Pas koji je verovao
26. 05. 2009. u 20:27
Kraj autoputa na Novom Beogradu godinu dana živi napušten "ljubimac". Prošlog maja izbačen iz automobila rumske registracije. Pogleda uprtog u autoput, čeka one koji su ga tu ostavili
TIK uz autoput, u smeru ka Nišu, nedaleko od novobeogradskog Bloka 28 već godinu dana čeka jedan braon-beli pas. Uvek je sam. Ne dozvoljava nikome da mu se približi. "Druži se" samo sa bukom automobila i zagađenim vazduhom prometne saobraćajnice. Nikada ne maše repom. Uzdignutih ušiju i pogleda uprtog uz autoput on čeka i veruje da će se oni koji su ga baš tu ostavili, vratiti.
Ne odaziva se nikome, uprkos tome što su stanovnici obližnjeg kvarta pokušali da ga dozovu svim "psećim" imenima. Ponekad načulji uši na zvižduk.
Zov prirode ga ne mami, pa ostale "drugare" i ne miriše.
Prema rečima stanarke iz obližnje zgrade, penzionerke Verice Edbauer, pre godinu dana "neki ljudi" izbacili su ga iz automobila sa registarskim tablama Rume .
- Bio je lep, čist i rundave dlake, zato sam ga ja prozvala Lepi - priseća se Verica. - Prvih nekoliko meseci mogla sam da mu priđem bliže i dam mu hranu, a onda je počeo da se povlači. Nemoguće mu je približiti se ni na nekoliko metara. Sad ostavim vodu i hranu u travi i sklonim se da bi se vratio i pojeo nešto.
Tu je od jutra do mraka. Odlazi da prespava negde, ali stanari, koji ga hrane nisu uspeli da uđu u trag njegovog prenoćišta. Ni kiša, košava i vetar ga ne sprečavaju da čeka.
Prezimeo je ovogodišnji mraz, ali kako Verica primećuje, ofucao se i propao.
- Najžalije mi je što je toliko tužan - kaže ona.
- Mada su neke komšije htele da ga uzmu, to je neizvodljivo, jer on beži od svih.
U to su se uverili i reporteri "Novosti", koji su čitav sat pokušavali da mu se približe. Sklanjao se i od naših pogleda, tromim hodom i spuštene glave. Nije izgledao uplašeno, već nevoljno i nezainteresovano. Na kraju, ne zna se ko je odustao - da li on koji je nadvožnjakom prešao autoput povijenog repa, ili mi kojima je okrenuo leđa.
Stanari koji ga vole i hrane strahuju da ne izleti na ulicu dok se sklanja od drugih pasa ili prolaznika. Sumnjaju čak i da je ogluveo, jer je mesto njegovog stanovanja konstantno ispunjeno bukom.
Tuga ga je toliko ophrvala, da kako njegova "hraniteljka" objašnjava, nikada ni za jednom ženkom nije pošao. U tom kraju ima često pasa lutalica, ali ni oni čak nisu uspeli da mu priđu. Odabrao je samoću, u tišini, pa ga nikada nisu čuli ni da je zalajao ili zarežao. Ima samo snage da čeka... On još veruje.
DENA JE USPELA
KERUŠA Dena, o kojoj se pisalo i pričalo dve godine posle "Oluje", znala je da nađe put do svojih vlasnika. Posle četiri meseca i 15 dana, tokom kojih je prevalila 500 kilometara od Petrinje, u Rumi je našla Milana i Dušanku Radanović i njihovu decu. Podjednaka je bila sreća i Denina i Radanovića. U Rumi je keruša oštenila petoro malenih, za koje su se grabili ljubitelji pasa. Ali, u Rumi nije završena priča o čuvenoj Deni, već - u Kanadi. Tamo je, kako nam je javio nekadašnji dopisnik "Večernjih novosti" Vojo Mačar, Dena preminula pre dve godine. Radanovići njen pepeo čuvaju u vitrini.
Alex!!!
27.05.2009. 07:49
Tesko je napisati komentar za ovaj tekst!!! Posebno nekome ko ima psa i ko voli pse. Mnogo sam se rastuzio kada sam procitao pricu NASEG Lepog! Nikada nisam mogao da razumem ljude koji napuste PSA. One koji se odreknu te bezgranicne ljubavi i neogranicenog poverenja. One koji u ocima psa ne mogu da vide strah od napustanja!!! Nikada u zivotu nisam imao boljeg prijatelja od svog psa. On uvek sve razume, sve oprasta, uvek je spreman za druzenje! Kazu da ko voli zivotinje voli i ljude! Izvinite, ljudi su se mnogo iskvarili, a zivotinje su ostale iste. Ja volim zivotinje! Ljude sve manje! Nijedna zivotinja vas ne moze tako povrediti kao sto moze covek! Povredilo me je to sto su ga napustili, ali ni blizu koliko to sto on jos uvek VERUJE da nisu, i da su ga samo ostavili da ceka! Svaka cast autoru teksta! Pozdrav gospodji Verici Edbauer i svim ljubiteljima pasa!!!
Mesecima viđam ovog psa kada autoputem idem iz pravca Novog Beograda ka gradu. Bilo mi je odmah jasno da čeka one koji su ga tu ostavili. Nekoliko puta sam bila rešena da ga uzmem, ali to ipak nije izvodljivo, kod kuće smo svega par sati dnevno. Međutim, pošto je vrlo lep, nadala sam se da će neko drugi zastati i uzeti ga. Nije mi palo na pamet da ne dozovoljava ljudima da mu priđu i to je sada najžalosnije od svega jer je onda zaista osuđen na život tik pored autoputa. Nadam se da se ipak nešto može uraditi, da se može pronaći novi dom za ovog tužnog psa.
Tužna i lepo napisana priča....Potresla me je!
To se zove vernost. Oni koji su ostavili psa ako ovo procitaju preporucio bih da vrate psa kuci. Ostaviti "njegovo velicanstvo" na takav nacin je greh od Boga i njihov egoizam ce da im se razbije o glavu. Na jedan ili drugi nacin.Sramota kakav sljam od ljudi zivi u Srbiji.
Svaka čast za ovu priču. Sve pohvale autoru. Vreme je izgleda došlo da se napuštene ljubavi prikažu i drugčije a ne samo kao "čopori lutalica" Taj pas je sve ono što ljudi odavno nisu. Žao mi je što neda ljudima da mu priđu (a i ne čudi me)... možda bar da starost dočeka mirno a ne ovako kraj puta. Iznad svega bih želela da ovo pročitaju oni koji su ga ostavili...ko zna možda ih zaboli nešto u duši ako je uopšte i imaju...
Komentari (65)