Mitraljezi parali svaki sumrak!
18. 06. 2009. u 20:40
Otkopavanje istine - nedela vlasti posle II svetskog rata (11). Značajnu ulogu u streljanjima u Čačku imali Miloš i supruga Milanka Minić. Pripadnik Ozne svedoči da je svakog dana ubijao 30 ljudi
NA stratištima duž obale Zapadne Morave, od oslobođenja Čačka 3. decembra 1944. godine do ranog proleća 1945. godine, prema zvaničnim podacima Međuopštinskog istorijskog arhiva, komunistički režim streljao je 266 ljudi s prostora Čačka, Gornjeg Milanovca i Lučana. Ovaj broj, međutim, nije konačan, jer, prema rečima istoričara, Čačak je bio sabirni centar gde su dovođeni „državni neprijatelji“ iz ostalih krajeva Srbije i tu ubijani.
- Imamo zvanične podatke o 592 streljanih, ali tu su i ljudi iz drugih, okolnih gradova - rekao nam je Goran Davidović, istoričar, arhivist Međuopštinskog istorijskog arhiva u Čačku, koji godinama unazad proučava ovu problematiku. - Hapšenja i streljanja počela su odmah po dolasku „oslobodilaca“. Malobrojni Čačani partizani vratili su se u rodni kraj gordi i samouvereni, i to se ubrzo pokazalo kroz njihove aktivnosti pogubne za mnoge „narodne neprijatelje i reakcionare“. Započeli su lov na ljude, koji mnogi nisu preživeli. Oni koji su se krili, bili su hvatani, ispitivani i streljani kraj „Borčevog“ stadiona. Drugi su bez ispitivanja ubijani na mestima gde su uhvaćeni. Njihova imena bi osvanula na banderama ili plotovima na spiskovima „narodnog revolucionarnog suda“, koji ih je osudio i likvidirao. Većinu njih nisu pitali ni za ime, ni odakle su, niti koliko im je godina.
Egzekutivnu ulogu imali su Odeljenje za zaštitu naroda (Ozna), KNOJ i, da tragedija bude još veća, takozvani Sud srpske nacionalne časti. Najviše ljage, po mišljenju mnogih starijih Čačana, pada na Miloša Minića, rodom iz Preljine kod Čačka, koji je posle oslobođenja obavljao dužnost načelnika Ozna u Beogradu, a potom je u aprilu 1945. godine imenovan za javnog tužioca Srbije i učestvovao na suđenju Draži Mihailoviću. Takođe, i Miloševa supruga Milanka Minić imala je „zapaženu“ ulogu po oslobođenju.
- Ljudi koji su bili osuđivani na smrt streljanjem imali su pravo na žalbu. Kurir koji je dostavljao žalbe Milanki na uvid svedočio mi je da, kad god bi iz suda doneo žalbu, ona bi, ne pročitavši je, s vrata vikala da je žalba odbijena - ispričao nam je čačanski advokat Vitomir Ćalović, preko koga je više od 50 Čačana podnelo zahteve za rehabilitaciju svojih predaka. - Najviše zla počinio je, ipak, Miloš Minić. To sam uvideo u svojih tridesetak zahteva za rehabilitaciju ljudi koji su streljani, a iza svega je on stajao. Dešavalo se da Minić na trgu u Čačku sretne čoveka i istog momenta da znak da on mora biti uhapšen i streljan.
U prvih par meseci, posle oslobođenja, sa prvim sumrakom, sa Morave čuli bi se rafali mitraljeza. O ovome je u pisanom obliku svedočio i sam Ratko Dražević, tadašnji načelnik Udba u Čačku, koji je napisao da je imao zadatak da „po ceo dan i noć strelja ljude“.
- Posle oslobođenja sam prvo bio sekretar kraljevačkog Okružnog narodnog odbora i član Okružnog komiteta. Tu sam ostao dva meseca. Potom je došlo do neke reorganizacije i prešao sam u Čačak, gde su tražili da preuzmem okružni odsek Udba, pošto je bila velika teritorija. Mrzeo sam to, ali Krcun Penezić mi je prosto naredio: „Moraš da pređeš. J... se, naučićeš vremenom kako se to radi!“ - zapisao je Dražević, koji će ostati upamćen i kao direktor „Avala filma“, od 1962. godine. - To je bilo teško vreme. U okrugu smo stalno imali 2.000 četnika. I bilo je smešnih situacija. Svakodnevno smo telegramom obaveštavali Krcuna koliko smo ih u toku dana ubili. Ispadne da svakog dana pobijemo 30-40, a ono, brojno stanje uvek ostaje isto. Međutim, četnici su se vraćali iz Bosne, izlazili iz bunkera. Jedanput mesečno smo u Beogradu držali savetovanja na kojima su se svi smejali mojim izveštajima: ubijeno i uhvaćeno 500 četnika, ali ih je na terenu i dalje 2.000.
O zločinima komunista najviše je znao sada pokojni Slavko Tomašević, koji je samo zbog toga što mu je brat bio četnik (streljan 1944. godine) zatvoren u zatvoru Ozna u Čačku. Preko dana je, pričao je Tomašević, izvođen da kopa rake, a noću je sa ostalim zatvorenicima zakopavao leševe kraj Morave.
- Noću su ljudi u manjim ili većim grupama ubijani. Bili su to domaćini, ljudi bez krivice. Sećam se da se glavni dželat prezivao Spasić. Jedan od njih najviše je voleo da ubija maljem. Imao je običaj da kaže: „Šteta je na koljače trošiti kuršum“. Za 45 dana, koliko sam proveo u tom haosu, izlazio sam dvadesetak puta da zatrpavam leševe - svedočio je Tomašević.
Tokom 1945. godine u Okružnom sudu u Čačku doneto je 138 presuda koje su se odnosile na narodne neprijatelje. Njih 23 osuđeni su na smrt streljanjem.
SAMOUBISTVO MAJORA RAKOVIĆA MNOGA zlodela ostala su upamćena u čačanskom kraju za sva vremena. Posebno se i dalje prepričava događaj od 15. decembra 1944. godine, kada je samoubistvo, kako ne bi pao u ruke komunista, izvršio četnički major Predrag Raković, čije je telo toga dana bilo izloženo na pijaci u Čačku. Mnogi su pričali da je kasnije njegovo telo raskomadano i bačeno u poljski VC na železničkoj stanici.
JARUGE PUNE KOSTIJU
JOŠ devedesetih godina dok je bio funkcioner SPO i gradonačelnik Čačka, Velimir Ilić, predsednik NS insistirao je na pronalaženju svih tajnih grobnica u Čačku i okolini:
- Tražili smo da se prekopa pomoćni teren Borca i da se izvade kosti i sahrane kako to dolikuje. Iz „Vodoprivrede“ nismo dobili dozvolu, sa obrazloženjem da je to plavno područje. Podigli smo jedno obeležje sa krstom i jedan duhovni centar, gde bi posle opela trebalo da se hrišćanski upokoje likvidirani preci. U okolini Čačka su ljudi u uzoranoj njivi i iskopanim temeljima za kuću nalazili kosti. Pune su jaruge neupokojenih tela.
Očekujem da država reši tu veliku istorijsku nepravdu.
VELJKO NEGOVANOVIĆ, PREDSEDNIK SKUPŠTINE GRADA ČAČKA
DOSTA NAM JE PODELA
PRE devet godina postojala je inicijativa da se svim žrtvama streljanja kraj Morave podigne spomen-obeležje, kao i da se novi hram Uspenije presvete Bogorodice posveti žrtvama komunizma. Međutim, od ove inicijative se, posle samo jednog održanog sastanka Odbora za ova pitanja, odustalo.
- Traganje za navodnim stratištima po Srbiji i mesta gde je sahranjen Draža Mihailović za mene su čista glupost - rekao nam je predsednik Skupštine grada Čačka Veljko Negovanović. - Ne znam kome to u ovom trenutku može da koristi, osim onima koji misle loše Srbiji i srpskom narodu, jer to može samo da dovede do novih podela. Prvo se pričalo da je tu streljano oko 7.000 ljudi, a sa svakom godinom se taj broj smanjuje, pa je sad došao na manje od hiljadu. Odbor SPS u Čačku podržao je pre par godina zahtev SUBNOR da se angažuju državne nadležne službe kako bi se ispitalo da li ima tih stratišta, kako se više ne bi manipulisalo u javnosti. To je sve izmišljena priča, jer bi do sada na ovom mestu bio pronađen bilo kakav dokaz koji bi argumentovao te tvrdnje. Tih dokaza, međutim, nema. Posle petooktobarskih promena, u Čačku je provejavala priča da su pod okriljem noći iz arhiva mnogih ustanova u gradu iznošeni i spaljivani dokumenti, kako se istina o zlodelima komunista nikada ne bi saznala.
OTAC I STRIC POČIVAJU U TAMI
VERA Vidojević (78), iz Preljine kod Čačka, tvrdi da su njen otac Milutin Topalović i stric Radovan Topalović, inače otac popularnog pevača narodne muzike Dobrivoja Topalovića, žrtve komunističkog zločina iz političkih i ideoloških razloga. Ona je podnela zahtev za njihovu rehabilitaciju.
- Moj otac je oslobođenje dočekao u našoj kući u Preljini. Odmah posle početka borbi za Čačak, još dok su Preljinu okruživale ruske jedinice, došli su nepoznati ljudi iz partizanskih jedinica i odveli su mi oca. Toga dana uhapsili su još šestoricu meštana, među kojima i maloletnog dečaka Dragutina Božovića (16) - ispričala nam je Vera. - Odveli su ih u Gornji Milanovac, moja majka je pokušala da spase oca, ali joj nisu dali da ga vidi. Strina Kosana ga je, ipak, videla. Rekla nam je da je bio bos, iako je bio sneg. Sutradan je odveden sa još šestoricom iz sela na Brdo mira u Milanovcu i tu je streljan. Posle nekoliko godina majka je sa još nekoliko ljudi otišla i našla posmrtne ostatke sedmorice ljudi, i pokopali su ih u selu, na jednom mestu. Moj otac je bio pripadnik Jugoslovenske vojske u otadžbini, ali nikada nikog nije ubio, niti zlostavljao. Streljali su ga bez presude. Njen stric Radovan, kako nam je ispričala, u vreme rata bio je u pratnji Dragiše Vasića, ideologa četničkog pokreta. Kada se kasnije vratio u Preljinu, posle oslobođenja, mobilisan je u jedan radni logor, odakle je ubrzo pobegao. Potom se predao Ozna. Ubijen je 1945. godine.
- Žalosno je što mu se ne zna ni za grob. Znamo samo da je ubijen u Čačku, ali gde tačno, ne znamo. Velika je to tuga, kada čovek počiva u tami a niko mu nikada nije zapalio sveću... - rekla nam je Vera.
DUŠAN KOVAČEVIĆ, DRAMSKI PISAC, STAO UZ INICIJATIVU „NOVOSTI“
KOMUNISTI SU JOŠ NAJJAČI
NAJŽALOSNIJE je što pronalaženje i obeležavanje tajnih grobnica nije interes ove države. Pojedinci, grupe ili mediji na mahove, i sa puno emocija, reše da reše veliku istorijsku nepravdu, ali ubrzo udare u nepoljuljani zid koji su utemeljili komunisti, i umore se. Bojim se, da će i ovi novi pokušaji da zarastu u korov, kao što je korov prekrio masovne grobnice po celoj Srbiji.
U Beogradu, gotovo da nema zelene površine ispod koje se ne nalaze zagrobni ostaci naših predaka. Prošetajte od Tašmajdana, pa Kalemegdanom do Nebojša kule, izađite do crkve Vavedenje i do Starog dvora, džogirajte na Adi ciganliji ili organizujte piknik na Avali... Na svim tim najatraktivnijim turističkim izletištima glavnog grada, na kojima se uživa, zakopani su nesrećni ljudi. Zakopana je, po dolasku oslobodilaca, i najelitnija građanska klasa ove zemlje.
Prema komunističkim izvorima, samo u Beogradu je u tom periodu likvidirano „između devet i 12.000 ljudi“. Zamislite samo tu relativnost, kada se pogubljeni građani računaju u matematici: plus-minus tri hiljade!
I sada će, posle vaše inicijative, da se pokrene lavina komentara: da nema podataka, da je Ozna sve popalila, da je tu temu pregazilo vreme, da se preuveličavaju brojke...
Suština je u tome, što je Komunistička partija i danas najjača i najutemeljenija u zemlji, iako nema pečat i štambilj. U nasledstvu, genetskom postojanju, komunisti imaju najdublje korene.
„Članovi“ te partije ne daju da se istina iskopa i da se nesrećnim stradalnicima bar popišu imena i da im se podigne zajednički spomen-park. Na mestima gde su ubijena četiri partizana u ratu nikao je spomenik od 20 metara, a 50.000 stradalih u građanskom ratu ne mogu da da dobiju ni jedno jedino obeležje.
Do juče to nije dao Slobodan Milošević, zbog svoje žene Mirjane. Danas to ne daju mnogi koji će do sudnjeg dana sakrivati strašnu istinu da je Josip Broz veliki ratni zločinac.
REAGOVANJA I POLEMIKE
TREBALO JE RANIJE
ŠTA bih drugo mogao reći o ovoj temi, nego ono što govore svi normalni ljudi. Obaveza je moralna, ljudska i istorijska da se pronađu svi tajni grobovi i da se utvrdi istina, ali se bojim da je sada već kasno za to.
Oni koji su pravili zločine i njihovi ideološki naslednici trebalo je sami da se suoče sa sopstvenom prošlošću. Sada će sve ići mnogo teže.
Današnje otkopavanje istine, ne bi smelo da rasplamsa nove sukobe između Srba. I ne bi smelo da bude samo zalogaj bačen narodu da ga žvaće i glođe za vreme ekonomske krize.
ALEKSANDAR VULIN, POKRET SOCIJALISTA
NISU SVI PATRIOTE
SVE istorijske istine treba izneti na videlo i svaku nepravdu ispraviti ako je to uopšte moguće.
Ali, ne mogu da prihvatim tezu koja pokušava da se nametne, da je Srbija jedina zemlja u kojoj ni jedan jedini čovek nije bio na strani okupatora i Hitlerove Nemačke. Sudeći, po odlukama današnjih srpskih sudova, svi su bili patrioti i svakog treba rehabilitovati.
Istorijska istina ne sme da se menja. A večne poruke koje dobijamo iz slavnog Drugog svetskog rata su: „Otpor okupatoru!“ i „Borba za slobodu!“.
Neki bi sada da kažu da je okupacija bolja od slobode. To ne prihvatam, za mene je sloboda svanula 9. maja 1945. godine. A sve greške oslobodilačkih vlasti spreman sam da prihvatim.
SLOBODAN ANTONIĆ, SOCIOLOG
DA SE SUOČIMO!
AKO se stalno insistira na suočavanju sa prošlošću, ne vidim nikakav argumentovan razlog da se kao država ne suočimo i sa ovim delom svoje, ne tako davne istorije.
Država mora da utvrdi istinu: koliko je ljudi likvidirano, gde su pokopani i ko je vinovnik tih egzekucija bez suđenja.
Žrtve imaju pravo na rehabilitaciju, a odgovorni da budu identifikovani pred istorijom.
LIČNI STAV: PREDRAG MARKOVIĆ
ŽRTAVA NE TREBA JOŠ I DODAVATI
OZBILjNOST jednog naroda meri se, između ostalog, i razumnim poštovanjem svojih žrtava. Svima nam je pred očima primer odnosa saveznika prema vojničkim grobljima u Beogradu, a da i ne pominjemo odnos Jevreja prema svojim žrtvama. Srbi se, naprotiv, bave svojim žrtvama uglavnom u kafanskim i mitomanskim pričama, a retko kada ozbiljno i precizno.
Ove godine je proslavljeno dva veka jedne od najstrašnijih bitaka srpske istorije, one na Čegru. Broj lobanja se dramatično smanjivao proteklih decenija, sve dok nisu fizički zaštićene. Valjda su ih nosili kući kao suvenire. Što se dvadesetog veka tiče, Srbi nikada nisu precizno prebrojali svoje žrtve. U svakoj našoj priči o žrtvama naduvavaju se brojevi, čime se zapravo omalovažavaju stvarni stradalnici.
Decenijama se Srbi prepiru sa braćom Hrvatima oko broja žrtava u Jasenovcu. Već 65 godina traju nedoumice oko broja palih na Sremskom frontu. U nacionalnom mitu pominjali su se milioni, kao da stotine hiljada nisu dovoljne. Time je dat argument hrvatskim nacionalistima da priču o jasenovačkim žrtvama odbace kao srpski mit.
Poslednjih godina Srbi su počeli i među sobom da se igraju brojevima mrtvih. Najnoviji primer je priča oko žrtava tzv. crvenog terora 1944. i 1945. godine. Pre nekoliko dana je čak i u ovom ozbiljnom listu izašao naslov o dve hiljade ljudi koje su navodno partizani bacili u Savu kod Šapca. Taj broj je potpuno logički nemoguć. Kao da je malo 350 ljudi za koje se imenom i prezimenom zna da su tada ubijeni u Šapcu. Kako prevazići taj pristup? SUBNOR je pre pedeset godina pokušao da prebroji žrtve, pa je odustao. Predlažem da se iskoristi prilika popisa stanovništva iz 2011. godine. To je jedina prilika kada će popisivači ući u svaku kuću. Možda bi se popisnim pitanjima moglo dodati par rubrika o žrtvama ratova barem od 1941. do 1999. godine. Pozivam kolege iz istoričarske i statističarske akademske zajednice da razmisle o ovom predlogu.
Slobodan-Crna Gora
18.06.2009. 21:29
Poslje ustaša drug Tito je odmah izvrsio drugi genocid nad Srbima e pa vi gospodo u Srbiji i dalje obilazite gospodju Jovanku pisite o njoj i drugu Titu nosite cvijece.
Druze Vulin, medju Srbima je bilo osoba koje su saradjivale sa Nemcima. Da li je to razlog da budu ubijene bez suda? Ljudima nije data prilika da im se sudi pred porotom, da imaju advokata odbrane, da dovedu svedoke odbrane i podnesu svoje dokaze. Zbog cega se "revoluciji" zurilo da te ljude osudi i da ih eliminise? Zato sto su bili potenciajalni nosioci gradjanske opcije i mogli su pruziti otpor uvodjenju diktature mediokriteta pod vodjstvom srbozdera Tita!
Hvala Bogu da se posle toliko vremena istina pomalja u punoj snazi. Da li jos treba cekati da komunizam dobije isti tretman kao i fasizam? Da se napokon poruse kamene glave " narodnih heroja " i njihova imena zauvek izbrisu iz naziva ulica? Da napomenem da se oko stratista u Cacku nisu previse trudili jer je mnogo isplativije da se dizu stambeno - poslovni objekti na uzurpiranim povrsinama. Posebno ne treba slusati V. Ilica, starog komunistickog kadra.
Bolje bi bilo da pisete o cetnickim zlocinima i u 2.svetskom ratu i u ovom zadnjem na podrucju bosne i hrvatske. Nazalost i sam sam bio svedok mnogih zla pa sad nemam mira,ne zbog toga sto sam ucestvovao jer nisam vec zbog toga sto sam uopste bio tamo a mobilisan u srbiji. To su zalost i tragedija o kojoj treba pisati.
tolko zalosti i jadnosti da sam vrlo jako razozocarat. Nemam snagu za komentare.
Komentari (60)