Aleksandar Milanović: Pristajemo na čudnovati autošovinizam

ODBOR za standardizaciju srpskog jezika osnovale su pre 20 godina sve relevantne naučne i kulturne institucije koje proučavaju i neguju srpski jezik, sa ciljem da on bude krovno telo u jezičkom planiranju i jezičkoj politici. Jedina prava adresa za rešavanje jezičkih nedoumica na državnom nivou je upravo Odbor.

Ovo, za "Novosti", ističe profesor Filološkog fakulteta Aleksandar Milanović, član jedne od komisija pomenutog odbora, tela koje se "rve" sa najdelikatnijim i "najpipavijim" jezičkim pitanjima, vazda neodvojivim od sveprisutnih pritisaka političke korektnosti, rodne ravopravnosti i inim.

Odbor se nedavno našao u žiži zbog javne "pobune" protiv uvođenja obaveze upisivanja "državljanstvo Republike Srbije", te iznošenja stava da naše vlasti (ili oni koji uživaju njihovu podršku) godinama sistematski brišu pridev "srpski". O tom i politički (zlo)upotrebljenom potezu Odbora, koji je čak podstakao inicijativu za usvajanje "zakona o zaštiti srpskog imena", profesor Milanović kaže:

- Odbacivanje prideva "srpski" kao atributa uz imenicu "državljanstvo" jedan je od nepromišljenih poteza naših političara, i to sa dalekosežnim posledicama, a lingvistički je potpuno besmisleno: atribut "srpski" je kraći, a znači isto što i atribut "Republike Srbije". U vreme čudnovatog autošovinizma, uspešno raspirivanog sa strane, poneki oštriji odgovor nauke na političke postupke sasvim je dobrodošao. Sada se čudimo reakciji, a ne povodu: da retkim predstavnicima jedne manjine u Srbiji smeta pridev "srpski", a da većinski narod na to bespogovorno pristaje.

* Nalik tom "spornom" pridevu "srpski", u hrvatskim medijima neretko čujemo pridev "srbijanski", izgovoren nedvosmisleno nipodaštavajućim tonom, sa značenjem gotovo uvredljivim - iako ga sam izraz nipošto nema. Kako se nečiji stav inkorporira u značenje reči?

- Pridev "srbijanski" nastao je od imenice "Srbijanac", koja je pak stvorena iz komunikativne potrebe da se precizira kako je u pitanju Srbin iz Srbije, a ne iz Bosne, Crne Gore, Hrvatske... Forsiranje prideva "srbijanski" u Hrvatskoj zapravo ima drugu političku pozadinu, a cilj je da se pokaže kako su Srbi zapravo samo "Srbijanci", a da su Srbi u Hrvatskoj pravoslavni Hrvati. Ciljevi hrvatske jezičke politike uvek su veoma pažljivo osmišljeni i veoma striktno se sprovode u njihovim medijima, bez izuzetaka. To važi za selekciju svake reči, svake konstrukcije.

* Nazivi Cigan(in) ili Šiptar - koji su nekada (makar ispisani perom Mike Antića) mogli da zvuče i kao nadimak odmilja, danas su postali "nekorektni", čak najteže uvrede. Kako razrešiti dileme oko "uvredljivosti" ovih izraza?

- Ukoliko pojedina imenovanja zaista vređaju određene društvene zajednice, svejedno koje, svakako ih treba izostaviti iz standardnog jezika. Pitanje je, međutim, kada i kako smo došli do zaključka da na primer reči "Šiptar" i "šiptarski" nekoga vređaju. Na osnovu kojeg ispitivanja i kakvog uzorka? Takva pitanja zaslužuju jednu sociolingvističku studiju, naročito kada se uzme u obzir nekadašnje i sadašnje samoimenovanje navedenih naroda i etničkih grupa.

* Globalno, svedočimo i "prepravljanju" i "upristojavanju" velikana poput Marka Tvena zbog "crvenokožaca" ili "crnja", bezmalo svakodnevnoj promeni "korektnog" termina za "osobe sa posebnim potrebama"... Kuda to vodi?

- Standardni jezik je ogledalo kulturnog mišljenja jedne nacije i zato ponavljam da ga treba pažljivo negovati i u oblasti eufemizacije tj. ublažavanja negativnih sadržaja. Na razvijanju eufemizama insistirao je i Praški lingvistički kružok, čiji su normativistički stavovi i u temelju našeg standarda, ali se plašim da se danas ponegde u jezičkoj "korektnosti" ideološki odlazi predaleko, te da se zadire i u oblast osnovnih čovekovih sloboda.

* Rodna izdiferenciranost jezika još jedna je od gorućih tema. Smatrate li da će iko ikada spontano upotrebiti reči "kupkinja", "viteškinja", "akademkinja" ili "ubičkinja(?)", čemu vodi njihovo izmišljanje i uvođenje po svaku cenu?

- Mnogi oblici koji su u početku delovali rogobatno ustalili su se postepeno u srpskom standardu, naročito u jeziku medija, i neće biti neobično ako preko njega ožive i u svakodnevnom razgovoru. Sa druge strane, neki su toliko tvorbeno devijantni da previše vređaju naše jezičko osećanje. Sa treće, neki su izlišni. Sasvim je sigurno da će mnogi predlozi, poput vaših primera, završiti u budućem rečniku jezičkih promašaja. Nemam nikakav problem da koleginicu koja na tome insistira nazovem "lingvistkinjom", mada mi je bliže da je ona "lingvista", i da je mocionim sufiksom samo nepotrebno obeležavam. Problem nastaje kada se sa plana ličnog izbora pređe na nivo izvršavanja ideološke naredbe, a bilo je i takvih pokušaja. Kao što je bilo i pokušaja da se nepridržavanje naredbi zakonski kažnjava, što nas vodi orvelovskoj budućnosti koje se plašim.

* Deklaracija o zajedničkom jeziku i dalje uzburkava duhove a diskusije se mahom svode na - njeno, odnosno ime "našeg jezika", nedvosmisleno jednog. Slažete li se sa mišljenjem kolege Pipera da je reč o "namerno nedorečenoj provokaciji"?

- Deklaracija nije rekla ništa novo, ništa što već odavno ne zna svaki srbista i svaki upućeni slavista. Od nastanka vukovskoga standardnog jezika jasno je da je on u Beogradu, Zagrebu, Sarajevu i Podgorici isti, samo vremenom teritorijalno raslojen na varijante.

U potpunosti se slažem sa profesorom Piperom. Nije, naime, u Deklaraciji rečeno kako se taj zajednički jezik naziva, što je u nauci veoma neobično. Mnoge moje kolege se plaše da iza cele ideje zapravo stoji namera da se izokola jezik Srba u Bosni i Hercegovini proglasi "bosanskim jezikom", a u Crnoj Gori "crnogorskim". Dok ne čujemo od autora Deklaracije kako "zajednički jezik" u nauci treba nazivati, ne možemo videti koji joj je krajnji cilj. Za sada je ona iznela samo nešto što se podrazumeva.

* Koja je najdelotvornija metoda za podsticanje korišćenja našeg pisma, za zaštitu ćirilice, a koji su dometi Odbora u borbi protiv preterane upotrebe tuđica i anglifikacije?

- Najdelotvornija metoda je razvijanje svesti među mladima, prvenstveno preko obrazovnog i medijskog sistema, da je ćirilica moderno evropsko pismo, a da je srpska ćirilica jedno od najfunkcionalnijih pisama u svetu. Takođe, dobra metoda je i poštovanje Ustava, po kojem je samo ćirilica službeno pismo. Zadatak Odbora je da utiče na državu da poštuje svoj ustav i svoj zakon o upotrebi jezika i pisma. Sadašnje ministarstvo kulture i informisanja u tome nam pruža veliku podršku.

Sa pozajmljenicama je stvar teža i ima kulturološku pozadinu, a Odbor mora da ukazuje na pogrešnu i preteranu upotrebu, što svojim odlukama i kartotekama i čini.

* Može li Odbor da utiče na podizanje nivoa elementarne, one vanknjiževne i vanmedijske pismenosti - kod nekih svima dostupnih i vidljivih primera, prečesto pogrešne upotrebe jezika?

- Odbor pravovremeno reaguje na aktuelne jezičke pojave, pre svega u formi objavljenih odluka, ali i kroz širi proces kodifikacije, objavljivanja gramatika. Širenju pismenosti moraju doprineti pre svega škole, tu je potrebna tesna saradnja Odbora i Ministarstva prosvete.

SRPSKI KAO PREKA POTREBA

* Da li je davnašnji predlog Odbora - uvođenje srpskog jezika kao predmeta na sve fakultete, još aktuelan?

- To je preka potreba budućih intelektualaca. Zavirite u savremene doktorate, pa ćete shvatiti o čemu govorim. Danas imamo paradoks da predmet Srpski jezik ne polaže čak ni većina studenata stranih jezika na Filološkom fakultetu u Beogradu. To, nažalost, dokazuje kvalitet naših prevoda.