Voja Marjanović: Treba li nam Vedrana Rudan

KRITIKA je potrebna svakom pojedincu, društvu, dakle državi. Ona je neka vrsta katalizatora između mogućeg i nemogućeg - ili, tačnije rečeno, ispravljanje krive Drine koja nas vodi u nepoznato.

Ugledna hrvatska novinarka i spisateljica Vedrana Rudan nedavno je objavila treće izdanje u "Laguni" svoje knjige pod naslovom "Zašto psujem". U stilu svoje komotne, lascivne, vulgarne, bulevarske retorike, ona ispisuje sve što joj se ne dopada na ovoj zemlji, žestokim jezikom i činjenicama koje prevazilaze i "Crveni ban" Vukove antologije narodnih bezobrazluka. Izbacivana često iz svih redakcija hrvatskih listova i časopisa, Rudanova ne haje za svojim ugledom, psujući sve po azbučnom spisku u zemlji Hrvatskoj, ali i van nje, jer sve je pošlo đavolijim tragom, sve je svedeno na glupost i materijalnost, i sve se u životu ovom našem svelo na blagoutrobje, koje se urušava u besmislu, seksu, lakim zabavama, lažnom patriotizimu i naglašenoj individualnosti.

Urednik i recenzent knjige "Zašto psujem" Vladimir Arsenijević decidirano govori o tome zašto pljuje na život i društvo Vedrana Rudan, a kad joj dosadi da takva bude, ona se brzo spremi i otputuje na Pelješac, gde nema ni štampe, ni radija, ni medija, i tu se mirno odmara, živeći u ljubavi sa svojim mužem i unukom.

Iz nekih naslova Rudanove knjige možemo odrediti suštinu njenog miljenja i govorenja: "Čemu služe žene", "Čemu služe muškarci", "Čemu služe deca", "Čemu služi Hrvatska" i "Čemu služi život". Ovi naslovi donose, svaki na svoj način, po nekoliko tekstova, uglavnom vulgarno stilizovanih: "Sretan nam dan silovanih", "Đokad", "Otvoreno pismo muzari", "Hrvatski abortus", "Ima li života bez ljubavi".

Rudanova kritikuje sve: sukob sa sobom i drugima, pasivnost i aktivnost života; ona psuje žene, roditelje, decu, Hrvate, Srbiju, Amere, Rusiju, i to sočno i duhovito, otvoreno i pikantno... Vedrana Rudan u nastavku psuje kao Rable i Bukovski, psuje kao Vlah i Balkanac, kao ludi kočijaš - kaže Vladimir Arsenijević.

Istini za volju, ipak, Vedrana Rudan nije samo bezočni kritizer niti maliciozni cinik; ona nije nihilista, ne huli na ljude i život, već teži nekoj vrsti spokoja i životnom, ako je moguće, apsolutu dobra i ljubavi, poverenja i životnog rada u vreme našeg življenja i trajanja...

Da li je ovakva kritika koju neguje Vedrana Rudan potrebna i Srbiji našeg doba i čoveku balkanskog mentaliteta...

Svakako da jeste!

Srpska književna i društvena kritika nikada nisu bile imune na životne pojave u prošlosti. Još je Vuk Karadžić žestoko vodio kritičke dijaloge sa romansijerom Milovanom Vidakovićem, sa uglednim časnim ocem Stratimirovićem, ili sa Jovanom Hadžićem, a Sterija Popović i Branislav Nušić sa pomodarskim, malograđanskim, palanačkim i dinastičkim režimima Obrenovića. Posle njih, srpska kritika je bila veoma živa, kao i posle Drugog svetskog rata, kada na književnu scenu stupaju Branko Ćopić sa jeretičkim pričama, pa Erih Koš, Brana Crnčević, da bi kritičke packe novo socijalističko društvo doživelo od smelih kritičara, a povodom romana "Goli otok", "Vunena vremena", "Golubnjača" itd. Srpski aforizam takođe je dokaz kontinuirane aktivnosti kritičke misli, a iz pera Milovana Vitezovića, Brane Crnčevića, Vase Popovića, Rastka Zakića i drugih aforističara i pesnika. Doduše, jezik i slobodu lascivnog kritičkog iskaza, srpska kritika nije ispoljavala na način kako to čini Vedrana Rudan. Srpska kritička misao je, ipak, uzdržanija, a to se oseća i danas u srpskim medijima (Milomir Marić, Ivan Ivanović i Zoran Kesić), koji uzdržanije ali oštrije kazuju društvene minuse i pojedinačne ispade, pa je to dokaz neke vrste necenzurisane kritičke misli u srpskim prostorima.

Kritika je regulator nekih vrednosti i nevrednosti u našem životu, ali način kako se ona prezentuje javnosti stvar je pojedinaca i njihove književno-satarične opcije.

Vedrana Rudan i njena kritika u knjizi "Zašto psujem" jedinstveno je njena... Ona je kritičar koji svojom mišlju oslikava stvarnost vremena u kome živimo.