Miloš Kostić: Početak života za srpstvo
09. 10. 2012. u 20:59
Ravnogorac, vijetnamski veteran, Mladićev saradnik, za „Novosti“ priča svoju epopeju (1): Komšije Muslimani i Hrvati vešali su ga telefonskom žicom kod katedrale u Sarajevu
PROMENLJIVO miholjsko leto na obroncima Avale kraj Beograda. Miloš Kostić sedi na tremu svoje kuće i gleda u Srbiju.
Kad naiđu mrki oblaci, ne zna da li ga više žigaju smrzotine iz Drugog svetskog rata, rane iz vijetnamskih prašuma ili ga muče sećanja na krvavi rat u Bosni iz devedesetih.
Miloš Kostić, osamdeset i tri godine, ceo svoj život, od ranog detinjstva do danas, vidi kao Šumadiju sa Avale. Kao slajdove velike filmske i ratne epopeje koji mu se ređaju pred očima.
Ravnogorac, izbeglica, bokser, američki ratnik u Koreji i Vijetnamu, padobranac, specijalac, naučnik, marketinški stručnjak republikanaca u SAD, hladnoratovski savetnik Reganove administracije, kontraobaveštajac, muž Kineskinje, dobitnice Pulicerove nagrade, ratni drug Ratka Mladića, finansijer srpske nacionalne opozicije u vreme rađanja Miloševićevog režima...
Danas, vedri i vitalni čikica. Američki državljanin koji sve više vremena provodi u svojoj Srbiji, dok u nju ne dođe i zauvek. Dočekuje nas u velelepnoj rezidenciji koju je sagradio pošto je prodao vikendicu i imovinu na Floridi.
Polako i razborito, priča nam dramatičnu i nesvakidašnju priču o sebi i svojoj porodici. Ali i o dvadesetom veku, ratnim golgotama i spektakularnim životnim padovima i usponima. Rešio je tek sada, kada se lomi nova istorija nad Srbijom i polako ispravljaju nepravde i otkrivaju ožiljci, da iznese svoju dramu.
Odmotava Miloš rolnu po rolnu sećanja.

- Kad je počeo Drugi svetski rat, moj deda je dobio naređenje od Milana Nedića da preda svoj puk Nemcima. Dragutin Kojić tada je izvadio pištolj i upucao se u slepoočnicu od sramote.
Dom porodice Kostić 1929. godine u Kragujevcu. Branku Kostiću, đaku Šarla de Gola u francuskoj ratnoj akademiji, srpskom oficiru od karijere i njegovoj supruzi Radmili, rodio se prvi sin. Junak naše storije.
Kao aktivnog oficira, Branka su sa porodicom neprekidno selili, još dok mu je beba bila u krevecu. Sarajevo, Zagreb, Sarajevo...
- Prvo i najstarije sećanje mi je iz belgijskog Liježa. Tamo je otac dobio zaduženje u nacionalnoj fabrici kao balističar za artiljerijsku municiju. Pamtim, miris zabavišta, tišinu srpske crkve i kako sam sedeo u krilu ruskom vladiki na Nikoljdan. Prvu fudbalsku utakmicu u životu gledao sam u Belgiji kad je gostovala naša reprezentacija Jugoslavije... Rodio mi se i brat Dušan..
Tu, u tuđini, dok je još bio dete, Miloš se sreo sa demonom koji će da ga prati čitav život. Sa ratom i surovim nasiljem. Nemci su 1939. godine okupirali Belgiju.
- Prvi put sam se tada suočio sa pruskom soldateskom. Vikali su na nas, grubo gurali, cimali... Pošto smo imali diplomatske pasoše, samo su nas strpali u prljavi vagon koji ide do Minhena. Bili smo gladni i promrzli. Otac nas je šćućurio uz sebe. Deportovali su nas nazad u Jugoslaviju.
Otac Branko već je na granici prekomandovan u Sarajevo. Čekalo ga je mesto upravnika Vojno-tehničkog zavoda na Vogošći. Porodica Kostić smestila se na Marin dvor, u Ulicu kralja Tvrtka, odmah iznad katedrale, a ispod vojne bolnice. Kućerak.
- Upisali su me u školu srpskih sestara. Igrao sam svaki dan fudbal sa nekim Kemom i Rasimom iz kraja. Imao sam belgijsku kožnu loptu, a oni su derali krpenjaču. Svakoga dana, sve se više osećala razlika između nas.
Te 1940. godine, pogledi komšija bili su sve oštriji i zlobniji.
- Iako su bili u manjini, Hrvati, muslimani i folksdojčeri počeli su otvoreno da napadaju nas Srbe. Moja majka je prestala da odlazi u kupovinu jer su je žene Hrvatice uz dreku i niske psovke izudarale torbama i korpama na pijaci. Poslednje što pamtim u miru bila je proslava Svetog Save 1941. godine...
Počeo je rat. Nemci, domobrani i ustaše umarširali su u Sarajevo. Policija je potpuno prestala da štiti srpsko stanovništvo.
Fašisti, odmah po dolasku u grad, hapse oca Branka. Pošto je pokvario instalacije u Vojno-tehničkom zavodu i nije predao Nemcima sve u ispravnom stanju (kako nalaže Ženevska konvencija), proglasili su ga za ratnog zločinca. Majka Radmila, brat Dušan i Miloš ostali su sami.

- Upala je hrvatska policija. Sve su pretresli i razbacali. Oteli su nam poslednjih 40.000 dinara u srebrnim pedesetodinarkama, koje je otac dobio pred rat kao polugodišnju platu. Uzeli su i brilijantsku iglu za kravatu i pištolj u sedefskim koricama koji sam dobio u fabrici Nacional u Liježu.
To je bio samo početak.
Maj 1941. godine, u dvorište Kostića uskaču pet muslimana, dva Hrvata i jedan folksdojčer, poznat u komšiluku po tome što je upotrebljavao vodu i šećer da zalizuje kosu.
- Vezali su me konopcima i vukli prašnjavim ulicama do katoličke katedrale na Marin dvoru. Cerili su se i pljuvali me. Usta su mi bila puna zemlje. Na Trebeviću se beleo sneg, a oni me šmrkovima hladne vode polivali uz urlike. Tukli su me korbačima i stezali oko grla telefonskom žicom.
Konačno odredište bila je metalna konstrukcija na kojoj se tresu ćilimi iz katedrale. Okačili su Miloša žicom o prečku, dok se batrgao u bolnim grčevima.
Na vratima katedrale, seća se, stajali su katolički fratri, prekrštenih ruku i prezrivo se smeškali.
- Spazio sam u magnovenju i moga malog brata kako stoji u razularenoj rulji koja se okupila. Vičem mu kroz roptanje: „Dušane, zovi policiju“! A on samo pljeska kao drugi, ponela ga atmosfera. Među napadačima su bili i Kemo i Rasim. Tog dana, uzeli su mi onu kožnu loptu i golmanske dokolenice.
- Otac je govorio perfektno nemački i francuski, a imao je bogato balističko iskustvo. Primetio je na nemačkim radnim stolovima neke skice i nacrte. Shvatio je da je reč o novim raketama Fi1. Sve je to kopirao, reprodukovao podatke i nacrte pomoću ogledala i stavio ih u šuplji štap od bambusove trske. Uspeo je to da proturi jednom Srbinu poslovođi sa Igmana, koji je štap prebacio u Beograd. Na sigurno.
Prvi put u životu, Miloš je tada video lice smrti. Direktno i bez ulepšavanja.
- Izgubio sam svest. Telefonska žica je pukla i strovalio sam se u prašinu. Ostavili su me da umrem. Srećom, pronašla me je grupa sarajevskih Jevreja koja je čistila ruševine od bombardovanja. Nosili su žute trake. Dečji doktor Belić uzeo me je u naručje i povratio u život. Više se nije moglo ostati u Sarajevu. Ni dana.
Posle ovog brutalnog događaja, koji mu je obeležio ceo život, Milošu, njegovom bratu i majci, Nemci su dozvolili da pređu u Srbiju. Sproveli su ih u voz, na peronu za Višegrad.
U varoši na Drini, uplašeni Kostići čekali su novu lokomotivu da preuzme kompoziciju i da krenu za Beograd. Tada je Miloš bio svedok jezivog zločina:
- Muslimani su doveli oko 150 devojaka i žena i počeli da ih maltretiraju. Gledao sam kako neke siluju na livadi. Gasili su im pikavce po telu, međunožju. To vrištanje i sad mogu da čujem duboko u sebi. Majka je govorila da ne gledam. Gledao sam...
Voz za Beograd štektao je kroz mrklu i oštru mokrogorsku noć. Miloš nije mogao da zaspi. Crtao je krstiće po zamagljenom prozoru i mislio na oca koji je ostao u Sarajevu.
- Spavaj sine, biće možda i sutra naporan dan! - češkala ga majka.
- Pusti me, majko, da se nagledam Srbije! - odgovorio je Miloš.
Verovao je da ide na sigurno. Da mukama dolazi kraj. Da će se tata brzo vratiti i da će nastaviti da žive srećno.
A sve je bilo drugačije.
Oktobar 2012. godine. Miloš zastade i duboko udahnu:
- Ti dani su bili samo početak mog života za Srpstvo!
LJUBAV
U osnovnoj školi u Sarajevu, Miloš se prvi put zaljubio. Sedela je ispred njega u srednjem redu, bila je korpulentna i nosila je duge pletene kikice. Zvala se Biljana Plavšić.
- Pisao sam joj ljubavna pisma i krio ih ispod jastuka. Kada mi je mama našla pisma, pravio sam se da spavam. Čuo sam kad je rekla ocu: „Rano je počeo“. Do ušiju sam bio zaljubljen u Biljanu. Pola veka kasnije, čuo sam da je moja prva ljubav postala predsednik Republike Srpske.
sutra: Kod Draže u vojsci
baunti
09.10.2012. 21:31
"- Muslimani su doveli oko 150 devojaka i žena i počeli da ih maltretiraju. Gledao sam kako neke siluju na livadi. Gasili su im pikavce po telu, međunožju. To vrištanje i sad mogu da čujem duboko u sebi." -- Nikada sa vama mira nece biti. Kakvi su vam bili djedovi, takvi ste i vi sada, i neka manjina vas je normalnih.
@baunti - Lazljiva propaganda ,pa samo naivac i tesko nepismen moze povjerovati u ovu pricu,zivotom svojim mogu garantovati da ovo nije istina, nego propaganda i cista izmisljotina.citaj izmedju redova pa ces osjetiti da je sve ovo laz prijatelju. Nevjeruj rts, znas dobro da se non stop izvinjavaju za propagande . Razmisli .
@baunti - Pa da,a da je neki intervju o Srebrenici i slično,onda bi prihvatili kao realnost. a ovako ne valjaju dedovi što svedoče o pravoj istini i teškoj srpskoj istoriji!
@baunti - A citas Novosti, haaa, sta trazis u tim`njijovim novinama`, haaa, pa ti bi s njima da ratujes, ti normalni, posto su ovi drugi samo u manjini normalni. Citaj svoj Havaz, u njemu ti je sve normalno, kao i ti, manjinooo!
@baunti - @HerŽikaKakve veze ima Srebrenica? A ako je ovo svedocenje o pravoj istini i teškoj srpskoj istoriji, onda...
Komentari (45)