GOSPODINE majore, avion je spreman za let! - u stavu mirno raportirao je stariji vodnik Igor Alavanja pilotu Željku Vidakoviću iz 252. mešovite eskadrile Vojske Srbije na aerodromu Batajnica.
Za 11 časova, bistrog oktobarskog jutra zakazan je let pomalo nesvakidašnje posade - reporter „Novosti“ dobio je ekskluzivnu priliku da se sa mesta kopilota uveri u pouzdanost ratnog mlaznog aviona „supergaleb G4“, nadgleda ravnicu Srbije i sa tremom uživa u nebesima.
Procedura za letenje - nimalo jednostavna: oblačenje avijatičarske opreme, lekarski pregled, pa provera kacige, izlazak na pistu, upoznavanje sa avionom i propisima letenja, šta se sme, a šta, nipošto...
- Krvni pritisak 120 sa 85. Može! - obučen u maskirnu uniformu i ozbiljnog lica kazao je aerodromski lekar.
I dao zeleno svetlo za put u visine. Na krilima „galeba“.
- Ovaj je naš! Letećemo „brojem“ 747 - pomilovao je krilo letelice pilot Vidaković pošto smo izašli na stajanku 204. avijacijske baze.
Energični pokreti nasuprot blagom glasu, pilotski kombinezon, kožna jakna, plava beretka - proučavamo čoveka u čijim ćemo rukama biti nekoliko hiljada metara nad zemljom. Zaključak, bez dileme: uliva sigurnost. Prekaljeni vazduhoplovni vuk 252. mešovite avijacijske eskadrile, sa 15 godina letačkog iskustva, ovu letelicu poznaje do poslednjeg šrafa, svaki ugao, okret, manevar. Zna joj dušu.

TRI DECENIJE


„SUPERGALEB G4“ je avion slavljenik. Prvi ovakav avion sa zemlje se podigao pre tačno 30 godina. Serijska proizvodnja počela je 1983. godine. Čedo je Vazduhoplovnotehničkog instituta u Žarkovu gde je konstruisan. U vreme kada je napravljen bio je u samom vrhu školsko-borbenih aviona na svetu. Za potrebe tadašnje JNA proizvedeno je 85 ovih letelica, a šest je izvezeno u daleku Burmu. I danas su u sastavu avijacije Mjanmarske unije.
Na pisti je spremna ekipa od pet-šest tehničara, obučenih u maskirne uniforme, sa slušalicama na ušima. Svaki od njih zadužen je za jedan deo aviona - mehaniku, uređaje, navigaciju, gorivo...
- Je l’ to onaj što je poslednji put leteo pre dve godine? - ni humora ne fali ekipi.
A novinar na pisti je pravi „zicer“.
- Ma kakvi, ovaj je rashodovan još devedeset osme. Ali, nije tako loš! - odgovara kolega sa slušalicama oko vrata, pripremajući avion.
Iako nisu letači, oni su čuvari aviona, najbolji prijatelji pilota. Nezamenjiva karika u odbrani neba.
Na pisti je i pilot Valerij Loven, prvi čovek avijatičarskog udruženja „Kurjaci sa Ušća“. Želi nam srećan let i vedro nebo. Priprema za poletanje podrazumeva niz radnji od kojih prosečnog čoveka može da zaboli glava.
- Prvo se vezuju noge. Traka se ovde prebaci, pa utegne, zategne - nabraja pilot letačke radnje. - Onda pojas za leđa i ramena. Povučeš sa obe ruke istovremeno, ovuda provučeš, pa pritegneš, zakačiš, obezbediš... Staviš kacigu, pričvrstiš masku, zakačiš kablove za radio-vezu i crevo za kiseonik. Ovo pritisneš, ovo otvoriš, ovo uključiš, pa okreneš, obezbediš... Ništa komplikovano!

PRAVAC NEBO


PROFESIONALNOM pilotu je od koraka na prvu prečku merdevina do aktiviranja glavnog osigurača potrebno, kažu, četiri minuta. U našem slučaju, posle gotovo četvrt sata, onako utegnuti, spremni smo za poletanje. Motor je upaljen. Poslednja kontrola instrumenata. Maska za kiseonik steže lice.
- A sad ćemo gore! Da smo bliže anđelima! - začu se preko interfonske veze glas pilota Radakovića.
- Prijavljujem pistu. Toranj, tražim dozvolu za poletanje!
- Odobreno! - čuje se sa druge strane.
Trese se mlazna mašina. Silovito rulamo po pisti. Od jačine stiska za rukodržač reporteru „Novosti“ poplaveše nokti, znoj se sliva niz čelo pod kacigom. Niz ukočena leđa počeše da podilaze trnci neizvesnosti. Ubrzavamo. Nos „galeba“ se blago pridiže.
- Poleteli smo! A sad pravac nebo! - pilot kao da zna da je njegovom kopilotu potrebna podrška. Iako ga ne vidi, pretpostavlja šta oseća.
Penjemo se na odobrenu visinu. Za početak 1.500 metara. A može „galeb“ i mnogo više. U tablici tehničkih karakteristika stoje precizne brojke. Plafon leta - 14.200 metara. Brzina - 0,8 puta veća od brzine zvuka.
A onda zaokret. Od pritiska trnu grudi, glava, ruke, noge... Nemilosrdna G-sila, verni pratilac pilota. Kod jakih zaokreta, poniranja, izvođenja figura poput „zvona“, „valjka“ ili „leđnog leta“ pilot trpi opterećenje ravno višestrukoj telesnoj težini.
Na odobrenoj visini i poziciji avion se smiruje. Sad je već lakše. Kao da jezdimo na vetru. Žuta linija žiroskopa gotovo da miruje. Pogled na instrumente: gorivo - 80 posto, visina 1.600 metara, brzina - 500 kilometara na čas. Sada može i da se pogleda majka zemlja.

ZEMALJSKI TEPIH


DOLE, na tepihu zemaljskom razbacani sela i gradovi. Njive i okućnice liče na šahovsku tablu. Dunav mirno preseca pitomu banatsku ravnicu. Pilot prijavljuje komandi mesta sa maršrute - Inđija, Pančevo, Zrenjanin... Žitelji sela Jabuka verovatno ne znaju da im selo iz vazduha liči na bivšu SFRJ.
- Odozgo se sve vidi! - uz pucketanje i šuštanje interfonske veze čuje se glas pilota. - Ko ore njivu, pali strnjiku i kupi letinu.
U plavetnilu ne leti samo avion. Munjevito leti i vreme. Pola časa proletelo je kao zemaljskih pet minuta. Opet zaokrećemo. Ponovo pritisak. Smanjujemo i visinu. Već se otkriva i batajnička pista. Pored nas, kako kažu piloti, „na deset sati“, prolazi drugi avion. Zbog njega pravimo još jedan krug pred sletanje. Smanjuje brzinu. Izbacuje stajni trap. Točak aviona dodirnuo je asfalt. Bez udara i skoka. Kao da je zaronio u pamučni tunel.
I dok na pisti primamo čestitke, ekipa tehničara već pregleda avion, doliva gorivo, kontroliše uređaje. Već sutra će isti avion biti na novom zadatku. Ovaj je bio neuobičajen i neponovljiv. Ponovo će se vinuti u nebesa nad Banatom. Dobar let, dobri stari „galebe“! Čudna ptico!     

SLAVA HRABROM PILOTU PIŠTI!
NA vratima komande 204. avijacijske baze u Batajnici - umrlica. Na njoj slika potpukovnika Ištvana Kanasa, tragično nastradalog pilota Vojske Srbije, koji je krajem prošlog meseca poginuo u udesu aviona „supergaleb G4“. Tragedija zbog koje je u Batajnici još uvek žalost. Njegovi saborci iz Tehničkog opitnog centra i akro-grupe „Zvezde“ posle nekoliko dana šoka vratili su se na redovne dužnosti. Ljudi sa kojima je nebrojeno puta leteo krilo uz krilo - Saša i Miodrag Ristić, Saša Grubač i Tomislav Bećagović - ističu da će akro-grupa nastaviti sa letenjem.
- To bi bila i Piština želja. Tako ćemo čuvati uspomenu na velikog avijatičara i njegovo prijateljstvo - složni su piloti.