Desankini stihovi otišli u prošlost

Tatjana LOŠ

17. 08. 2018. u 17:41

Veliki umetnici su u tom idealu, neokaljanom dodirom, pronalazili inspiraciju i pretakali je u večna dela

Десанкини стихови отишли у прошлост

Shutterstock

Ako se, kako je zapisao Vilijam Šekspir, ljubav rodi, živi i umire u očima, znači li to da je moguće voleti nekog tako što ga samo gledamo i ogledamo se u njegovom pogledu? Maštamo i čeznemo za njim, budimo se i uspavljujemo njegovom slikom u glavi, radujemo se jer nam okupira misli, letimo visoko kada ga sretnemo, a zauzvrat ne očekujemo ništa. Ili je to, ipak, iluzija, ukoliko smo bliži ideji da velike emocije traže bliskost, intimu, dodir? Večita dilema - postoji li platonska ljubav ili je ona tek varka - ne jenjava ni u 21. veku.

Ovaj termin dobio je ime po Platonu, ali ga grčki filozof nije skovao. On je samo govorio da je eros filozofski nagon za spoznajom ideja, što su drugi preveli kao ljubav koja nije fizički konzumirana, već egzistira na duhovnoj i emocionalnoj povezanosti.

Platonska ljubav je, dakle, ona čista, iskrena emocija, na koju dodir nema pravo, ali ni vreme, prostor, materijalizam. Čulnost počinje i završava se slatkim mislima. Neko ti se jednostavno useli u dušu i ugreje je. Utopija?

Hm, da nije bilo onih koji su u nju verovali, definitivno bismo ostali siromašniji za toliko književnih savršenstava, melodija, čarobnih filmskih scenarija... Veliki umetnici su u tom idealu, neokaljanom dodirom, pronalazili inspiraciju i pretakali ga u večna dela. Desanka Maksimović je pevala: "Ne, nemoj mi prići. Hoću izdaleka da gledam i volim tvoja oka dva, jer sreća je lepa samo dok se čeka, dok od sebe samo nagoveštaj da". Generacije i generacije dece joj je verovalo. Sledilo njene rime.

Danas je, čini se, sve manje onih koji se predaju jednoj takvoj emociji, a mnogo je onih koji se grohotom smeju na pitanje da li je moguće platonski voleti. Istraživanja pokazuju da je ovaj termin gotovo iščeznuo među mladima, pogotovo tinejdžerima, za koje se ova vrsta emocije najčešće vezivala. Da li je savremeno doba sasvim izbrisalo platonsku ljubav? Psiholog Marko Janjić kaže da se to dobrim delom dogodilo, jer moderno vreme traži konkretnost, a ne maštu, čežnju i strepnju.

- U prošlost su otišli Desankini stihovi, jer danas nije "in" kada o nekom samo misliš i sanjaš ga, a fizički niste intimni - objašnjava Janjić. - Sve je ogoljeno, ponekad i vulgarizovano. Mladi preskaču onu čistu, nevinu fazu, kada je u redu biti pomalo naivan, jer ti je dovoljno da neko samo prođe pored tebe i da ti ulepša dan. Savremeno doba ne može bez kontakta.

Beg od realnosti

Da li to onda znači da više niko ne šeta po oblacima? Da se ne oseća čarobno, pa i šašavo, kada ugleda nečija dva oka? Ili se čežnja odmah isključuje, a sanjarenje proglašava suvišnim? Sagovornik "Života plus" kaže da nije sve toliko crno, jer i dalje postoje osobe koje se ne uklapaju u dominantne šablone, nego slede svoje osećaje.

- Neko uvek ima bar jednu simpatiju kojoj možda nikada neće prići, jer mu prija baš tako - na daljinu i maštu. Nekome ona služi da ga podigne kada mu je teško ili uteši kada se oseti usamljenim. Dovoljno je da samo pomisli na nju i sve se menja. Dan je sunčaniji i obećavajući - kaže psiholog.

Međutim, mnogi stručnjaci osporavaju pozitivnu stranu ovakvih emocija, dovodeći ih u vezi sa određenim traumama.

- Ponekad se ljudi koji su doživeli velika razočaranja, plaše da ostvare stvarnu bliskost, pa iz tog straha beže u puko sanjarenje o osobi koju ne poznaju, niti imaju potrebu da je upoznaju. Dešava se to i u tinejdžerskom dobu, kao posledica nesigurnosti ili možda određenih kompleksa. Mladi se tada povlače iz stvarnih relacija, a utehu pronalaze u fiktivnim osećanjima - objašnjava Janjić.

Sagovornik podseća i da postoji emocionalni sklop ličnosti koji je sklon da se ponekad "prebaci" sa čvrstog tla na ono mekše, tananije, na kojem je sve lepo, što ne znači da ne ume da živi u stvarnosti.

- Neke osobe jednostavno vode bogat emotivni život, ostvaruju uspešne veze, zaljubljuju se u "stvarna" bića koja poznaju i sa kojima ulaze u seksualni kontakt, ali s vremena na vreme im misli okupira neka komšinica, koleginica s posla ili čak poznata glumica. Ulepša im dan, a da ništa nije rekla. Nije to ništa čudno i problematično, a svakako spada u polje platonskih emocija - kaže sagovornik.

Tiha patnja (ne)poželjna

Čežnja je neretko slađa od svake druge emocije. Ali, ako predugo traje i postaje jedino što čoveka nosi, platonska ljubav može da zakomplikuje život.

- To je onda već apsolutni beg od realnosti, koji nikako nije dobar. Ako je čovek uvek samo zaljubljen u ideju da mu se neko dopada, a prolaze mu godine u kojima sa tom osobom nije ostvario kontakt niti je bio blizak sa nekom drugom, skupo će ga koštati. U ovom slučaju njemu platonska ljubav smeta da uspostavi bliskost, a složićemo se - bez nje ipak nema života - kaže Janjić.

Iz tog ugla, čini se da je idealizacija dozvoljena, ali da mora da ima meru. U protivnom postaje začin koji ubija.

- Ne možete ceo život pokloniti ideji o ljubavi prema nekome i da zbog toga propustite sve druge šanse. Jer, ako konačno ostvarite kontakt sa osobom prema kojoj predugo gajite platonske emocije, vrlo je izvesno da ćete se u nju razočarati. Ona naprosto neće odgovarati ideji koju ste o njoj izgradili. U drugom slučaju, zbog nje ćete možda ostati sami do kraja života, verujući da niko drugi nije dovoljno dobar.

Platonska ljubav u tom slučaju prerasta u tihu patnju koja samo na trenutak može da prija, a na duže staze sputava čoveka i čini ga nemoćnim da se uhvati ukoštac sa onim što život jeste.

- Ona treba da se neguje u tinejdžerskim danima, jer oplemenjuje čoveka, pomaže mu da nauči mnogo o sebi i drugima. Lepo je i da nam povremeno neko ušeta u misli, oboji nam dane, bude naša luka. Kada smo tužni, povređeni ili razočarani, ona će nas osokoliti. Ali, platonske emocije nikako ne mogu da budu ono jedino što nam se u životu dešava - kaže sagovornik.

Jer, proći će nam život u čežnji. Umesto toga, lepo je da nas ponekad zagolica nakratko i vrati se u nekom momentu da nas opet razgali.

BAJKA ILI STVARNOST?

NA forumima se i dalje vodi bitka između onih koji smatraju da je platonska ljubav zabluda i onih koji se u nju zaklinju. Evo kako to izgleda u kratkim crticama.

Definitivno postoji takva ljubav. Ja sam bila zaljubljena u dečka četiri godine, ali nikada nisam imala vezu sa njim. Bilo mi je dovoljno da ga sretnem, da mi se nasmeje ili da ga vidim nasmejanog.

To je čista izmišljotina. Kako je moguće da voliš nekog sa kim se nisi poljubio, zagrlio ga, spavao pored njega?

Postoji, naravno. Ali, mogu da je prepoznaju samo oni koji istinski vole. To nije ljubav za svakog, već samo za posebna bića.

Verovala sam u nju kada sam bila u prvom razredu osnovne i zaljubila se u druga iz klupe. Ali to je to. Odraslom čoveku ona ne može da se desi.

Definitivno je to predivno iskustvo. Meni se desilo da sam volela dečka, a da nismo imali prisan odnos, čak ni u tom prijateljskom smislu. To je neka nevidljiva nit koja povezuje ljude. Obostrano je bilo, iako nikada niko od nas to nije izgovorio.

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije