Lopta (ni)je Božija volja
04. 02. 2012. u 20:56
Istraživanje - da li sport i pravoslavlje idu zajedno? Crkveni oci nemaju jedinstveni stav po ovom pitanju a i mišljenja vernika se razlikuju. Sportski život ima puno bliskog sa asketizmom
ISPOD majice „Serđo Takini“, u kojoj je Novan Đoković trijumfovao na Otvorenom prvenstvu Australije, milionski auditorijum sa svih kontinenata koji je pratio njegov put do pehara mogao je da uoči skromni, pravoslavni drveni krstić, koji je na običnom kanapu nosio oko vrata. U prelomnom meču na terenu „Rod Lejver“ u Melburnu gledaoci, barem oni koji razumeju srpski, čitali su sa njegovih usana i uzvik „Bože, pomozi mi“! Veliku pobedu proslavio je uz osmeh olakšanja, nekoliko puta se prekrstivši.
Ovi detalji sa finalnog meča u Melburnu pokazuju veru našeg najboljeg tenisera. Nole gotovo da ne propušta priliku da i javno zahvali Gospodu na pobedama koje postiže. Za ljubav prema narodu i crkvi SPC ga je prošle godine odlikovala najvišim priznanjem - Ordenom svetog Save.
Prvi reket sveta samo je jedan u dugom nizu sportista koji se javno deklarišu kao vernici SPC i rado govore o svom odnosu prema Bogu. U svojoj pravoslavnoj veri, kako objašnjavaju, pronalaze snagu za uspehe.
- Sport je u svojoj osnovi vežba, askeza tela i, naravno, duha. Loše je pritom što se on često razvija u pravcu savremenog gladijatorstva. Sportisti su ljudi koji, ako imaju otvorene oči, brže i jasnije sagledavaju dragocenost Božje pomoći i milosti. Ti ljudi odišu hrišćanskim zdravljem, radošću i normalnošću, i ne stide se da pokažu šta su, ko su i kako veruju. U tome je njihova velika prednost - smatra episkop Grigorije.
Odnos pravoslavne vere i sporta, međutim, jedno je od pitanja na koje crkveni oci daju različite odgovore. I dok SPC zvanično podržava sportiste, smatrajući da je sport važan kako za pojedinca, tako i za pastvu u celini, postoje i druga mišljenja o ovom pitanju.
Na nekim pravoslavnim internet forumima mogu se naći vernici, ali i ljudi u mantijama, koji smatraju da sport i istinska vera ne idu zajedno. Kritike ne štede na račun sveštenika i monaha koji javno trče za loptom ili se pojavljuju na utakmicama. Jedini prihvatljiv sport dostojan istinskog vernika, po njihovom viđenju, jeste post, molitva i duhovno uzdizanje.
- Takmičenje nije u prirodi pravoslavlja, a trijumf nad protivnikom ne donosi blagodat, kao što je to pobeda nad samim sobom - njihov je glavni argument. - Pravoslavlje, koje nas uči pokoravanju, poniznosti i oprostu tuđih greha, ne uklapa se u pobednički mentalitet sporta.
Ovakvi stavovi o sportu dolaze uglavnom od grupa sveštenika, monaha i vernika koji pravoslavno učenje kruto i usko tumače. Istini za volju, istim očima oni gledaju i na muziku, tehnologiju, nove trendove...
Nasuprot njima stoje teolozi, među kojima je i veliki broj crkvenih arhijereja, koji su veoma privrženi sportu. U njemu oni vide borbu čoveka sa samim sobom, koja ima puno zajedničkog sa asketizmom. Snaga potrebna za sportski okršaj, često se identifikuje sa snagom kojom je David pobedio Golijata.
- Pred utakmicu čovek se priprema znajući da postoji i drugi naspram njega, postoji partner i „suparnik“, ali ne i protivnik - osvrće se na ovo pitanje vladika Atanasije (Jevtić) u svojoj knjizi „Hristos - alfa i omega“. - On je njegov saborac i vredan je poštovanja. Ako su u pitanju pravi sportisti, mora da postoji poštovanje drugog čoveka ili tima. Iako naizgled slabiji, i on može da pobedi. Tako je mali čobanin David trijumfovao nad džinovskim Golijatom.
Da sportski život ima puno toga bliskog sa asketizmom, smatra i profesor Bogoslovskog fakulteta Dimitrije Kalezić. Svoj stav on potkrepljuje činjenicom da se i sportisti vrlo često ponašaju monaški - lišavaju se brojnih zadovoljstava, neprekidno vode borbu sa samim sobom, pomeraju sopstvene granice...
- Sportista teži ka višem. Iako možda i ne zna učenje svoje religije, njegov je pogled usmeren ka napred, sutrašnjem danu, sledećem koraku - objašnjava profesor Kalezić. - Iako postoji opasnost od gordosti, sportista čija je snaga utemeljena u veri retko će joj se predati.
alex
04.02.2012. 21:31
Novakovi su sa Kosova, i preneli su na njega ljubav prema pravoslavlju i manastirima,prema Hristu i krstu,kao vecina Srba koja je rodjena na svetoj zemlji, i koji imaju ta osecanja, i postovanje prema religiji. To daje Novaku snagu u najtezim trenucima viteske borbe sa protivnikom.A vas kojima to bode oci kad se krsti,mogu samo da zalim.
@alex - svaka cast na mudrim rijecima samo jednu gresku da ispravim: djokovic je porijeklom iz crne gore,jasenovo polje,odakle su svi veliki junaci i srbi potekli.. izvini sto te ispravih,u svakom slucaju srbi su prije svega veliki ljudi a onda veliki sportisti i zato nam bog pomaze. i kada se mucimo i to je za ljude,hriscanski je muciti se.. kao srbin na dalekom zapadu mogu reci da je sve ono sto nole veliki radi, radi samo uz boziju pomoc,jer uz ove ljudske monstrume tesko je na zapadu opstati..
@alex - Licno smatram da se ne treba krstiti bilo gde i bilo kada. To se posebno odnosi na fudbalere koji se krste pri izlasku na teren.To je postalo pomodarstvo. Mnogi od njih ,siguran sam nisu bili godinama u Crkvi. Zna se gde se krstimo i molimo Gospodu. Voleo bih da znam da li svi ti sportisti ,koji se krste na terenu,to isto cine i svake veceri pre spavanja uz Oce nas . Novaku svaka cast ,njemu i svima je od volje kada ce i gde da se pomole Bogu. A Vi gospodine Alex ,molim Vas nemojte me zalit
@alex - Bravo ,samo vernici koji su rodjeni na svetoj zemli postuju veru i ljubav prema pravosljalju ostali izgleda nemaju takva osecanja????????????
@alex - Alex , pravi komentar .Svaka rec je istinita.Zar ce crkva da kritikuje Novaka.Ruska Crkva mu je dala oprden a nasa , polemise da li je sport u dmomenu vere.Svasta cu procitati.Po nasim ocima , mi svi treba da budemo ,na rubu egzistencije , da ne radjamo i pravimo decu , da budemo spustenih oicju , jednostavno JADNI.Ako nam Bog OTAC , onda mi svi imamo delic Boga u nama.Zar to i sam Isus nije rekao?Zar nas otac (Bog) zeli da budemo nesrecni i jadni?NE!Novaku vera pomaze i to je ocigledno.
Komentari (37)