Osnovce prebacili iz vlaka u voz

GENERACIJE su, u onoj velikoj, zajedničkoj državi u kojoj se pitanja jezika nisu postavljala, odrastale uz romane Lovraka i Kušana, sazrevale uz Majdakovu "prozu u trapericama" (paralelno sa onom Kaporovom "u farmerkama"), usvajajući istovremeno kroz lektiru i Nušića i Kovačića, i Krležu i Andrića i Selimovića i Desnicu.

Potom su pitanja čiji su Ivo, Meša i Vladan, a kako sebe određuju Kovač ili Bora Ćosić, "nadglasala" naučne rasprave o vrednosti njihove literature, a pisci su, jedan po jedan, istiskivani sa spiskova obavezne lektire, ali i sa polica knjižara i biblioteka, samo zato što "pripadaju tamo" - iako pišu istim jezikom (cenzorima nije promakao ni Branko Ćopić koji je, izgleda dalekovido, naizmenično pisao u oba narečja).

Hrvatski mališani sada već dugi niz godina pesme Jovana Jovanovića Zmaja čitaju isključivo "kroatizovane", a gotovo da nema autora koji se za tamošnje tržište ne adaptira ili "prevodi". Mi u Srbiji smo međutim, uobičajili da hrvatske pisce, od Kušana do Krleže, čitamo "u originalu", sve dok nas u izlozima knjižara nisu zatekli - "Voz u snegu" i "Družina Pere Kvržice"!

Legendarni romani Lovraka morali su biti prilagođeni našim osnovcima koji ne bi razumeli "Vlak u snijegu" ili "Družbu Pere Kvržice", zbog čega je dela neophodno - ne baš prevesti ali svakako adaptirati. Tako kažu u izdavačkoj kući koja ove "prevode" objavljuje, uz napomenu da se u ovim slučajevima ne mora angažovati "pravi" prevodilac, već to može da uradi svaki lektor kome je to narečje poznato bilo zato što je izvorni govornik ili stanovnik Hrvatske, bilo zato što je odrastao u SFRJ.

- Generacije koje su odrastale u SFRJ bile su upoznate sa svim varijantama, dijalektima i narečjima jezika koja današnjoj deci nisu poznata, već im je neophodno ponuditi ili adaptirano delo ili pomoć rečnika - ističe Aleksandra Bojović, urednik u izdavačkoj kući "Pčelica".

Pisac Vladimir Kecmanović, koji u svojim delima koristi različite varijante i narečja, i ima nedvosmislen stav o tendenciji razdvajanja srpskog i "hrvatskog", te prema tome i o adaptiranju dela sa jednog "jezika" na drugi, naglašava:

- Jasno je da su to različiti jezici isključivo u političkom, dok u lingvističkom smislu to sve jeste jedan, srpski jezik, a sigurno je glupo odricati se jednog dela svog jezika.

Mirko Demić, koji se u Srbiji etablirao kao pisac delima umnogome tematski posvećenim rodnoj Hrvatskoj, neretko pisanim na tamošnjem narečju, ravnopravno korišćenje varijanata našeg jezika smatra prednošću i bogatstvom - dok o adaptiranju hrvatskih autora za potrebe srpskih čitalaca misli "sve najgore".

- Na taj način se sužava vokabular mladom čitaocu i deca se uvode u komociju umesto da im se da mogućnost da se napregnu, nauče, saznaju... - smatra Demić. - Kada govorimo o jeziku Lovraka, to je samo nijansa koju je svakako dragoceno znati. Znam da sličnih ideja i praksi ima i u Hrvatskoj, iako ne znam konkretne primere tamošnjih "preinaka", niti to vidim kao izgovor za ovdašnja "adaptiranja". Takva prakse ne vodi nikuda, niti smatram da će vreme takvoj praksi dati za pravo. Ona bi podrazumevala preinačivanje čitavih istorija jedne ili druge književnosti.

Profesor dr Miloš Kovačević nije toliko strog prema onima koji adaptirane knjige štampaju, uveren da ne možemo optuživati ni njih niti decu koja nešto ne razumeju. On podvlači da su srpski i hrvatski, na onom osnovnom identitetskom nivou - jedan jezik, no da se u ovom slučaju postavlja pitanje obrazovnog nivoa i problema nerazumevanja specifične leksike.

- Ovde deca prečesto ne znaju ni šta je behar, a kamoli šta drugo, i sigurno je da nisu čula mnoge tipično hrvatske reči, ili da će ih zbuniti one koje kod nas imaju različito značenje (poput "ličiti"), to će biti nerazumljivo nekom školskog uzrasta - objašnjava Kovačević. - Međutim, to nipošto nije problem samo hrvatskih knjiga već, možda i više, literature na našem vlastitom jeziku, recimo razumevanja bilo kog autora iz 19. veka. Nivo obrazovanja i sam uzrast presudni su za razumevanje poetske leksike, neologizama, arhaizama... Zato je možda idealno rešenje za čitaoce mlađeg uzrasta i nižeg nivoa obrazovanja štampati neku vrstu rečnika manje poznatih reči i izraza, bilo kroatizama ili žargonizama, dijalektizama... Tiodor Rosić je to sjajno rešio sa srpskim narodnim pripovetkama, koje imaju ogroman broj arhaizama a koje je za SKZ štampao kao gotovo "prevedene" tekstove, paralelno uz originalni tekst, kako bi deca to pratila bez teškoća.

Ovo nije toliko problem zajedničkog jezika koliko usvajanja književnoumetničkog stila, koji nikada ne može biti podudaran uobičajenom rečniku ma kog školarca, omladinca pa i studenta, ističe Kovačević, ali i dodaje:

- Opet, ako pristanemo na to da adaptiramo i prevodimo hrvatske knjige mi suštinski priznajemo da su to dva različita jezika. Ako isto pristupimo starim autorima, sutra će neko tražiti da prevodimo Jašu Ignjatovića. Milisav Savić je svojevremeno za "Agoru" preveo Milovana Vidakovića na moderan jezik, što zvuči bolje nego osavremenjeni Vukov jezik, zvuči kao Milovan Danojlić! U Hrvatskoj su bile rasprave oko toga kako pristupati dubrovačkoj književnosti. Uvek je osnovno pitanje - u kojoj meri mi to smemo da radimo.

RECIPROCITET NEČITANjA

Često je, otkako su "međujezičke" odnosno međudržavne jezičke rasprave uzele maha a pisci počeli da se dele na naše i njihove, vrlo retko "zajedničke", isticana nesrazmera u broju srpskih dela koja se plasiraju u Hrvatskoj u odnosu na plasman hrvatskih pisaca kod nas.

Dok su se sami autori već uveliko "selili" iz korpusa jedne u korpus druge književnosti (ali i vere i nacije), ili su to sa njihovom zaostavštinom činili neki "književni autoriteti", u Srbiji su se i dalje čitali Krleža, Ujević, Matoš... Istovremeno, u Hrvatskoj su donekle "opstajali" samo Selimović i Andrić, a tamošnji školarci gotovo i ne znaju za Crnjanskog, Desanku Maksimović, Dučića, Branka Radičevića, Nušića... Danas su i iz naših lektira izbačeni hrvatski autori, ali njihovi savremeni pisci se i te kako čitaju i voljeni su od ovdašnje publike.