Suviše glasna tišina između istine i laži
25. 09. 2016. u 15:33
Bergman, "Jesenja sonata", reditelj Jagoš Marković, Atelje 212 i Budva Grad teatar
Priča o prevelikim ambicijama pijanistkinje Šarlote (Tatjana Bošković), zbog kojih je zanemarila porodicu i unesrećila dve kćeri, Evu i Helenu, zahteva saglasan rediteljski postupak
Vrlo intimna priča o prevelikim ambicijama pijanistkinje Šarlote (Tatjana Bošković), zbog kojih je zanemarila porodicu i unesrećila dve kćeri, Evu (Branka Šelić) i Helenu (Jelena Petrović), zahteva saglasan rediteljski postupak, koji bi, žanrom, trebalo da liči na Bergmanove filmove, u kojima su akteri zauvek posuvraćeni u sopstvenu dušu, razapeti između istine i laži.
Prava vrednost ove predstave, po Bergmanovoj "Jesenjoj sonati", jeste Bergmanov tekst, koji se odvija u dugim monolozima, koji nemaju moć da postanu dijalog, iako je drugi lik učesnik na sceni. Svaki solilokvijum je okrenut na unutra, razara tu samu ličnost, iako deluje kao da ga govori drugome... Pa tako, nema nikakve potrebe da se podiže ton, da se histerično vrišti, niti da se osećanja izražavaju grotesknom mimikom.
Mladen Andrejević, kao pastor Viktor, požrtvovan, utišan i pomiren sa sudbinom da ga Eva ne voli, prava je mera ispoljavanja unutrašnje muke u ovom odličnom, bespoštednom pozorišnom komadu, previše bolnom da bi mogao neposredno da pouči majke, ili kćeri, u uvek teškom i zahtevnom boju. Jelena Petrović je bila, recimo, potpuno tačna u svom kriku - jer je to jedino sredstvo, kojim može da se izrazi, u zdravstvenom hendikepu. Njen vapaj za majčinom nedohvatnom ljubavi je potresan i katarzičan. Utoliko pre, nije smeo da se utopi u vrisku Šarlote i Eve. Obe izuzetne glumice, Tatjana Bošković i Branka Šelić, bile su gurnute u dijagnozu, prelazeći crtu traume, i ulazeći u ružnu izluđenost, bez potrebe.
"Jesenja sonata" je utišan komad, govori o ubistvu tišinom i odsustvom. I dominacijom, koja slama slaba bića. Takođe, to je i priča o osrednjosti, o malograđanskim snovima o slavi, koja bi mogla da zameni pravi život. Tu je, recimo, Jagoš Marković na dobrom tragu, kada otvara scenu na kupe u vozu, u kome frivolna Šarlota ponovo beži iz stvarnog života, u svoj zašećereni, infantilni, malograđanski život...
Zbog mnogo vike, "dijagnoze", nepotrebne opere, odsustva pravog ritma, "Jesenja sonata" u režiji Jagoša Markovića je necelovita predstava - odlična glumačka igra, u lepom i znakovitom prostoru, u tajnovitom ambijentu... Ali vrlo daleko od Bergmanovih namera, a još dalje od stvarnih potreba mediteranskog budvanskog festivala, gde je rogobatno gledati na plaži noć u kojoj zavijaju vetrovi i pada sneg.
Čudan izbor dramskog teksta za produkciju pomenutog letnjeg festivala.