POZORIŠNA KRITIKA: Palanka je naša sudbina
04. 05. 2019. u 11:49
Isidora Sekulić: "Hronika palanačkog groblja", reditelj Ivan Vuković
Dragana Bošković
JELENA Mijović, dramaturg, etablirala se kao izvrstan dramatizator najlepših proznih tekstova na srpskom jeziku. Posle Bore Stankovića, sačinila je autentičnu pozorišnu predstavu, od nekoliko priča iz zbirke "Hronika palanačkog groblja", Isidore Sekulić, sa jasnom namerom da palanku, koju Isidora "bez anestezije" analizira, dramski opravda, na neki način. Taj način je naš mentalitetski sklop, koji prirodno živi palanački, računajući na istoriju ovog naroda, koju vidimo mi, gledaoci, ali je učesnici drame na sceni - ne vide. Pozicionirajući likove kao žive mrtvace, sa krstačama u rukama, Jelena Mijović im je dala živost, koju "sa ove strane" teško da bi mogli da imaju. Kao Markes, ona od Isidorinog varoškog groblja gradi srpski Makondo, u kome svako ima sudbinu, a ona nikome nije blagonaklona. Izuzetan dramaturški rad!
Pročitajte još - Isidora, prva zlatna Srpkinja
Sa svoje strane, Ivan Vuković je u svojoj, možda najboljoj režiji do sada, nekim "dans makabrom" uspeo da veže u koloplet oriđinale srpske palanke, koji nemaju nikakav drugi život, do svoje smrti. Ona je za njih spasenje. U produkciji Kruševačkog pozorišta, kome treba čestitati na repertoarskom potezu, Vuković se oslonio na proverene saradnike, nadahnute nacionalnim duhom, koji je bogat i raskošan, ako se o smrti radi!... U ulozi Palanke i Jane, Marija Gašić nas je duhovito, a slojevito provela kroz palanački (za)grobni život, kao da je i on pun čudesa, kojima se živuljka ne nada. Uz odličnu Suzanu Lukić (Seka, Leksa, Soka) i emotivnu Emu Stojanović (Ristana, Ruža, Ciganka, Koda), sačinila je i trolist tragičnih života dece, koja nisu ni živela. Vrlo znakovito za ovaj prostor, a napisano odavno! Bojan Veljović (Čika Avram), Nebojša Vranić (Učitelj Branko), a naročito izuzetni Nikola Rakić (Kosta Zemljotres, Toma, Palanka), čitavim dijapazonom dobro odabranih sredstava, od groteske do tragedije, dočarali su stradanje veće, nego u pogibeljnim ratovima. Smrt duha, bića, smisla nacije, utopljene u provincijskom beznađu, sa uzaludnim borbama i besmislenim činovima... Mladi Aleksandar Vučković je dobro držao "tercu".
Dramaturg Jovan Ristić, scenografija u kojoj dominira višeznačni krst, kao utočište i ishodište Marije Kalabić, tačni kostimi Ivane Mladenović i poslovično izvrsna muzika Irene Popović Dragović su Ivanu Vukoviću bili dobar oslonac da od Isidorinog uvek aktuelnog teksta, i scenskog ruha reči Jelene Mijović, stvori predstavu iz koje nacija treba da uči. I da se pita.