Stečaj kao dobar biznis
07. 11. 2011. u 20:58
Na sceni sve maštovitiji modeli namernog uvođenja preduzeća u likvidaciju. Namerno uvođenje firmi u stečaj, uskoro će se zakonski tretirati kao krivično delo
„Modeli“ namernog uvođenja preduzeća u stečaj su razni, a svi imaju za cilj lično bogaćenje određenog kruga ljudi, uglavnom vlasnika i rukovodilaca, i to najčešće kroz izbegavanje namirenja dugova. Jer, kada je preduzeće u stečaju, baš kao i u likvidaciji i restrukturiranju, staje svaka prinudna naplata. Nijedan poverilac ne može da namiri svoj dug dok se postupak ne okonča. Nema plaćanja kreditnih rata, namirenja dobavljača, ali ni isplata poreza i doprinosa državi. Radnici osim bez zarada, ostaju i bez doprinosa za penzijsko i zdravstveno osiguranje.
Jedan od „popularnih“ načina namernog uvođenja u stečaj je kroz takozvanu likvidaciju, kada se vlasnik na lak način rešava viška radnika, odlaže plaćanje dugova, a pri tome dobro zaradi. Zakonom o privrednim društvima predviđen je postupak likvidacije, to jest gašenja firme, kada vlasnik mora da namiri sve poverioce. Jedina mana je što nije predviđeno i koliko postupak likvidacije sme da traje.
- Likvidacija u preduzeću gde smo radili traje pune tri godine, vlasnik nikome ništa ne plaća, a većina nas radnika je bez posla, na tržištu rada - kaže za „Novosti“ mali akcionar jednog domaćeg preduzeća. - Gazda je ipak zadržao nekoliko desetina radnika kako bi održao proizvodnju, što je, zakonom zabranjeno. Te proizvode on prisvaja preko svoje druge firme, a za to vreme smo svi mi, kao i poverioci i država, „na čekanju“. Kada „isisa“ dovoljno novca postaće i većinski poverilac, pa će likvidaciju okončati kroz stečaj, odnosno kroz reorganizaciju. Najtužnije je što je ova pljačka omogućena upravo zakonom, koji je loš.
PRIVATIZACIJA
I kroz privatizaciju je bilo primera namernog uvođenja u stečaj: vlasnik firme „A“ kupi firmu „B“, a zatim je zaduži kod firme „A“. U međuvremenu državi se ne plaćaju kupoprodajne rate, ništa se ne investira. Ne vredi ni što država potom raskida privatizacioni ugovor, pošto firma „A“ kao većinski poverilac, pokreće stečajni postupak nad preduzećem „B“. I, na kraju se javlja kao njen „spasilac“ pošto sud usvaja plan reorganizacije upravo tog velikog poverioca.
Petar
07.11.2011. 21:18
Pa rano ste se setili - taman kad je vec rasprodato sve sto je vredelo.
Da tako u Srbiji sve funkcionise. Prvo unisti pa posle gradi, umesto da se sacuva ono sto se ima. Sada generacije i generacije ne mogu izgraditi unisteno. Pojedinci su se obogatili. Skola i strucni kadar ne vrede, nego partijski drugovi po zasluzi dolaze na rukovodeca mesta i medjusobom dele plen. Posle su nam drugi krivi za nas neuspeh, kao npr. Evropa i Grcka sto nam je dinar slab. Da je drzava potpomogla privatni sektor i konkurentnost i privredu ne bi Srbija bila na dnu lestvice.
Privatnik kupi društveno preduzeće bud zašto, digne kredite kod banaka, a založi imovinu preduzeća. Kredite ne vrati, a preduzeće ode u stečaj. Imovina preduzeća na doboš. Pa to je ljudi krivično delo - bilo je to poznato, i kada je privatizacija počela! A tek sad su se tek setili da prave zakon koji će takve stvari da kažnjava?
@Zašto to nije primenjivano od početka? - Tačno tako. A privatnik pare od kredita upotrebi kako mu je volja. Pa zar nije država mogla da odredi minimalnu cenu ispod koje preduzeće ne može biti prodato? To bi upravo bila cena za oko 50% veća od kredita koji bi bilo koja banka dala. Svog ovog lopovluka i otpuštanja radnika u toj meri ne bi bilo.
@Zašto to nije primenjivano od početka? - Nije primenjivano prijatelju da bi ekipa mogla da se nakrade. Pogledaj samo ovo "eksperte". Došli su u Srbiju sa parom gaća, i čarapa, ofucanim odelom i poderanim cipelama, a sada su bogataši i imaju jahte na moru.
Komentari (12)