dosadašnji odnos učesnika u visokom obrazovanju tj. moglo bi se reći da sada "studenti dolaze na studije zbog profesora" a ne "profesori zbog studenata". Kako bi ceo koncept visokog obrazovanja dobio "dublju sadržinsku smisaonost" uvodi se više nivoa stručnosti jednog te istog obrazovnog profila. Ti nivoi stručnosti pretežno su determinisani administrativnim formama, a ne sadržajima struke, što se potvrđuje komparacijom sadržaja predmeta, ispitnih pitanja, ciljeva, zadataka, kako na osnovnim tako i na specijalističkim i master studijama. Zapravo, većina tih po nivoima stručnosti gradiranih sadržaja svodi se na jedan isti sadržaj, produžen i ponavljan još godinu.

Pojedini obrazovni profili, poput vaspitačkog, imaju čak sedam nivoa stručne spreme od osnovnih strukovnih do master akademskih studija, što je nedopustivo. Nažalost, navedeno se ne sme posmatrati kao isključivi problem visokog obrazovanja već prvenstveno kao širi sociološki problem. Uzgred, i sama država potvrđuje suvišnost "stepenovanja stručnosti" s obzirom na to da nema usvojen zakon koji obavezuje poslodavca na linearno priznavanje ostvarene stručnosti zaposlenog. Tako se npr. diploma specijaliste sa strukovnih vaspitačkih studija ili master vaspitača sa akademskih studija ne priznaje u Nišu, Knjaževcu, Boru, Aleksincu, Ćupriji, Zaječaru, Pirotu,.... ali se priznaje u Svrljigu, Lapovu, Paraćinu, pojedinim beogradskim opštinama... što je nedopustivo!

Takođe, ni strukovne niti akademske vaspitačke studije nemaju usvojen "jedinstveni kurikulum" koji bi omogućio nesmetanu horizontalnu i vertikalnu mobilnost studenata kako na matičnim tako i srodnim studijama. Bez meritornog institucionalnog tela koje bi proveravalo predavane sadržaje, na ovim studijama nije retkost da npr. neafirmisani fizičar, željan afirmacije po svaku cenu, uči buduće vaspitače "elektromagnetnoj indukciji" ili "kondenzatorskom pražnjenju". Apeli studenata ili sugestije kolega su suvišni jer započeta terapija je u toku i ne može se prekidati.

Taman pomislite da je kraj apsurda, kad se na javnoj sceni pojavljuju nove državne institucije koje najavljuju nove oblike organizovane nepravde. Naime, svršenim studentima u Centralnoj i Južnoj Srbiji, pošto nemaju mogućnosti zaposlenja, ponudi se da volontiraju godinu dana kao "pomoćnici vaspitača", pretežno bez dinara nadoknade, čak ni za prevoz. Istine radi, nije baš za džabe, posle godinu dana volontiranja daje im se mogućnost da o sopstvenom trošku polažu državni ispit, a potom kompletno radno osposobljeni mogu ponovo da se vrate na biro rada. Činjenica da u većim gradovima Srbije, zbog nedovoljnih kapacitetnih mogućnosti ima i po 3.000 predškolaca koji čekaju na prijem u predškolske ustanove, govori da potencijalnih radnih mesta za ovaj obrazovni profil ima. Međutim, ova teorija gubi smisao čim se obelodani ono što se prećutno zna, da neke od lokalnih samouprava po Srbiji imaju tolike slobode da zaposlene koji rade na određeno vreme u trajanju od 10 i više godina svake godine u periodu godišnjih odmora u julu pošalju na biro rada da bi ih u septembru ponovo zaposlili.

Često, kako sebi tako i drugima postavim pitanje: "Kako tim ljudima zvuči pesma: Srbija je naša majka"? Na kraju u ponudu ulazi i istina koja se "glasno ćuti", a zovu je "357". Dakle, nebitno od ostvarene diplome, ko može da plati, može osetiti da život nije samo primitivno stanje postojanja.