Da mi je neko pružio ruku
26. 03. 2009. u 21:00
Sudbine - Ispovest Jovana Basare, dvanaestogodišnjeg heroja iz „Oluje“, koji je dospeo s one strane zakona. U traktoru 13 dana i noći vozio 17 staraca. U izbeglištvu bez posla i oslonca, prepušten sam sebi
ZAR me se još neko seća? Ono, kad sam bio, kao neki junak, bilo je tako davno. Palo u zaborav. I, ko bi se toga više sećao, sem mene.
Jovan Basara, dete heroj iz „Oluje“, danas je osuđenik u Kazneno-popravnom zavodu u Sremskoj Mitrovici. Izdržava kaznu zbog krađa. Prestup po prestup, i dve i po godine zatvora.
Imao je 12 godina kada je iz ratnog vihora, vozeći traktor 13 dana i noći do Srbije, spasao sedamnaestoro staraca. Svi su ga tada slavili i hvalili. Ali, ne dugo. Ostavljen je na cedilu. Dečak koji je tako snažno držao traktor pun ljudi u svojim rukama, nije imao snage za novi podvig.
- Zlo vreme. Povukli me loši ljudi. A, nije teško izbegličko dete gurnuti da potone - kaže Jovan.
Kolona
ŽIVO pamti taj 4. avgust 1995. godine u svom Dnopolju, kod Lapca. - Probudila me buka. Izađem u dvorište i pogledam uzbrdo, na put, a on zakrčen. Kolona već ispred kuće. Sve kulja otuda, od Korenice. Granate već padaju. Šta ćemo, kuda ćemo, uzmem traktor. Prikolica je začas bila puna: sedamnaestoro starih sam povezao.
Trinaest dana dvanaestogodišnji dečak vozio je traktor. Kiša je neprekidno lila.
- Bio sam mokar, umoran, gladan. Spavalo mi se. Negde bi nam dali pasulj, negde samo hleb, jogurt.
Zaustavljaju ih na Sremskoj Rači.
Policija traži: svi koji imaju oružje moraju da ga predaju - seća se Jovan Basara. - Jedan čovek odbija da preda pištolj. „Imam dozvolu za njega i, vidite, posvetu“, kaže. Iza tog čoveka žena, i dvoje male dece. Policajac mu kaže: „Moraš da predaš.“ On: „Ne moram. Ništa ja više ne moram.“ Tamo-ovamo, moraš - ne moraš... Čovek repetira pištolj i na licu mesta ubija ženu, ubija decu, pa sebe... Nas onda poteraju brže da ne gledamo. Eto, ta me slika proganja, jednako snažno kao ona kad su me pozvali: „Ajde ti, Jovane, da prepoznaš mrtvog oca.“ Poginuo je u Medačkom džepu. Prepoznao sam ga po satu na ruci.
Izbeglištvo
ONDA su stigli u Sremsku Mitrovicu.
- Opšti haos. Niko ne zna ni gde će, ni šta će. Smestili su nas u neki vrtić.
Ujutru, krenuli su u Irig. Odatle u Apatin.
- Ubrzo, kažu, idemo za Kraljevo. Tu će nam, kao biti mnogo bolje. Živećemo u nekim vikendicama, a posle će neke kuće da nam zidaju. Trpaju nas u voz. Proneo se glas: guraju nas na Kosovo. Onda je jedan čovek u Raški, gde je voz prvi put stao, izašao sa detetom pred lokomotivu. „Nećemo iz jednog jada u gori“, vikao je. Voz stoji, mi iskačemo.
Dom
Jovan Basara sa bolesnom majkom i bratom invalidom nekako se vratio u Apatin. Više nije išao u školu. Niko ga nije ni pozivao.
- I da jeste, ne bih mogao, neko je u porodici morao da zaradi koru hleba.
Jovan ide s građevine na građevinu, zaradi neki dinar, plati stanarinu.
- Dogovorim posao za 100 dinara, a gazde plate 30. A posle, ni 30 neće da ti daju. Ostanu dužni. Čude se moji vršnjaci u Apatinu. Kažu: Ti si lud, rmbaš za crkavicu, a svi te ponižavaju. Gledam ja, oni vuku neku robu, prodaju, dobro zarađuju. Uzmem i ja da prodajem. Nisam znao da je to sve ukradeno. Posle, dolazila policija kući. Majka Marija je plakala. Odveli u Centar za socijalni rad i niko više nije znao za „dečaka heroja iz kolone“. Uputili su me u Popravni dom u Kruševac.
Tri godine je Jovan bio tamo. Završio frizerski i zanat za livca. Obučio se i za mašinbravara.
Tu je saznao i da mu je umrla sestra Dušanka. Na prečac. A, bila je porodična uzdanica i stub. - Ta moja Dušanka radila je u konfekciji u Lapcu. Još čuvam jednu košulju koju mi je kupila.
Jovan je izašao iz doma 9. marta 2004.
- Idem kući i pitam se: Crni Jovane, gde je tvoja kuća. Imali smo, tamo u Dnopolju, svega. Imanje, konje, krave, ovce. Imali smo lepu kuću i zemlju.
Zatvor
U APATINU Jovan Basara sudara se sa novim, kaže „društvenim nevremenom“. Apatinci puni novca od privatizacije „Pivare“. Uveliko se gradi na sve strane, ali sada dolaze velike firme i dovode svoje radnike. Niko neće Jovana na građevinu. Odbijaju: „Kakav domac“. A od nečeg mora da se živi.
- Šta ću kud ću, opet u trgovinu. I opet u isto. Ne znam zašto sam to sebi dozvolio. Da sam imao bilo kakav ljudski posao... Da mi je neko pružio ruku, da se neko setio onog Jovana...
Razgovaramo u zatvorskoj sobi za posete. Jovan je oslabio 15 kilograma. Od oktobra ga niko nije posetio, a ima da odsluži još oko godinu. U Zavodu su prema njemu korektni. Odobrili su mu da bude zatvorski frizer.
- Voleo bih sve da izbrišem - kaže odsutno. - Da počnem novi život. Da imam svoju porodicu. Samo da ne bude: „Onaj mali izbeglica“, „onaj domac“, a biće siguran sam i ono „a, on je bio u zatvoru“. Jer, najteže je kad te obeleže.
Jovan Basara je podneo zahtev hrvatskim vlastima da mu obnove kuću. Želi da se vrati na staro ognjište.
- Možda ću ja samo tamo ponovo naći sebe.
Citalac
26.03.2009. 21:34
Strasna prica. To samo na nas lici. Za cas zaboravimo podvige, puni smo usta obecanja, a kada treba konkretno nesto uraditi - nigde nikoga, ni drzave, ni pojedinaca. Tako da me ne cudi sudbina "malog heroja sa traktora". Ne mogu da verujem da smo tako postupili sa izbeglicama...
..e moja braco "prekodrinska"....bilo kakav komentar na ovo je suvisan,....jedino, mi smo sami sebi najveci neprijatelji!
Ispricana je teska sudbina jednog mladog coveka, a nigde ni jednog komentara?!!! Boze, dali je moguce da smo toliko postali izopaceni u svojoj ravnodusnosti? Srbijo, stidi se.
Veoma potresno svedocanstvo i prikaz nase realnosti, otudjenja, licemerja. Novosti su do sada svojom humanoscu pomogle mnogim ljudima, i mogu pokusati pomoci Jovanu da se vrati na svoje ognjiste, gde moze otpoceti novi zivot. Dovoljno je okrenuti dva-tri broja telefona i Hrvatske ambasade. Postoje i mnogi ljudi dobre volje da se prikupe neophodna sredststva za Jovanov zivot u rodnom mestu, jer nije dovoljno samo sto ce biti obnovljena kuca. Nakon gorkog iskustva mozda nece imati snage medju praznim zidovima. Ovim apelujem na Novosti da pokrenu akciju.
Ovo je samo jedna od tragicnih sudbina nasih sunarodnika za koju nisu zainteresovane ni drzava ni lokalne vlasti. Pripremaju se da bace silne pare na rome, a za to vreme nasi ljudi se muce kao zivotinje. Sramota!
Komentari (83)