Šljivančanin: Ponovo sam postao slobodan čovek!
02. 04. 2012. u 20:57
Iz knjige Veselina Šljivančanina „Branio sam istinu“ (4). Šešelj primitivno provocira. Ko je veći Crnogorac. Ruku su mi pružili i čuvari
24. april 2007.
U prostorijama za posetu sreo sam Šešelja. Odmah je počeo svoju priču o Crnogorcima. Pitao sam ga zašto mrzi Crnogorce, a on je raspredao neku svoju verziju o nastanku Hrvata i Bošnjaka, a zatim je zaključio: „Crnogorci nisu narod. To je zlo“. Okrenuo se i počeo da beži govoreći: „Idem! Ko zna šta ćeš mi ti sada odgovoriti!“ Zvao sam ga da se vrati. Nije hteo, već je, pri ulasku u „intimnu sobu“, rekao: „Žena mi je u poseti. Ostaviće me ako ne odem kod nje.“ Njegovo objašnjenje samo je na prvi pogled bilo šeretsko, jer je počeo da u komunikaciji sa mnom koristi uvek istu taktiku: prvo napad, pa brzo povlačenje.
25. april 2007.
Opet sam se sreo sa Šešeljem u vreme posete. Zaista ne razumem zašto odmah kreće sa provokacijama umesto da vreme predviđeno za posete obojica utrošimo na razgovor sa najdražima? Iako sam se zakleo da mu neću odgovarati, morao sam bar nešto da mu kažem kada je opet ubacio priču o mom crnogorskom poreklu: „Ne znam šta želiš da postigneš, ali znam da si ti samo Srbin na jeziku. Svojim delima neprestano brukaš i omalovažavaš Srbe. Više volim Srbiju i Srbe od tebe, a to sam pokazao svojim ponašanjem. Ništa od onog što si pričao i obećavao, nisi ostvario“. Još sam govorio, a on se po običaju zlurado osmehivao, verovatno zadovoljan što je opet uspeo da me izbaci iz takta.
2. jul 2007. Tuta Naletilić, već nekoliko nedelja, uglavnom šeta sam. Danas se obratio Radiću i zamolio ga da me pita je li me Šešelj pozvao na ručak, koji će pripremiti sedmog jula, jer je pre nekoliko dana uputio zahtev upravniku sa spiskom ljudi koje poziva u goste. „Reci Tuti da ti nisi moj kurir. Zašto me on to ne pita?“, rekao sam Radiću. Kao u nekoj dečijoj igri, Radić odlazi kod Tute i prenosi mu moju poruku. Pogledao me je ispod oka i polako mi prišao. „Da li te je Šešelj pozvao na ručak?“, pitao je. „Nije“, odgovorio sam. „Kako to da je pozvao mene, a tebe nije?“ upitao je Tuta začuđeno. „Verovatno je to neka tajna na relaciji ustaše – četnici“, kazao sam zajedljivo. „To je moj Vojica! I zašto bi zvao tebe, Titovo goveče!“, ljutito je odbrusio Tuta i otišao na drugu stranu staze.
21. avgust 2007.
U zatvoru svako pokaže pravo lice.
Dragan Jokić se druži sa generalom Pavlom Strugarom. Kad njih dvojica počnu raspravu o JNA i politici, odmah odlazim u ćeliju. Bučni su, neodmereni, neprestano vređaju. Da nisam došao u Hag, ne bih znao da je u JNA bilo i ovakvih oficira. Strugar je prvo tvrdio da su Novak Đoković, Jelena Janković i Ana Ivanović pripadnici crnogorske nacije, pa je zdušno navijao za njih. Posle izvesnog vremena nastavio je da navija samo za Anu, jer „Ivanovića ima samo u Crnoj Gori“. „Sve troje se izjašnjavaju kao Srbi, ali znaju svoje poreklo. Zar zbog toga nećeš navijati za njih? I zašto se uopšte time opterećuješ?“, pitao sam ga. Gunđao je, a ja sam otišao kod Radića u ćeliju. Nastavili smo razgovor o sportu.
Ubrzo se pojavio Strugar i malopređašnju sportsku priču zamenio istorijskim traktatom o tome kako su Srbi vekovima ugrožavali Crnu Goru i Crnogorce, pa je to ilustrovao pričom kako su srpski žandarmi proganjali i mučili njegovu majku.
Radić je ćutao, a ja sam pokušao da smirim Strugara. Predlagao sam da pričamo o nečemu drugom. Strugar je nastavio sa još težim uvredama. „Taj tvoj Tito je uništio crnogorsku naciju! Srbiji treba more, pa hoće da ga otme od Crne Gore.“ Pažljivo sam ga saslušao, ali sam se jedva uzdržavao: „Pavle, sramota je to što pričaš. Do juče smo živeli zajedno u Jugoslaviji, a najveći deo života i ti i ja smo proživeli u Srbiji. I šta nam je falilo? Nisi ti veći Crnogorac od mene! Niti ćeš to dokazati tako što pljuješ Srbiju! Sramota je što vređaš srpski narod“, rekao sam u jednom dahu. Pavle je nastavio: „Znam ja dobro vas Irvase (Durmitorci) i Hercegovce! Sve najgore sam doživeo u Srbiji. A ti si naučio da ogovaraš Crnogorce, jer si srbofil“. Ustao sam i rekao: „Pavle, vreme je za odlazak u ćeliju“. Počeo je da viče: „Nemoj da bežiš! Sačekaj da raspravimo!“ Došao je čuvar, pa je diskusija završena.
27. septembar 2007.
Predsednik pretresnog veća, sudija Parker, počeo je u 15.30 da čita presudu. Laknulo mi je kada je pročitao da otpada kvalifikacija o udruženom zločinačkom poduhvatu. Posle toga, nastavio je da čita pojedinačne presude. Mileta Mrkšića proglasio je krivim po dve tačke optužnice, Miroslava Radića oslobodio po svim tačkama optužnice, a mene je proglasio krivim po osnovu individualne odgovornosti pomaganja u mučenju. Na kraju je izrekao sledeće kazne: Mrkšić – 20 godina zatvora, Radić – oslobođen i Šljivančanin – 5 godina zatvora.
Bilo mi je jasno da je pretresno veće moralo da me kazni za nešto što ničim nije dokazano, jer je na sud vršen strašan, ne samo propagandni, pritisak. Prvo su mi čestitali moji advokati, očigledno zadovoljni jer su dosadašnja iskustva ukazivala na izricanje drakonskih kazni. Ruku su mi pružili i svi policajci koji obezbeđuju sudsku zgradu.
5. maj 2009.
Oko podne odveli su me na izricanje presude. Tamo je već bila i moja porodica. Predsednik žalbenog veća Teodor Meron, čitao je presudu. Nakon niza neistina i nedokazanih činjenica, koje nudi kao dokaze, u zaključku je rekao da se u potpunosti odbacuje moja žalba. Zatim traži da ustanem i – nastavlja sa čitanjem. Uvodi novo krivično delo, pomaganje u ubistvu i izriče novu kaznu – 17 godina zatvora sa izdvojenim mišljenjem dvojice sudija – Pokara i Vaz.
5. avgust 2010.
Žalbeno veće usvojilo je zahtev Tužilaštva. Rok za podnošenje novih činjenica produžen je do desetog septembra. Dosadašnje iskustvo nalaže da su moguća raznolika iznenađenja. Tužilac bi mogao da dovede nekog svedoka lažova, koji bi pokušao da diskredituje Panića. Hrvatske novine su se ponovo probudile. Između ostalog, pišu: „Kako heroj Gotovina može biti kažnjen, a zločinac Šljivančanin dobija reviziju procesa?“
7. jul 2011.
Na aerodromu „Nikola Tesla“, kada sam izašao iz aviona, prekrstio sam se i rekao: „Zdravo otadžbino...“ Još sam nešto govorio... Ali, to neću da zapišem, jer će nekome zvučati patetično... Posle gotovo osam godina provedenih u zatvoru, postao sam svestan da živim u svetu u kojem vlada zakon jačeg. Ali sam takođe postao svestan da se istina ne može sakriti, bez obzira na to koliko je težak i bolan put do nje.
STIGLA JE ODLUKA
5. jul 2011.
Samo što sam ušao u sportsku salu, došao je čuvar po mene i rekao mi da moram hitno da se javim advokatu Lukiću. Potencirao je: „Ima nešto važno da vam kaže“. Iako sam pretpostavljao o čemu je reč, ipak sam strepeo, jer ovo odugovlačenje možda znači nešto što još uvek ne mogu da dokučim... Sa strepnjom sam uzeo slušalicu. „Stigla je odluka. Veseline, ti si slobodan čovek“, govorio je Lukić u slušalicu glasom koji je drhtao od uzbuđenja i sreće.
I mene je uhvatila drhtavica, pa nisam uspeo da progovorim ni reč. Ponovo sam začuo Lukićev glas: „Odluka je tajna i ne smeš je saopštavati nikome. Sutra odlučuju kada putuješ za Beograd.“ Pozvao sam suprugu.
Rajo
02.04.2012. 21:11
Nadam se da si , dok si pisao knjigu,imao na umu definiciju Maraka Miljanova o ''cojstvu''. Ako jesi,a verujem da jesi , CESTITAM , i srecan ti povratak NA SLOBODU !!!!
@Rajo - Ma samo je na to i mislo...
Kada se ovoliko ne podnosimo,onda je bolje sto svako ima svoju drzavu
@marko - "marko" I seljani se ne podnose pa se dele na sokake, avlije,sorove i plemenske KATUNE;)
Zanimljivo opisuje svadju sa generalom Strugarom. Prica pomalo podseca na svadju nekih baba, jakih na recima, a najupecatljivija je zapravo mrznja prema sopstvaenoj zemlji. Nije ni cudo sto su stranci tako lako razbili Jugoslaviju. Ispada da su je mrzeli svi redom, a najvise njeni generali. Zalosno, a mozda se moze i reci, tipicno srpski.
Komentari (10)