Španac pucao u nedužnog čoveka
07. 01. 2009. u 21:00
Sud u Šapcu rehabilitovao žandarma kojeg je 7. jula 1941. ubio Žikica Jovanović. Predsednik sudskog veća Gojko Lazarev: Likvidacija bila motivisana ideološko-političkim razlozima...
OKRUŽNI sud u Šapcu rehabilitovao je žandarmerijskog narednika Bogdana Lončara i kaplara Milenka Brakovića, koje su na Ivanjdan, 7. jula 1941. godine, u Beloj Crkvi, ubili Žikica Jovanović Španac i Cvetin Soldatović. U posleratnoj Jugoslaviji, događaj je imao značaj početka opštenarodnog ustanka protiv okupatora, ali predsednik Veća, sudija Gojko Lazarev, tvrdi da se ne radi o prekrajanju istorije, već da istina tek sada izlazi na videlo!
Zahtev za rehabilitaciju podnela je novinarka Stana Munjić, autorka knjige "Sin srpskog Ivanjdana", napisane na osnovu dnevnika i kazivanja Bogdanove udovice Bosiljke - Bose Ivanović. Njen ubijeni suprug završio je Vojnopodoficirksu školu u Sremskoj Kamenici, i to kao prvi u rangu. Radio je u kancelariji prvog kraljevog ađutanta u Starom dvoru, a posle sloma Jugoslavije izbegao je u Mačvanski Pričinović. Zatim je, po naređenju, preuzeo žandarmerijsku stanicu kod Krupnja.
- Kao viši po činu, decenijama je pominjan samo Lončar, a sada se prvi put pojavljuje i ime kaplara Milenka Brakovića. Preko familije, došli smo do njegove fotografije i drugih podataka. Iskazi petoro-šestoro svedoka govore da Žikica nije ubio obojicu, već samo Bogdana. Pucao je iz pištolja koji je kasnije proglašen za "ustaničku pušku". Postojao je i drugi učesnik, Cvetin Soldatović. On je ispalio hitac u Milenka, i to iz puške - priča za "Novosti" autentičnu istoriju sudija Gojko Lazarev.
Mada po broju donetih rehabilitacija prednjači u Srbiji, sud u Šapcu prvi put je u postupku upotrebio i jedno veštačenje. Uradio ga je ugledni naučnik i stručnjak za Drugi svetski rat dr Kosta Nikolić, sa Instituta za savremenu istoriju u Beogradu. U svom nalazu, koji se u potpunosti poklopio sa sudskim saznanjima i dokazima, Nikolić je izneo i mišljenje o položaju Srbije na početku rata.
- Slučaj rehabilitacije žandarma po svemu je specifičan, i siguran sam da će izazvati različite reakcije, pa čak i negiranje odluke suda. To je bio jedan od razloga da zatražimo veštačenje. Iz njega se vidi i da se komunisti do 22. juna 1941. godine nisu posebno pripremali za borbu sve do napada na Sovjetski Savez. Opet, Jugoslavija je kapitulacijom prihvatila obaveze i formirala organe uprave. U okviru te vlasti, sa zadatkom da čuvaju javni red i mir, funkcionisali su žandarmi. Svako ubistvo je zločin. Pa zamislite kada bi danas neko ubio dvojicu čuvara šabačkog vašara - kaže Lazarev.
Sam događaj u Beloj Crkvi tek posle rata dobio je veliki značaj ustanka protiv okupatora, a ubistvo je poslužilo kao pokriće za odluku Komunističke partije o početku borbenih dejstava. U prilog ovome je i borbeni govor Josipa Broza Tita, održan na proslavi Dana ustanka Srbije, upravo u Beloj Crkvi, koji je objavljen u lokalnom nedeljniku "Glas Podrinja".
- Nažalost, 7. jula Srbin je ubio Srbina, što je označilo početak građanskog rata u Srbiji. Bio je to ustanak protiv države, sa jasnim ciljem promene celokupnog sistema. Narednika i kaplara likvidirali su, iz ideološko-političkih razloga, pripadnici partizanskog pokreta - kategoričan je sudija Lazarev. - Tokom naredne četiri godine izvršen je veliki prevrat. Srpski rojalisti ustupili su mesto jugoslovenskim komunistima. Ironija je što su Nemci imali malu ili gotovo nikakvu ulogu u tome - kaže Lazarev.
PUCNjI IZ PIŠTOLjA I PUŠKE
NA dan ubistva, Žikica Jovanović Španac održao je govor u Beloj Crkvi i pozvao seljake da odbiju da rade u obližnjem majdanu uglja, da ne idu u kuluk i ne plaćaju porez. Čim je otišao, sa grupom svojih naoružanih ljudi, pojavila se patrola u kojoj su bili Lončar i Braković.
O dolasku žandarma Jovanovića je obavestio student Vladan Bojanić, a ovaj se u pratnji Cvetina Soldatovića odmah vratio u selo. Žandarmi i partizani pozvali su jedni druge da polože oružje, a potom je Žikica Jovanović pucao iz pištolja u Lončara i pogodio ga u stomak, dok je Soldatović, iz puške, na licu mesta usmrtio Brakovića.
SIN POGINUO 1970. godine
BOSILjKA Lončar se posle rata udala za bivšeg partizana Ivanovića, koji je njoj i njenom sinu iz braka sa Bogdanom dao prezime. Sin Zoran je bio izuzetan fudbaler. Igrao je u šabačkoj Mačvi i Slavenu u Rumi. Poginuo je u saobraćajnoj nesreći 1970. godine, posle čega je zaživeo fudbalski turnir sa njegovim imenom. Međutim, kada su komunisti shvatili da je reč o nasledniku Bogdana Lončara, turnir je naprasno ukinut. Bosa Ivanović umrla je u 94. godini.
Dragana
07.01.2009. 23:07
U kakvoj je vezi bio "spanac" sa gospodjom Loncar ? ima onih koji se secaju...moze da se puca i iz straha ...
Interesantno. Trebalo bi snimati filmove ili serije sa ovom ili slicnim temama iz nase istorije. Ali iskljucivo sa proverenim istorijskim cinjenicama kako ne bi doslo do zloupotrebe.
Takozvani "Spanac" je u skladu sa svojim anarhistickim politickim ubedjenjima ubio policajca koji je savesno vrsio svoju duznost. To je klasicni terorizam koji se po nicemu ne razlikuje od terorizma OVK, Al-Kaide ili ustaske emigracije. Bogu hvala da je ovaj zlikovac likvidiran relativno brzo nakon ovog zlocina pa nije stigao da uziva u plodovima onoga sto je zamislio i sproveo u delo njegov devijantni um i to pod dejstvom alkohola. Nadam se da je na isti nacin okoncao svoj bedni zivot i drugi besprizorni terorista, Cvetin Soldatovic. Neka je vecna slava i pokoj dusi mucki ubijenim policajcima gospodi Bogdanu Loncaru i Milenku Barkovicu i svim ostalim zrtvama komunistickog i fasistickog terora.
60 godina ovaj zlocin se u Srbiji slavio kao drzavni praznik! Dan kada su srbi pucali na srbe na nagovor jednog hrvata i to sa debelim kriminalnim policijskim dosjeom. On je se doduse 1928. pripremao u Zagrebu da baca bombe na bolnice i skole sirom Jugoslavije, dok su njegove sluge u ovom slucaju ubijale iz pusaka. Hvala Bogu da nismo morali da slavimo i Hitlerov rodjendan. Kada se jednom bude pisala knjiga o propasti Srbije, ovaj dogadjaj i ovi zlocinci ce u njoj naci svoje mesto.
Čovek u uniformi nije privatno lice. On je instrument sile režima. On nema ime, porodicu, naciju. Ima uniformu i oznake na njoj. U to doba je pod zaštitom Nemačke, u čijoj je službi bio žandar, i Italije u NDH bilo u toku istrebljenje srpskog naroda. "Španac " je pucao u službenika okupatorskog režima. To je u celom svetu patriotski čin. To nema veze sa ideologijom. Ovo nije sudski proces rehabilitacije ličnosti nego rehabilitacije politike podaništva i mirenja sa ropstvom. U Srbiji ukidaju imena ulica heroja poginulih u borbi protiv SS jedinica ili ubijenih u logorima. Da li treba da milion porodica pokrene postupak za rehabilitaciju njihovih članova ubijenih u logorima i poginulih u borbi protiv fašizma, za slobodu, a od današnje vlasti zanemarenih, brisanih ili stavljenih na stub srama?
Komentari (11)