Ispovest narkomana i njegovog lekara: Otimanje iz pakla
24. 05. 2012. u 20:58
J. F. (17) govori za „Novosti“:Počelo je s najboljim drugom. Umro je prošlog petka. Alarmantno: U Srbiji svako peto dete uzima neki od opijata
POČELO je s najboljim drugom. Umro je prošlog petka. Predozirao se. Čudno, ali nisam plakao. Samo sam se tresao. Telo odavno ne osećam, ono mi treba samo da bi uzelo dozu - priča za "Novosti" J. F. (17), narkoman s petogodišnjim heroinskim „stažom“.
Rođen je u Kruševcu u porodici intelektualaca. Drogu je prvi put uzeo sa 12 godina, od dilera ispred osnovne škole. Brzo je počeo da se šprica u venu. Ima hepatitis B i C.
Uništio je porodicu. Prodali su tri stana da bi ga lečili. Ostali su sa - jednim tanjirom i tri kašike.
Zavrće rukav, pokazuje modre duboke rane. I noge su mu izbodene. Ruka mu drhti. Bled je, puši. Hteo je, kaže, i svoje lice da pokaže ("da ceo svet vidi đavola"), ali mu žao roditelja.
- Sve su učinili da mi pomognu. Poslednje pare skupili su da me dovedu u Beograd na odvikavanje.
J. F. jedan je od 80.000 maloletnih zavisnika, koliko se osnovano sumnja da ih ima u Srbiji. Iako nema preciznih pokazatelja o broju mladih koji koriste ilegalne supstance, Srbija prati neslavan evropski prosek - 18,3 odsto maturanata uzme neki opijat bar jednom nedeljno. Prevedeno na brojke, to znači da je u Srbiji svako peto dete do punoletstva probalo neki od opijata. Nažalost, mnogi i heroin.
Terapija se uvek prilagođava individualnim potrebama narkomana, a dr Vlajko Panović, specijalista medicinske psihologije, koji leči ovog maloletnika kaže da lekar u obzir uzima biološko-psihološke, socijalne karakteristike, kao i vrstu droge, stepen težine i faze razvoja zavisnosti.
Za napredak u (iz)lečenju izuzetno je važna saradnja sa porodicom. Pitanje koje, međutim, svaki roditelj postavi kada otkrije da mu dete uzima drogu jeste: "Šta da radim?" i "Gde sam pogrešio?"
- Ne treba paničiti i odmah ga okriviti - objašnjava dr Panović. - Podrška roditelja je dragocena, bez obzira na okolnosti i razočaranje zbog korišćenja droge. Treba mu jasno pokazati da ga volite, da ste uz njega i pored toga što se ne slažete sa onim što radi. To čine i roditelji J. F. iako ih je sin doveo do prosjačkog štapa.
Slučaj ovog 17-godišnjaka nije lak, a ni izlečenje nije izvesno. Izgubljeno je, kaže, mnogo vremena. Zato, treba reagovati odmah, ne plašiti se i ne prebacivati krivicu na druge.
- Prvi korak je otvoren razgovor sa detetom. A, da bi roditelj mogao da pruži pomoć i njemu je potrebna podrška - kaže dr Panović. - Ne treba se ustručavati već pomoć što pre zatražiti od porodice, prijatelja, stručnjaka. Ma koliko to izgledalo teško, važno je afirmisati mogućnost lečenja "dobrotom i strpljenjem". Samo će dobrota učiniti da dete razume situaciju i napravi preobražaj.
Da bi roditelji mogli da pomognu detetu narkomanu, važno je da znaju prirodu bolesti - kaže dr Panović. - Dete koje je zavisno ne krade i ne laže zato što je nevaspitano i mrzi roditelje, nego da bi došlo do droge. Najčešća roditeljska greška je što misle da "to" radi njima u inat i iz tog odnosa proističu dalje greške i gubitak dragocenog vremena.
Jedno od najtežih pitanja je kako prepoznati da li je dete narkoman:
- To nije lako, posebno kad prvi put uzme drogu ili je uzima povremeno - kaže dr Slobodan Simić, šef Odseka za sudsku psihijatriju Instituta za mentalno zdravlje. - Socijalni poremećaji, telesne promene i promene ponašanja primetni su u periodu eksperimentisanja sa drogama. Nijedan pokazatelj sam za sebe ne znači da je u pitanju narkomanija, ali kada se javljaju u kombinaciji, više znakova oslikava trajnu a ne sporadičnu promenu ponašanja deteta.
Roditelji obično kasno reaguju na telesne promene jer su postupne, pa umesto omamljenosti vide pospanost, a za podočnjake pomisle da su posledica učenja, a nedostatak apetita, prolivi i povraćanje posledica trovanja hranom.
- Prvi simptomi koji ukazuju na bolest su sužene ili proširene zenice, duboki tamni podočnjaci, ispucale usne, nesigurnost u govoru, bezrazložna depresija, poremećaj sna, tragovi uboda igle - kaže dr Simić. - Besni su, agresivni, napeti, beže, odlažu obaveze, lažu. Celokupno ponašanje usmereno je na nabavku droge.
Ako je bar nešto za utehu, kako tvrdi dr Simić, ne može svako postati narkoman: bolest zavisnosti nastaje u kombinaciji biološkog, genetskog, psihološkog i socijalnog faktora.
Najvažnije je, kako upozoravaju stručnjaci, osluškivati svoje dete i sa njim razgovarati. O svemu.
Aleksandar R.
24.05.2012. 21:22
Ovi sto su otisli kod Vladike Protfirija u "Zemlju zivih" i kod Vladike Jovana u Lazarevac, odlicno su prosli.Nisu lose prosli ni oni u Crnoj Reci. Jesu ponekad dobili koju po turu al' kad nisu roditelji hteli neko mora. Bolje nego da zavrse 2m pod zemljom.Na zalost drzavne institucije imaju jako mali % izlecenih. To je zbog toga sto je za borbu sa djavolom potreban Krst a ne knjiga.Tuzno je to da nas Albanska mafija i ovako ubija.Gde cemo mi zavrsiti kao narod ako ovako nastavimo?
@Aleksandar R. - Slazem se,s tim sto bih uveo smrtnu kaznu za dilere droge.Em truju omladinu i rasturaju porodicu,em vrse veleizdaju saradjujuci sa Siptarskom mafijom.
@Aleksandar R. - bem ti ovo stvarno nema smisla.sacekajmo da cujemo sta ce jeca napisati u svom komentaru pa da ondak imamo o cemu diskutovati.
@Aleksandar R. - Potupno se slazem. U drzavnim institucijama ne lece duhovnu zavisnost nego fizicku i psihicku, a za izlecenje od zavisnosti potrbene su jake molitve i vreme. Sveta Tajna Jeleosvecenja ovde najjace deluje.
ljudi ovo treba citati svaki dan a ne o politicarima i narodnjacima
Komentari (62)