ŽIVIMO kao životinje. U baraci, u mraku, u traljama. Leti grejemo vodu na suncu, pa se peremo, a zimi na šporetu. Sadašnji vlasnik baraka nam je isključio struju. Kaže da se kradom grejemo na grejalici. A mi, samo ovu, jednu sijalicu imamo. Aleksandar je navukao bronhitis, ja sam obolela, a od 6.200 dinara socijalne pomoći, u ovim uslovima, pitam se hoćemo li dočekati sutra.
Ružica Savić, tekstilni šivač i daktilograf iz Brusa, ovako nas dočekuje u trošnoj daščari u kojoj živi sa sinom Aleksandrom. Učenik osmog razreda OŠ "Jovan Jovanović Zmaj", umesto da živi kao njegovi vršnjaci, on - nema ništa.
Dva vojnička kreveta i stara posteljina. U baraci, tek naloženi šporetak. Baš da sin i majka ne svisnu od studeni.
- Krov prokišnjava, pa na šporetu, umesto šerpe s jelom, držimo lavor - gleda majka u sina, pa spušta suzni pogled ka zemlji. - Zimi, kada zaveje, zalede se i vrata na baraci, Aleksandar i ja postajemo zarobljenici u ova četiri zida. Niko ni da pokuca, da vidi jesmo li živi.
Nađu se komšije da pomognu, svedoči o svojim mukama Ružica, naiđe, kaže, poneka poznanica, pa ih pozove da se okupaju. Pomagala im je i škola...
- Znam da sam u životu mnogo zgrešila, svakodnevno se pitam hoću li izdržati, hoće li nas bog makar jednom pogledati - objašnjava majka svoju bol samo njoj znanu. - Hoće da me odvoje od sina! E, to im neću dozvoliti.
Aleksandar sklanja pogled u stranu, drži majku za ruku.
- Ovde u Brusu, drugova nemam - blesnuše njegove tamne, bistre oči. - Dopisujem se sa drugaricom iz Kruševca i drugom iz Aleksinca. Učim, eto, to radim, jer nemam šta drugo. Odličan sam učenik.
Proguta majka suzu. Kako im je u duši, to samo oni znaju. Odlazimo, gledaju za nama. Ostavljamo padine Kopaonika, nekadašnje radničke barake stečajem progutanog giganta GP "Jastrebac", sina Aleksandra i majku Ružicu.
Kažu, sneg će uskoro prekriti ovaj kraj. Prava zima tek stiže. Šta li će biti sa Savićima... to niko ne zna.

POMOĆ
U CENTRU za socijalni rad u Brusu kažu da čine sve što je u njihovoj nadležnosti.
Uz kupovinu knjiga i odeće, i uz redovnu pomoć, daju i jednokratnu.
- Sve što je u našoj moći i nadležnosti činimo da pomognemo Aleksandru i Ružici - kaže Rade Mijailović, direktor Centra.
- Kupujemo mu knjige, ponekad odeću, a uz redovnu, pružamo i jednokratnu socijalnu pomoć.
Potrudićemo se da im obezbedimo stan. Ranije je bilo oko toga problema, ali verujemo da ćemo uskoro uspeti i to da rešimo.

OTKAZ
HOD po mukama Ružice počeo je 1993. godine. Zaposlena u Konfekciji "Brusjanka", odlazi na održavanje trudnoće. Već u trećem mesecu je od gazde dobila otkaz. Niz zidove sobička kod crkve kralja Petra, u koji se tada uselila, curila je voda, krevet je morala da drži na kamenju i trupcima, kako ne bi plivao u vodi... Jedva su je, veli, zbog visoke temperature, u Kruševcu porodili. Najgore dolazi 1999. godine, kada radnici ovog preduzeća, nekada konfekcionari na glasu, listom odlaze na biro rada.