Pod Bagdalom Vaskrs pomirenja
22. 06. 2009. u 20:30
Otkopavanje istine - Otkrivamo nedela vlasti posle II svetskog rata (15) - "Čišćenje" u Kruševcu počelo dan posle oslobođenja. Pod krstom kosti 73 streljana. Tužna oproštajna pisma
Kosti žrtava koje su pale od oktobra 1944. do januara 1945. godine, kao "narodni neprijatelji", rasute su po Bagdali, Garskom potoku, Slobodištu, vrbacima Zapadne Morave, i drugim stratištima oko Kruševca.
Nezavidan je i broj podataka do kojih su došli malobrojni istraživači i istoričari. "Veliko čišćenje" u Kruševcu, počelo je 15. oktobra 1944. godine - drugog dana po ulasku oslobodilaca. Partizani su munjevito krenuli u masovna hapšenja "državnih neprijatelja". Viđenije i imućnije Kruševljane, domaćine, sve privržene monarhiji, simpatizere Dragoljuba Mihailovića i Jugoslovenske vojske u otadžbini, hapsili su noću, bez naloga i optužnice, bez procesa i dokazane krivice. Preki sud je, prema nezvaničnim procenama i svedočenju preživelih potomaka pobijenih, "po kratkom postupku", na ovdašnja stratišta poslao nekoliko stotina rodoljuba iz Kruševca i okoline, iz Paraćina, Ćuprije, Toplice, Niša, Župe Aleksandrovačke.
Dragiša Milošević, direktor Istorijskog arhiva Kruševac, prvi je beležio stradanja u "neprijateljskim redovima". Sa još nekoliko kolega, pokušao je da utvrdi bar približan broj žrtava bratoubilačkog metka.
- U jedinicama NOR poginulo je 922 Kruševljana, u nemačkom teroru 173 (grad i okolina), Organizacija Draže Mihailovića ubila je 92, iz njenih redova postradalo je 269, u logorima i kaznenim zavodima 1.145 (od toga u nemačkim konc-logorima 195, na Banjici 485, na Bubnju 33, u Kaznenom zavodu Kruševac 863). U aprilskom ratu, na području Dimitrovgrada, poginulo je 49 pripadnika puka "Car Lazar" (Jugoslovenska vojska). Od Ozne je stradalo 136, a za 68 se ne zna ni gde, ni od koga, ni kako su nestali. Na Bagdali je streljano ukupno 73 civila. Od toga tri žene - iz sela Buci podno Jastrepca i iz Naupara. Na Sremskom frontu je poginulo 163 boraca, a 33 se vode kao nestali. Od ruke Crvenoarmejaca su stradala dvojica - jedan u Pošti, a drugi kod Fontane. To je ono što možemo da dokumentujemo imenom i prezimenom. Svi podaci se nalaze u Vojno-istorijskom muzeju u Beogradu - kaže Milošević.
Već 1989. godine, na inicijativu porodica, ovdašnjeg SPO i članova novoosnovanog Ravnogorskog pokreta, na Bagdali iznad Kruševca je podignut betonski krst - spomen-obeležje žrtvama komunističke vlasti, i održano prvo opelo. Među najglasnijim zagovornicima ideje da se žrtvama podigne spomenik bio je, tada "otporaš", danas narodni poslanik DS Srđan Milivojević.
Kasnije, 2001. godine, ispod Krsta je postavljena spomen-ploča sa likovima đenerala Draže i pukovnika Dragutina Keserovića. Piše:
"Spomen-ploča boraca Rasinskog i Jastrebačkog korpusa koji su pali u borbi protiv okupatora Kraljevine Jugoslavije kao i svim čestitim Srbima i sveštenicima koji su posle rata zajedno sa četnicima pobijeni na ovom mestu od strane komunističkih zlikovaca. Zahvalno srpstvo".
Među nevinim žrtvama, čije su kosti rasute u vododerini pod Bagdalom i u Garskom potoku, u neobeleženoj, zajedničkoj grobnici, leži i telo ravnogorca Nikole Mihajlovića, potomka jedne od najstarijih kruševačkih porodica.
Učitelj Nikola je tog 21. novembra 1944. godine, kada je noću poveden na stratište, imao 38 godina, suprugu Nataliju, sinove Vasilija i Borivoja. I neustrašivo srce, puno ljubavi za svoj narod i otadžbinu. Borivoje, Nikolin mlađi sin (Vasilije preminuo), prihvatio je, u spomen na svirepo očevo postradanje, da nam prenese sećanja:
- Oca Nikolu, majku Nataliju, brata i mene, rat je zatekao u zapadnomoravskom selu Kukljinu, u kojem su oboje učiteljevali. Kao viđeniji čovek, moj otac je 1941. godine, kao rodoljub, ali i da bi od ratnih "oluja" sačuvao glavu (bio meta Nemaca, ljotićevaca, Bugara), stupio u Ravnogorski pokret. Pred oslobođenje, oktobra 1944, otac se predao partizanskoj jedinici u Aleksandrovcu. Ubrzo su ga strpali u tamnicu, a posle deset dana provedenih u zatvoru, odveli u Garski potok na streljanje. Tamo je postojala jedna vododerina, pa dželati nisu morali da se "muče" i da ih zakopavaju. Delove tela i kostiju ubijenih na pravdi boga mesecima su razvlačili psi, i zato su ova stratišta prozvana "pasja groblja". Poštujući ljudske, Božje i pravoslavne zakone, a u skladu sa načinom života koji je vodio moj otac, na Starom kruševačkom groblju smo mu podigli grob. Na ploči piše da je umro - da poratne, nove vlasti, ne bi porušile grob...
Dan pre streljanja, Nikola je Nataliji vratio vunene čarape i u njima burmu. Ovo mi više ne treba, poručio je u dobro skrivenom pisamcetu. Tada je već slutila da se kobni dan približio, da ona muža, a deca oca, više nikada neće zagrliti...
Već 21. novembra, noću, na Svetog Aranđela, Nikolu su iz zatvora, sa još 168 rodoljuba, uglednih Kruševljana, Paraćinaca, Nišlija, poveli u Pakašnicu, u Garski potok, na gubilište. Prolazeći Pećkom ulicom (kasnije Grobljanska, pa Gligorija Dikića), u kojoj je stanovala njegova sestra, profesorka Katarina, Nikola je smogao snage, i pesmom "znaš li, sele, da se rastajemo" dao joj znak da ga vode na streljanje. U zoru je Katarina saopštila snahi Nataliji: "Nikolu su noćas izveli na streljanje..."
Dugo posle, deca i supruga pokojnog učitelja bili su obeleženi. Deca su izbačena iz internata, a majka je bila obavezna da se javlja na raport Ozni.
Posle 63 godine dočekali su "pomilovanje": "Bez obzira na to što sudska ili administrativna odluka o lišenju života pokojnog Nikole Mihajlovića nije bila ni doneta, pruženi dokazi, uz zahtev za rehabilitaciju, dovoljni su da se pouzdano utvrdi da je Nikola Mihajlović bio žrtva progona i nasilja iz ideoloških i političkih razloga", piše, između ostalog, u rešenju Okružnog suda u Kruševcu, kojim je pokojnom učitelju Nikoli Mihajloviću iz Kruševca vraćena građanska čast.
DRAGAN AZDEJKOVIĆ, GRADONAČELNIK KRUŠEVCA
GRADIMO CRKVU POMIRENJA
SVE žrtve opominju potomstvo, a najviše nevino prolivena krv. Poštujem sve ljude koji su zbog iskrene ideje stradali. Preki sudovi i egzekucija „po kratkom postupku“ su velika mrlja na obrazu našega naroda, koji se vekovima borio protiv ugnjetavanja i za život u slobodi, na svome ognjištu. Opština Kruševac je 2005. godine opredelila nekoliko hektara na Bagdali za obeležavanje. I, pošto projekat prođe predviđenu proceduru, Kruševac će, baš na stratištu, sagraditi crkvu pomirenja, hram za sve heroje, kojima je otadžbina bila draža od sopstvenog života. Akcija „Novosti“ konačno razgrće taj krvavi pokrov sa postradalih, i uči, suprotno Fridrihu Ničeu, da čovek treba čoveku da bude čovek, bez obzira na političke, ideološke, ili bilo koje druge razlike.
SRĐAN MILIVOJEVIĆ, POSLANIK DS
GROBLJA DA SE UREDE
AKCIJA "Novosti" je odlična. Svi koji kritikuju vaše napore, žele da obezvrede nastojanje da se zadovolji pravda i istina. Kao da žele uspostavljanje sistema vrednosti na temeljima zločina. Kako da saznamo istinu o zločinima iz nedavne prošlosti, ako još prećutkujemo komunistički teror od pre šest decenija. Podneo sam kao odbornik SO Kruševac još 2005. godine zahtev da se stratište na Bagdali uredi kao groblje, i još ta moja inicijativa nije stavljena na dnevni red. Nažalost, gradske vlasti su dozvolile da se u blizini gubilišta podignu stambeni objekti. Na tom mestu su moj otac Dobrosav Milivojević i glumac Taško Načić, kao deca gledali streljanja. Na tom mestu su u iste jame zakopani i fašisti i domaći izdajnici ali i civili i srpski rodoljubi. Svake godine držimo opelo žrtvama 28. juna.
OPROŠTAJNO PISMO UČITELJA NIKOLE MIHAJLOVIĆA
Draga Nato i dečice,
NE znam o čemu da vam pišem, čime da vas obradujem... Mislio sam da se vratim vama. Svestan sam da sam za ove tri godine samo dobro činio tom napaćenom narodu. Svestan sam da sam mnoge glave spasavao, da sam radi toga svoga rada kroz Ravnogorski pokret bio gonjen od Nemaca, Ljotićevaca i Bugara. Svestan sam da je naš rad bio za opšte dobro srpskog naroda. Ali!? Natrag ne mogu. A smatram da tebi i dečici mojoj i tvojoj neće savest ničija dozvoliti da vam se zlo čini.
Za sebe i decu razmisli, da li ti je bolje preći u Kruševac ili ostati u selu. Mislim da ti je ipak bolje u Kruševcu. Ona kuća je sada i tvoja i tvoje dečice, pored mojih starih roditelja. Oni će biti nežni prema vama i voleće vas.
Ja ti ovime mnogo činim nažao. Ali te molim, oprosti mi. Decu ljubi i moli da oproste ocu. Natrag ne mogu, a napred idem sa nadom u Boga, mada je neizvesnost.
Veran ću biti i dalje tebi i svojoj dečici. Ti me najbolje poznaješ...
Tebe i dečicu moju neizmerno ljubi i grli, vaš otac i suprug Nikola
Zorica AVRAMOVIĆ
* * * * *
DUŠICA POPOVIĆ-STOJIČEVIĆ SEĆA SE STRADANJA SVOG OCA DUŠANA, SVEŠTENIKA
UBILA GA LJUBAV NARODA
Posle 65 godina, Dušica Popović-Stojičević seća se blagih očiju svog oca, sveštenika Dušana Popovića, paroha u selu Velući kod Trstenika. Kada su ga ubili, imala je šest godina, danas joj je sedamdeset jedna.
- Moj otac je vodio ženski manastir. Čuvao ga je od ratnog vihora. Nije nosio oružje. Nije stao ni uz jednu vojsku....
Bio je Dušan ugledan u parohiji. Cenjen, kažu, u svakoj kući. Imao je 33 godine.
- Vladika Nikolaj Velimirović družio se sa mojim tatom. Držao me u krilu u crkvenoj porti i mazio kosu. On i otac, molili su se za drugačiju Srbiju...
Partizani upadaju u manastir 20. novembra 1944. Preturaju podrume, kelije. Hvataju Dušana, vežu ga žicom.
- Mučili su ga u podrumu kuće u centru Kruševca. Tražili su da prizna gde je sklonište četničkog majora Keserovića. On to nije znao.
Dolazili su seljani, potpisivali molbe da sveštenik bude pušten... Nije vredelo.
- Dušan je na saborima kritikovao komuniste, jer ne poštuju veru. To mu nisu oprostili...
U donjem vešu, bos, po snegu, odveden je iz zatvora na Pakašnicu, ispod Bagdale. Streljan je 10. decembra. 1944. godine.
- Presuda je doneta devet dana kasnije: streljan kao narodni neprijatelj. Akteri pogubljenja, pričali su da je mom ocu naređeno da drži opelo dok ostale streljaju. Na kraju su njega kastrirali i ubili - priča ćerka Dušica.
P. V.
DOJAVA
DUŠICA nam pokazuje dojavu anonimnog doušnika Ozni, na osnovu koje je Dušan streljan. Na parčetu papira piše:
- Nagovorio Gordića da zakolje mladića Dušana Milosavljevića, njegovog strica, strinu i babu. Oni su zaklani. Dan ranije nego što su zaklani, pop Dušan se izgubio iz sela i vratio se dva dana docnije. Celo selo govori da je on inspirator ovog pokolja.
* * * * *
BRATISLAV NOVAKOVIĆ O PROGONU SVOJE PORODICE, OCA KRSTE I STRICA JEVREMA
I DANAS JE TAJ STRAH U MENI
IMAO je samo 11 godina Bratislav Novaković, a sestra Ljubica devet, kada je, ubrzo posle oslobođenja počeo progon ove ugledne kruševačke porodice.
Na udaru najpre otac Krsta, apotekar, i tek nekoliko meseci prvi čovek grada pod Bagdalom, a potom njegov brat, sveštenik Jevrem Novaković. "Zgrešili su", kako je bilo uobičajeno u ono vreme, jer su bili uticajni. Pripisano im je - Krsti da je bio "narodni neprijatelj", Jevremu - čak da je izvršavao fašističke naredbe, komande, ni manje ni više nego "iz Berlina"
- Otac je bio u Beogradu i tu je dočekao vest da je čiča Ješa odveden i ubijen - seća se danas Bratislav Novaković, advokat. - Pretpostavio je da je i njemu namenjena ista sudbina. Uspeo je, do formiranja države i uspostavljanja zakona, da se sakrije, a onda, prijavio se sam. I, pritvorili su ga odmah.
Suđenje u Kruševcu 5. juna 1946. godine. Krsti preki sud presuđuje: na smrt streljanjem. Neko je, a Novakovići znaju i ko, "posvedočio" da je odgovoran za smrt 320 streljanih Kruševljana 1943. godine. Navodno, sam je diktirao spisak onih koje treba pobiti.
Za to vreme, u pritvoru je i njegova supruga Desanka. U kući u centru Kruševca, u kom su živeli Novakovići, pretresi, premetačine.
- Nikada to ne mogu zaboraviti. Taj strah još je u meni, tu, negde u malom mozgu - kaže Bratislav. - Užasno vreme o kojem moj otac, do smrti nikada nije ni reč progovorio. Samo nam je, kao oporuku, ostavio: "Svi znaju da sam pomagao koliko sam mogao, svačijem detetu. Za mene je bilo važno da nijedno ne strada".
U Kruševcu, u zatvoru, čekajući streljanje napisao je bratovljevoj porodici: snahi Dani i sinovima Novaku (autor kultne serije "Pozorište u kući") i Draganu. Nešto kao oproštaj i jauk za bratom.
Ali, dogodilo se čudo. Vrhovni prezidijum pomilovao je Krstu. I kaznu smrti streljanjem preinačio na 20 godina robije. Izdržao je 12,5, pa je pušten. Na sahrani 1973. godine sa patrijarhom tadašnjim Germanom činodejstvovalo mu je 15 sveštenika. Od naroda se groblje nije videlo.
M. M.
* * * * *
REAGOVANJA I POLEMIKE
NAŠ NAJVEĆI DUG
UZBUĐENI smo što su pronađene kosti mamuta starog oko milion godina. Uzbuđujemo se, s dobrim razlogom, kad se otkriju tragovi nekadašnjih žitelja na našim prostorima, u bilo kojem kraju naše zemlje: istražujemo nekropole davnih Kelta, tragamo za grobovima Rimljana koji su, tokom više od četiri stoleća u prvom hrišćanskom milenijumu gradili puteve, vodovode, utvrđenja i gradove i čije nas sačuvane starine i danas zadivljuju; hteli bismo da više saznamo o Avarima i Francima čije su lobanje posejane po Panoniji, duž proteklih vekova.
Nema nikakve sumnje: smrti udaljene stolećima i prekrivene naslagama vremena bude u nama i poštovanje i želju da im odajemo počast ako i ne znamo mnogo o njima.
Kako se, onda, moglo dogoditi da zastajemo, onemeli, i sad, posle 2000. godine, kad smo konačno oslobođeni straha od ideoloških progona - ako smo uistinu oslobođeni - pred nastojanjem da otplatimo sopstveni najveći kolektivni dug?
Reč je o moralnom dugu koji nas, sve, vezuje sa našim mrtvima koji su ubijeni za vreme Drugog svetskog rata i u prvim godinama posle tog rata, a kojima se još ne zna grob.
Danas, posle više od šezdeset godina od tog doba, ne bismo smeli da istražujemo ni uzroke tih smrti, kao ni poreklo ideoloških neprijateljstava i sukoba koji su ih izazvali: ako želimo da naši potomci spokojnije žive no što smo mi provodili sopstvene živote, neophodno je da znaju gde su im preci sahranjeni.
U zemlji čija je istorija obeležena tolikim nesrećama i ljudskim surovostima samo u decenijama 19. i 20. stoleća, teško je pronaći potomke čiji su preci proživeli spokojno i mirno svoj vek: nema onih koji su oslobođeni tog duga. Zato je neophodno da otkrijemo - dok ih vreme ne potopi u duboku tminu zaborava - sve one koji još nisu položeni u mir sopstvenih grobova.
Sad otkucavaju poslednji časovi da se taj dug oduži, koliko se to može - jer vreme brzo stari, kako kaže italijanski pisac Antonio Tabuki, naslovom svoje poslednje knjige.
MILAN BOŽIĆ, PROFESOR
PAMTITI A NE PONOVITI
NISU nepoznate urbane legende koje sam i sam slušao u detinjstvu po slavama i porodičnim skupovima, o hiljadama i desetinama hiljada nevino ubijenih odmah posle Drugog svetskog rata.
Taj broj nikad nije bio uporediv sa stotinama hiljada Srba koje su ubile ustaše, ali je tim gore što su ovde Srbe ubijali Srbi.
Takvi zločini su sastavni deo građanskog rata i gotovo da nema zemlje u svetu koja se može "podičiti" da nije imala takve zločine.
Istorija je istorija i ona se ne može promeniti. Može se međutim (neko će patetično reći, u ime dostojanstva, a ja bih rekao, u ime zdravlja nacije) stvar izneti na videlo, a da se ljudi dostojanstveno pokopaju.
Sve to treba da se obeleži na način da buduće generacije pamte i da ne ponove, bez obzira na to što istorija ima perverznu osobinu da se često ponavlja.
RADOVAN RADOVIĆ, BIVŠI PREDSEDNIK TRSTENIKA
BILO ZLA NA OBE STRANE
TA vaša inicijativa više će da škodi nego što će da koristi. Pošto smo izjednačili partizane i četnike, nas više niko i ne poziva na proslave godišnjica pobede nad fašistima. To čeprkanje po istoriji je budalaština. U ratu se zna - unapređuj ili ubijanje. Bilo je zla na obe strane, ali to je iza nas.
Nekom Jovanu Nikoliću, komandantu četnika u mom selu, ni dlaka nije falila posle rata, ali je zato komandant iz susednog sela završio pod Bagdalom, jer je sarađivao s Nemcima. Ne možemo mi tu sada ništa, o tim stvarima nema glasanja.
dana ks
22.06.2009. 21:22
Strasno me je ganuo ovaj tekst o streljanjima u Krusevcu.Zivim u naselju koje napravljeno devedesetih godina ,a koje se zove Vlado Juric.Culi smo da su tu streljani ljudi posle rata.Mnogo je tesko ziveti ovde sa takvim saznanjem da celo naselje lezi na necijim kostima.Kad preko Bagdale idem sa svojim sinom od 7 godina on uvek pita,mama a sto su stavili ovaj krst ovde a sta je ovo a sta je ono nemam reci da mu objasnim. Pokusavam koliko mogu, ali kad poraste shvatice. Molim vas da pisete i o Kosovu jer su se i tamo posle rata desavale likvidacije neduznih ljudi.
Rekao bih baš suprotno od Radovana Radovića iz Trstrnika, treba ne čeprkati po istini to me podseća na komunistički sistem, nego demokratski, razumno i školovano istražiti sve što je sada dostupno mislim na arhive, crkvu, matičara, i svedoke, jer istorija uvek nešto novo istraži, pa čak i šta se desilo pre 2000 hiljade godina, jer da nema arhiva ne bih se nikada saznalo kako je dragi STALJIN između 1918-37 pobio 20 miliona svog naroda. Tako da treba nastaviti i ovaj feljton i stalno ga ponavljati ako ništa drugo da nervira SUBNOR, i ostale komuniste koji ne veruju kako se polako JAVNO raskrinkavaju.(tajno smo svi slušali priče kod kuće, prvi moj deda partizan koji je izgubio nogu na bitci kod Batine posle rata ispisao se iz partije i bio neko vreme pod prismotrom, ali se izvukao robije i likvidacije, tako mi je on pričao) Kruševac sada postoje slike koje kruže internetom su oslobodili Rusi i voska JVUO, u podne, a partizani su ušetali u 16h u suradnji sa Rusima pohapsili vojnike JVUO. Srbi su se probudili posle 64 god lutanja, i opet postaju ponosan narod sa svojom istorijom, gde se polako vidi da se naša vojska JVUO borila za BOGA, KRST DEMOKRATIJU, ISTINU, INTELEKT, a komunisti su nam doneli da ne smemo reći da smo Srbi jer je to tobože loše, zabranili nam BOGA, VERU, INTELEKT, FALSIFIKOVALI ISTORIJU. Živela Srbija i civilizavcija. Ponosan sam što sam napokon Srbin, a ne Jugosloven kao smo skoro Svi Srbi morali biti, a i dalje nekima smeta što smo Srbi više bi voleli da ne čeprkamo po prošlosti, ma nemoj.
Pocnite pisati zlodela cetnika u Hrvatskoj i Bosni.GENOCID.
Pomirenje zvezde i krsta nije moguce ni u snovima. Ne sme biti pokusaja nikakvog mirenja partizana i Srpskih rodoljuba, Hriscanski oprostaj njima treba a neka se oni mire sa svojom savescu i Bogom samim.
Samo napred Novosti vasa misija je istorijska. Civiliyaciski j cin makar obeleziti masovna grobnice svakako mnogih nevinih stradalih. O tome dali se radi o 10 000, 30 000 ili 100 000 streljanih ljudi bez suda da se raspravljati ali je to svako manje bitno od cinjenice da mnoga groblja stoje ne obelezena a mnogi nevini nikad rehabilitovani....Pretezno se diskusija oponenata vodi oko broja sto samo pokazuje odsustvo empatije za zrtve kao da je hiljada manje ili vise manji zlocin. Hrabro nastavite...
Komentari (27)