Vuk Jeremić: Borba volje protiv sudbine
24. 12. 2011. u 20:55
Ministar spoljnih poslova Srbije Vuk Jeremić piše za "Večernje novosti" o dvovekovnom iskustvu srpske diplomatije
Srbija i njena istorija nas navode da se upitamo: nisu li neki srpski usudi dati mnogo pre, te da li se dva veka srpske diplomatije mogu u najkraćem opisati kao borba volje protiv sudbine, i da li je gotovo ista spoljnopolitička pitanja svaka generacija morala iznova rešavati za sebe. Jer, kao Zapad Istoku i Istok Zapadu, kao „kuća na putu“, kako je pisao Radovan Samardžić, i danas nas mnogi od moćnih vide kao uski pojas ničije zemlje na liniji dodira civilizacija.
Treba da nas ohrabri činjenica da, smešteni u središte ruže moćnih globalnih vetrova, nismo prvi kojima se to ovde događa. Ali, upravo zato treba da svoj učinak merimo krupnim aršinima naših slavnih prethodnika: kakvu snagu vizije nam je predao Ilija Garašanin, gledajući daleko u budućnost u još sasvim neoslobođenoj Srbiji? Kakvu nam je veru u pobedu zaveštao Nikola Pašić kada je u jesen 1915. sa starim kraljem u Prizrenu odlučio da se povuče preko Prokletija, znajući da time čini nešto što će za posledicu imati to da za neko vreme Srbije neće biti na jedinom prostoru na kome je do tada postojala? Konačno, koju nam je svoju poslednju misao predao na čuvanje Aleksandar Prvi, dok je u Marselju padao kao prva velika žrtva fašističkog terora?
Svet koji se danas pred nama rađa mnogo više liči na onaj iz burnog doba druge polovine 19. i prve polovine 20. veka, nego iz vremena ravnoteže koja su usledila. Danas u našoj neposrednoj blizini izrastaju dve velike, nama vrlo dobro znane, sile. Na severozapadnim vratima Balkana, iz potresa globalne finansijske krize se uzdiže nemački džin; na našim jugoistočnim kapijama, posle celog veka, ponovo se uspravlja Turska. Te dve zemlje danas su naši partneri, ali koliko god marljivo radili na tome da sa njima uklopimo svoje interese, oni se sa njihovim ipak ne podudaraju do kraja. Treća sila - tokom istorije naš najsnažniji saveznik, Rusija - ima, gledano iz naše perspektive, za razliku od prethodne dve, jedan nedostatak - geografski nam je daleko.
U vremenu u kome živimo, svaka od ovih sila se nalazi u stanju svoje dramatične mene - u situaciji za koju vidimo da je sasvim različita od one juče, i za koju sa izvesnošću možemo reći da nije ista kao ona u kojoj će biti sutra. Taj huk na horizontu ovde svako osetljivo uho ispunjava oprezom, jer dobro znamo da su ulozi malih država i naroda u globalnim promenama, po pravilu, najveći.
Kad god je Srbija razmišljala jednodimenzionalno, kad god nije nastojala da harmonizuje sve relevantne uticaje, bivala je izložena stradanju; kad god je uspevala da uspostavi ravnotežu - opstajala je i rasla.
Male zemlje ne čine njihove dimenzije, već njihova promišljenost, pragmatizam, rodoljublje i mogućnost da u svakom trenutku sarađuju sa što je moguće većim brojem partnera. U neizvesnim vremenima koja očekuju čovečanstvo, naši najjači aduti ne mogu biti ni u oružju niti u našoj ekonomskoj snazi, jer je nemamo dovoljno, već u lucidnosti naših ideja, kao i mudrosti i strpljenju da ih uprkos svim teškoćama sprovodimo u delo.
Jedan ultimatum vodio je drugom, sve dok konačno u Beograd 23. jula 1914. nije stigao i onaj koji se nije mogao prihvatiti. Njegovo odbijanje Srbiju je ovenčalo lovorikama globalne slave. Nikad ne smemo zaboraviti koliko je u nju bila ugrađena podrška svetog ruskog cara Nikolaja Drugog, koji je, štiteći Srbiju, ušao u Veliki rat i, sa svojom krunom i porodicom, u revoluciji bio njegova poslednja žrtva. Iz tog vremena pamtimo sa dubokom zahvalnošću i američkog predsednika Vudroa Vilsona, koji je, vraćajući načelo morala u evropsku politiku, posle Prvog svetskog rata zaštitio Srbiju od apetita sila pobednica, i na Vidovdan 1918. proglasio Srpski dan u Americi, kada se na Beloj kući i svim javnim zgradama u Vašingtonu vijorila srpska zastava.
Stradali smo kad god nismo razumevali prirodu tektonskih pomeranja u svetu. Uspevali smo kad smo ih razumevali i imali veštine da, jašući na talasima promena, iskoristimo njihovu snagu. Kad god smo imali hrabrosti da isplovimo sa naših obala, u otadžbinu smo se vraćali sa kapitalom koji nas je činio relevantnijim i na evropskoj i na svetskoj pozornici. Kad god smo u svom okruženju prednjačili u uređenju države, harmonizaciji društva i ekonomskom prosperitetu, naša reč se više čula, naše ideje nalazile plodno tle, a naši sunarodnici van naših granica uživali veća prava.
Nažalost, ni naša generacija nije pošteđena starih usuda. Kada je u oktobru 2000. godine došlo do uspostavljanja demokratske vlasti, bili smo uvereni da i Srbija i region ulaze u fazu ravnopravne saradnje, harmonije i napretka. U ostvarenje tog cilja uložili smo velike napore kao malo koja druga zemlja na svom putu u Evropsku uniju, putu kojim ćemo, uprkos teškoćama, nastaviti da koračamo. Ali, teško je ne primetiti - 11 godina kasnije - da je Srbija neuporedivo više promenila svoj odnos u pozitivnom smeru prema okruženju nego što se dogodilo suprotno.
danas je pred nama ponovo nešto vrlo blisko ultimatumu - od nas se traži odricanje od Rezolucije 1244 kako bismo ubrzali svoj evropski put. Na to ne možemo pristati. Srbija danas svojim partnerima nudi racionalnu politiku saradnje na bazi uzajamnog poštovanja u duhu dostojanstvenog Jovana Ristića, dok neki od nas traže bespogovorno prihvatanje svojstveno Čedomilju Mijatoviću.
Vladimir Cobic
24.12.2011. 21:09
Ako je ovo zaista pisao Vuk, pitam se šta traži u DS - stranci koja je protiv sva tri proklamovana načela. Tekst je zaista dobar, zagrebao je po dubokim i suštinskim pitanjima. Ovo je neverovatno osveženje posle lavina gluposti koje nam svakodnevno stižu od svih ostalih iz vladajuće koalicije, a bogami i SNS-a. Ovaj Jeremić se po kulturi, obrazovanju i doslednosti polako približava veličini jednog Vojislava Koštunice.
odlican tekst, zelim da istrajes.
@gradisha - Vlast danas brine za narod i drzavu koliko i za lanjski sneg, potrebno je samo naci alibi za sve neuspehe vlasti. Tekst me podseca na radove nadobudnih srednjoskolaca. Ovo je tema za nasu nauku, a ne za politiku, pogotovo ne za politicare pripravnike.Ne cudi me onda sto kao drzava ne reagujemo cak ni na "velike tektonske poremecaje" a kamoli na "mala podrhtavanja tla".
G-dine Jeremicu, pitam se da li ste naucili anlo-saksomsku retoriku u London-u ili u Massachusetts-u. Vreme je da se zauzmemo sami za sebe! Medjutim, nisam Vas moga videti kod naseg naroda na Kosovu i Metohiji ili bilo gde drugo gde mu je zivot ugrozen!
Fantastican tekst, naravno jer Srbija jeste zemlja koja treba da prouci sviju istoriju i nastavi korake Stefana Nemanje, narod je u vecini ne obrazovan, iskorscavan tako da je izgubio svaku vrednost, jedino sta je preostalo to je ulizivanje i prosijacenje, korupcija, heroji omladine bili su pljackasi i banditi iz Americkih filmova. Komsija krade komsiju, brat brata, a sve je to zato sto je narod pokvaren a ja se pitam zasto? Verovatno su ostale posledice zivota pod Turskom i komunizmom.......
Komentari (53)