Ko su vlasnici prvih pasoša
10. 04. 2008. u 19:16
Miroslav Mlinar je spasao troje radnika iz porušene zgrade RTS 1999. godine. Plemenitost Radmile Mićić prepoznali i Srbi u Kanadi
U ABARDAREVU NIKAD VIŠE
MOŽDA će životna priča Miroslava Mlinara (41), rodom iz Benkovca, biti pretočena u filmsku rolnu. Jedno je sigurno - materijala ima na pretek. Njegovo ime prvo je na spisku povlašćenih građana, koji će dobiti novi pasoš Republike Srbije.
Prijatelji i ljudi, koji ga poznaju, pričaju da je ceo život posvetio u borbi za svoj narod. Tako je i 1999. godine, iako je živeo u Australiji, došao kada je počelo NATO bombardovanje. Noć 23. aprila donela je Mlinaru tužno i krvavo sećanje. Pamtiće ga za ceo život.
Sasvim slučajno, kako kaže, našao se ispred zgrade RTS. Iznad glave mu je prošištala raketa. Silina detonacije ga je odbacila i povredila nogu. Ništa ga, međutim, nije sprečilo da uleti u zgradu i pomogne povređenima. Bio je prvi.
- Bog nam je svedok da smo dali sve od sebe - kaže Mlinar. - Mučna je bila pomisao da su ti ljudi pre samo nekoliko trenutaka bili živi. Pre nego što su stigli vatrogasci, već sam izvukao troje ljudi. A, onda sam ugledao radnika Miku Jankovića. Noge su mu bile priklještene između betonskih ploča. Za mene je ta slika postala najteža noćna mora. Bio je svestan i tražio je vodu. I, da mu obrišem čelo...
Požar je počeo da besni na drugom spratu. Jedini spas za Jankovića bila je hitna amputacija nogu.
- Jednu nogu sam amputirao ja, dok su drugu lekari - kaže Mlinar. - Grčevito me je držao za ruku. Bio je jak. I svestan. Nažalost, teške povrede mu nisu omogućile da nastavi dalje. Nekoliko sati kasnije, izdahnuo je u bolnici.
Njegov sledeći pokušaj da spase još nekog u porušenoj zgradi u Abardarevoj ulici bio je zaustavljen. Nezaštićen, Miroslav je udahnuo previše otrovnih gasova i prašine. Zbog teškog trovanja prebačen je u Urgentni centar. Tamo se našao pored ljudi koje je spasao. Tri dana je bio klinički mrtav! Ostalo mu je trajno oštećenje pluća, ali - ne žali:
- Još tada sam odlučio da nikada neću otići u Abardarevu i tako će ostati dok sam živ! Koliko god da sam srećan što sam troje ljudi spasao od sigurne smrti, toliko sam i nesrećan što niko iz tadašlje vlasti nije došao u bolnicu da nas obiđe, a novim državnicima je trebalo skoro 10 godina da se toga sete. Ima hiljade onih koji su uradili mnogo više za našu zemlju od mene. Današnja vlast nije dala priznanja ni onima koji su izgubili živote za Srbiju, već je Haškom tribunalu izručila najveće rodoljube koji su se borili za ovu državu...
Miroslav Mlinar - ime za koje su mnogi čuli. I pre bombardovanja. Mlinar je učestvovao na prvim višestranačkim izborima u Hrvatskoj i kao kandidat Srpske demokratske stranke, sa nepune 23 godine, pobedio je i ušao u gradski parlament Benkovca. Trebalo je da bude gradonačelnik, međutim, to mesto prepustio je Zdravku Zečeviću. Svoj status u stranci zamrzao je onog dana kada je shvatio da je demokratska borba nestala i sa vršnjacima krenuo u odbranu Srpske Krajine.
U to vreme ostao je bez 11 članova svoje porodice! A, kada je treći put bio ranjen, emigrirao je u Australiju. Kao ambasador humanosti, učestvovao je i organizovao mnoge akcije za borbu protiv raka.
- Saznao sam da me je, pored prijatelja, predložio i sin Stefan - objašnjava Mlinar. - To je bilo moje rođendansko iznenađenje. A, dao bih život sa svoju zemlju, samo kad bih znao da će biti bolje ovom narodu, a samim tim i mojoj deci.
J. SUBIN
* * * * *
PLEMENITOST RADMILE MIĆIĆ PREPOZNALI I SRBI U KANADI U KOJOJ ONA I DALJE POMAŽE KOSMETSKOJ DECI
OSMEH NIKADA NEMA CENU
KAO da joj je sudbina namenila da i sama nosi teret odrastanja srpske, kosmetske dece. Ali, i tugu majki sa Kosova za otetim sinovima.
Radmilu Mićić, rođenu Mačvanku, danas bibliotekara u Torontu, sva srpska nevolja u Pokrajini pokrenula je kao malo koga. Od početka drame našeg naroda na Kosovu ona pomaže mališanima u getu, nesrećnim porodicama koje su ostale bez hranilaca, a njenu dobrotu ne zaboravljaju ni u Udruženju kidnapovanih i ubijenih Srba. Zbog ove plemenitosti, koja vraća osmeh srpskom detinjstvu u getu, a koja se ne može izmeriti novčanim darovima, koje je sama izdvojila od lične zarade i koje su joj poverili sunarodnici u Kanadi, Radmila Mićić je počastvovana jednim od prvih, novih pasoša države Srbije.
- Dirnuta sam pažnjom i nezaboravom - kaže Radmila Mićić. - Ali, meni je najveće priznanje topao zagrljaj dece na Kosovu i majki u Udruženju nestalih i otetih Srba. Svake godine sam sa njima. A, ove, možda već u maju, kada doputujem po moj novi pasoš, ponovo ćemo se sresti. Naši ljudi iz Toronta, na večerima koje sam organizovala, prikupili su 30.000 dolara za radost dečjeg osmeha. Znam da se time ne mogu nadoknaditi teški dani u logoru bez žica, ali je to dokaz da ta deca nisu zaboravljena i da, iako daleko od Kosmeta, oni su tako blizu našim srcima.
Radmila Mićić uživa veliko poverenje među sunarodnicima u Kanadi. Pola ove države i svaki grad gde ima Srba, digla je na noge pre dve godine kada je uspela da, među svoje u Kanadi, dovede dvadesetoro srpske dece iz Berivojca, kod Kosovske Kamenice. Susret kanadskih Srba sa ovom decom bio je više nego dirljiv.
- Trebalo je mnogo truda i upornosti da se ova lepa akcija ostvari - i danas govore Srbi u Torontu, priznajući da je ostvarena zahvaljujući samo Radmili Mićić, čija plemenitost pokreće i druge da pomognu.
Igor
11.04.2008. 03:22
Duboko se divim moralnoj i ljudskoj velicini gospodina Mlinara ,kao sto se zgrazavam nistavilu ljudskom koje je naredilo bombardovanje ubijanje i ozracivanje Srbije i koje se zove havijar solana.
Nisam protiv nikoga i svim tim plemenitim ljudima se divim na pozrtvovanju i radu ALI zar nije trebalo da prve pasose prime gradani Kosova koji dokazano zive u vise decenijskom teroru cuvajuci Srpske korene i svetinje pa zar nje tako?!!!!!!
Podrzavam ssss+, treba dati Srbima sa Kosova odma pasos pre nas sviju, takvu akciju treba startovati i predloziti. Da ljudi znaju da zive u Srbiji i da im je Srbija vise nego zahvalna. REDAKCIJO, pokreni te to da Kosovski Srbi kao prvi dobiju pasose drzave Srbije!!!!
Oduvek sam se divio ovakvim ljudima sa velikim srcem - za nasu decu za nasu zemlju.Licno sam pomagao i uvek cu to raditi kad god bude isla. Ona je to zasluzila i u potpunosti se slazem da ima stvarno plemenitu dusu za ovaj rad. Njena monodrama o majci sa kosova koja ne zna gde su joj sinovi i dalje mi odzvanja, toliko je to prenela na narod i toliko je docarala ljudima situaciju u kojoj je narod da ni jedan film ne bi to uspeo. Jos jednom - Hvala za sve sto radi. Radmila Micic je zena i majka koja ima srce toliko veliko da za svakog ima mesta unutra.
Ovom coveku srpski narod treba podici spomenik za zivota!!!
Komentari (10)