Četiri ruke, ali jedna duša

Dragan Bogutović

11. 06. 2016. u 17:26

Švedski bračni i književni par Aleksandar i Aleksandra Andoril pišu pod zajedničkim pseudonimom Laš Kepler: Naš identitet nismo nikome želeli da otkrijemo, pa čak ni deci, ali novinari su nas otkrili

Четири руке, али једна душа

Laš Kepler

Najpre dokazani kao samostalni pisci, švedski bračni par Aleksandar i Aleksandra Andoril, doživeli su svetsku slavu kada su zajednički, pod pseudonimom Laš Kepler, napisali triler “Hipnotizer”, čiji je glavni junak netipičan policijski inspektor Jona Lina. Roman, (objavljen i kod nas) bio je jedna od najčitanijih knjiga u Evropi 2010, a dve godine kasnije snimljen je istoimeni film izabran za švedskog kandidata za Oskara. Usledio je još jedan triler, sa istim protagonistom “Đavo je došao po svoje”, koji se pojavio u izdanju “Vulkana”.

Napeta priča počinje dvostrukim ubistvom u domu za problematične tinejdžerke, na periferiji Stokholma, iz koga, iste noći, beži još jedna štićenica i usput krade automobil u kojem se zatekao četvorogodišnji dečak. Slučaj vodi inspektor Jona, opterećen bolnom prošlošću. Policiji se javlja Flora Hansen, koja veruje da ima sposobnost da uspostavi vezu sa mrtvima i tvrdi da je videla ubistvo...

Onako kako pišu trilere, u četiri ruke, na isti način su Aleksandar i Aleksandra Andoril dali ekskluzivan intervju za naš list.

* Šta je bio povod da posle uspešnih pojedinačnih književnih karijera udružite pera?

- Možda zvuči ludo i hrabro to što smo učinili, jer smo bili srećni u braku 20 godina i imamo tri ćerke. Zašto bismo rizikovali takav sklad? Mi, međutim, nismo razmišljali na taj način, već smo hteli da pišemo knjigu zajedno, jer volimo da radimo sve što je moguće zajedno. Iako je pisanje individualni čin, mi smo stvorili zajedničkog Laša Keplera i to je najbolja ideja na koju smo ikada došli.

PISANjE I ČITANjE * Gospođa Andoril se bavila i književnom kritikom. Da li je to značilo i stroži odnos prema sopstvenim delima?
- Pisac bi trebalo da bude nezavisan i neopterećen šta će misliti kritičari, bez obzira na to koliko su važni i što postoji želja pisca da im se svidi vaša knjiga. Pisanje i čitanje su veoma slični, jer kad pišete, kao i kad imate u rukama uzbudljive stranice, vi ste potpuno obuzeti pričom i sudbinom likova.

* Kako ste došli do zajedničkog pseudonima?

- Sviđa nam se zvuk tog imena. Laš je omaž Stigu Lašonu, koji nas je inspirisao da pišemo detektivske romane. A prezime Kepler je omaž Johanu Kepleru, čuvenom naučniku koji je živeo između 1571. i 1630. On je bio izuzetno pametan policijski detektiv koji vešto povezuje činjenice i na taj način došao je do pravila po kome se kreću planete.

* Dugo ste se krili pod pseudonimom dok to nije otkrio jedan švedski list?

- Naša ideja je bila da ovu tajnu krijemo do kraja i da pišemo knjige skriveni od javnosti. Naš književni identitet nismo nikome želeli da otkrijemo, pa čak ni svojoj deci. Nije znao ni izdavač sa kojim smo komunicirali samo putem mejla: lars.kepler@hotmail.com. Kada su glasine o velikom uspehu koji je “Hipnotizer” doživeo na Londonskom sajmu knjiga stigle u Švedsku mediji su potpuno poludeli. Počela je neka vrsta lova na Laša Keplera i svaki novinar je pokušavao da otkrije ko je to. Jedan od najvećih listova u Švedskoj organizovao je stalni telefonski broj koji su čitaoci mogli da zovu i da sugerišu identitet autora. Čitava zemlja je odjednom bila obuzeta traganjem za tom osobom. Pokušali smo da se sakrijemo u našem letnjikovcu, ali jedne noći u našem dvorištu pojavila su se dvojica novinara jednog tabloida, pokazala nam primerak “Hipnotizera” i tražili da priznamo da smo Laš Kepler. Sledećeg dana smo se spakovali i odvezli u Stokholm da se suočimo sa ogromnim brojem radoznalih novinara i čitalaca.

* Glavni junak vaših “krimića” je neobičan policajac. Na koji način ste gradili njegov lik?

- Od početka nam je bila ideja da pišemo o sasvim drugoj vrsti junaka nego što su uobičajeni policajci u švedskoj detektivskoj tradiciji. Fiktivni detektiv je uvek sredovečan, ciničan, pijanac, predebeo. Kada smo isprofilisali Jona Lina, shvatili smo da je on previše veliki samo za jednu knjigu, da je detektiv koji poseduje puno veština, simpatičan i tvrdoglav, ima bolnu prošlost koja ga proganja i sa svakom novom knjigom ta prošlost mu je sve bliža. Karakteri biraju svoje pisce a ne obrnuto - to je naše iskustvo.


* U romanu “Đavo je došao po svoje”, značajnu ulogu ima medijum Flora?

- Ima mnogo dokumentovanih slučajeva po celom svetu, u Švedskoj, Australiji, Americi, gde policija koristi medijume, čak i onda kada pojedini detektivi ne veruju u to. Istražitelji uvek pažljivo saslušaju šta ljudi sa takvim sposobnostima imaju da kažu o određenom slučaju. U ovom romanu Jona je uveren da Flora zna nešto važno o strašnom ubistvu. Ona tvrdi da je to duh mrtve devojke koji je progoni, a Jona je dovoljno pametan da ne misli, kao neke njegove kolege, da je ona luda.

* Kako izgleda pisanje u četiri ruke?

- To je veoma prijatno, hvala na pitanju. Autori koji rade zajedno pišu poglavlja na smenu, ali mi to ne praktikujemo. Za nas je važno da je jedinstven ton priče, jedan glas i određena filmska atmosfera. Mi sve pišemo zajedno, delimo svako parče posla, od istraživanja, testiranja oružja do tehnika borbe, od svakog detalja u zapletu do svakog zareza u svakoj rečenici. Sedimo jedno do drugoga, svako ima svoj kompjuter i mejlom razmenjujemo ono što napišemo. Menjamo tekst, popunjavamo praznine, iznova pišemo i ponovo razmenjujemo mejlove, sve dotle dok na kraju više ne znamo ko je šta napisao. Imam utisak da je Laš Kepler preuzeo naraciju.

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije