Stojan ne čuje, Nenad ne hoda, obojica - plešu

Marina Mirković

07. 01. 2016. u 18:00

Predstava Ateljea 212 "Hegel i duga lista prevara" preispituje mogućnosti "nevidljivih" osoba na sceni i u životu. Dele uživanje u slasti još jedne pobede nad predrasudama

Стојан не чује, Ненад не хода, обојица - плешу

KROJAČ Stojan Simić je gluva osoba. Pesnik Nenad Galić je korisnik kolica. Stojan ne čuje, Nenad ne hoda, ali obojica - plešu. I to na sceni, barabar s kolegama, plesačima i glumcima "bez invaliditeta". Obojica igraju u pozorišnoj predstavi "Hegel i duga lista prevara", premijerno izvedenoj sredinom novembra u Ateljeu 212, a potom i na scenama širom Srbije.

Stojan danas pleše baš kao da čuje muziku, a pre sedam godina je prvi put "čuo", odnosno shvatio da uopšte može da pokuša da zapleše, i to gotovo slučajno, kada su gradsku organizaciju gluvih posetili ljudi iz grupe "Hajde da...". Do tada nije razmišljao o plesu kao o "svojoj šolji čaja", nije tokom odrastanja bio u pozorištu, niti je odgledao ijednu plesnu predstavu. Preko tumača je upitao koreografkinju kako bi to trebalo da izgleda, nije mu bilo najjasnije. A onda je zaplesao...

- Sećam se tih trenutaka kad su u meni počele da se rađaju slike, osećaji i pojmovi ogromnog uživanja u pokretu, emocija koje su me ophrvale sa spoznajom da i mi, gluvi, možemo da plešemo ravnopravno sa osobama koje čuju. Osećao sam istinsku razdraganost, a po završetku sedmodnevne radionice i nostalgiju, praćenu potrebom da se to nastavi - opisuje Stojan Simić momente koji su "prelomili" njegov život skrenuvši ga sa (predrasudama i ograničenjima) utabanih staza, i usmerili ga ka novoj karijeri, do tada nezamislivoj.

Mladić kome prepreka tokom života nije manjkalo, svikao na okruženje koje uglavnom ne govori njegovim maternjim jezikom, jezikom znakova, i kasnije je bivao zbunjen, nailazio na nedoumice, ali i prevazilazio ih - uporno, posvećeno, savladavajući ih korak po korak. Plesni, i životni. Učio je da oseća vibracije muzike, da prati svoj "unutrašnji sat" ili "metronom", ali pre svega partnere.

- Kada je trebalo da radim sa slepima, nisam odmah uspevao da shvatim kako bi to trebalo da izgleda, i ponovo su se s vremenom stvari uklapale, energije stapale... - otkriva Stojan. - I opet su mi na kraju tog procesa potekle suze radosnice, jer sam shvatio da ne treba da postoji, da ne mora da postoji separacija osoba sa invaliditetom, da smo jednaki jer delimo emocije i razmišljanja. Znao sam da moram da vežbam, da plešem, budem uporan i pokažem da mi nismo samo osobe sa invaliditetom i da možemo da igramo.

Sa svakim narednim projektom Stojan se osećao hrabrijim, sigurnijim, snažnijim, postajući ono što danas jeste - profesionalni plesač, čiji invaliditet nije vidljiv. Lista njegovih dosadašnjih projekata je podugačka, ali je tek sa predstavom "Hegel i duga lista prevara" na nju pridodao i deljenje scene, ples sa nekim ko je korisnik kolica.

Nenad Galić modernim plesom se bavi takođe sedam godina, a tek koju godinu ranije je slučajno na televiziji video, i spoznao, da postoje osobe sa telesnim invaliditetom među plesačima.

- Nadam se da ću u nekim narednim projektima početi ozbiljnije da se bavim i glumom - otkriva Nenad. - Dosad sam uglavnom plesao, a zahvalan sam što su me plesači u grupi prihvatili kao ravnopravnog partnera. Na sceni osećam beskrajnu slobodu, uživam u toj slobodi i lepoti pokreta, i prepun sam doživljaja posle predstave.

Stojan i Nenad dele uživanje u slasti još jedne pobede nad predrasudama, i radost zbog toga što su još jednom dokazali i pokazali da osobe s različitim invaliditetima mogu da rade zajedno, da plešu, da osećaju i povezuju se i psihički i telesno.

A predstava "Hegel i duga lista prevara" upravo to i radi - preispituje mogućnosti ovih često "nevidljivih" osoba na sceni i u životu. I mogućnosti njihovih tela, jer u fokusu projekta grupe "Hajde da..." jeste telo koje je, po mišljenju Hegela, istinito i lepo samo ukoliko je celovito. Stojanovo telo sa svojim "nevidljivim" i Nenadovo sa vidljivijim nedostatkom, poručuju da bi tvrdnje velikog filozofa ipak valjalo preispitati. Da ona i te kako imaju moć da pokretom stvaraju umetnost. Da imaju pravo na umetnost - što i jeste poruka i ideja projekta Marka Pejovića i Borisa Čakširana.

BOGATSTVO RAZLIČITIH POGLEDA

- NA sceni vidimo različita tela i kretanja tih tela, čime se prenosi suštinska poruka da svako telo može da učestvuje u umetnosti - kaže Boris Čakširan, koreograf, reditelj i kostimograf. - Drugi nivo jeste priča o Hegelu i celovitosti, koja ukazuje na potrebu za promišljanjem zadate matrice tela, za dekonstrukcijom te tradicionalne postavke da nešto mora biti celovito da bi bilo istinito. Poručujemo da osobe sa invaliditetom u bilo kojoj umetnosti mogu da nađu neki svoj prostor, da se izraze i budu prisutne, pitanje je samo koliko ćemo im mi otvoriti vrata. Time zapravo i mi stupamo u njihov svet, vrlo često različit od našeg, sebi otvaramo prostor za razmišljanje i stičemo bogatstvo različitih pogleda na iste stvari.

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Komentari (1)

nimilena

08.01.2016. 13:42

Savrsena predstava!!! Sve pohvale glumcima, posebne pohvale za ulozen trud Nenadu Galicu i Stojanu Simicu.Sve pohvale reditelju,producentima i celoj ekipi koja ucestvuje u realizaciji predstave.