Stepinac o Srbima

Katolički nadbiskup Hrvata (kasnije zbog svoje srbomržnje i antisrpske i antipravoslavne aktivnosti proizveden u kardinala), Alojzije Stepinac, u predratno i ratno vreme Drugog svetskog rata svakako duhovni otac hrvatske katoličke nacije, zapisuje u svoj dnevnik s početka Nezavisne Države Hrvatske ovu "maksimu":

"Lijepo kaže naš narod - ni u mora mjere, ni u Vlaha vjere".

Zar ova "maksima" koju čitamo u nadbiskupsko-kardinalskom dnevniku, a koji objavljuje svojevremeno zagrebački nedeljnik "Danas", u svojim brojevima tokom 1989., ne govori sasvim jasno ko je sve i kako sejao otrovno seme mržnje a zarad izopćenja, odnosno genocida nad srpskim pravoslavnim narodom, povezano sa mnogim pomorom pravoslavnih sveštenika, u "državi Hrvata", u NDH!

Kao što, dakle, "u mora nema mjere", tako, eto "ni u Vlaha (Srba) nema vjere", a to "lijepo kaže naš narod" (hrvatski, dabome). Lijepo govoriti, znati dobro, "istinito" govoriti.

Kada velikodostojnik hrvatskog katoličanstva, konfesije koja je, kako je najveći hrvatski pisac Krleža pisao, "ispunjavala gotovo svo hrvatstvo", ako nadbiskup i kasnije kardinal a Hrvat, ispisuje narodsko-hrvatsku "maksimu" da u Vlaha (Srbina pravoslavnog) toliko nema vjere koliko je more bezmjerno, jedna je neodrživa diskvalifikacija, to onda znači da u Srbe pravoslavne katolik Hrvat ne sme verovati, imati poverenja. Jer, sa tim "ni u Vlaha vjere" ispada kao "nauk" i to da vlaško (srpsko) pravoslavlje nije nikakva vera niti mu se može verovati. Ta moralna i duhovna likvidacija celog jednog naroda u krilu Srpske pravoslavne crkve, zapisana, izvikana iz usta vrhovnog kanonika, a preneta i multiplicirana preko hiljadu katoličkih hrvatskih poslenika, upravo u vreme početka masovnih ubijanja Srba, pravoslavaca, šta je drugo moglo da znači, nego podstrek, ohrabrenje, katolički blagoslov.

Radomir Smiljanić, pisac i publicista