Na korice romana stavio tekst drugog autora!

B. ĐORĐEVIĆ

26. 03. 2014. u 21:07

Kako je deo teksta Bojana Ljubenovića postao mamac za čitaoce nagrađenog dela drugog autora. Na koricama „Sto dana kiše“ Miloša Latinovića, kao navod iz knjige, objavljen „pozajmljeni“ tekst

SAMO nekoliko dana pošto je dobio uglednu „Vitalovu nagradu“ za roman godine, za knjigu pod naslovom „Sto dana kiše“, pisac Miloš Latinović dobio je publicitet kakav nije očekivao ni u najgorim snovima: optužen je za plagijat!

Naime, Bojan Ljubenović, satiričar našeg lista, autor čuvene rubrike „Trn“ i urednik strane humora, ostao je bez teksta kada je na koricama ove knjige u izdanju „Vulkana“, ugledao deo svog satiričnog eseja, koji je prvobitno objavljen u „Večernjim novostima“, 20. novembra 2011. godine, a sada je deo Ljubenovićeve knjige „Pisma iz Srbije“, u izdanju Evropskog pokreta prijateljstva. Njegov tekst iskorišćen je kao reprezentativni odlomak iz Latinovićevog romana, deo koji ima zadatak da privuče čitaoca, reklamira knjigu. Problem je u tome, kako smatra Ljubenović, što je u pitanju njegovih ruku delo, a nije potpisano.

- Tražim samo da se moj tekst skine sa korica ove knjige. Čuo sam se sa Latinovićem, i izvinio mi se. Ukoliko isprave grešku u drugom izdanju, biće sve u redu, bilo pa prošlo, u suprotnom - tražiću zaštitu svojih prava na sudu - rekao nam je Ljubenović.

Latinović za „Novosti“ tvrdi da nema ni govora o plagijatu, već o citatu. Deo Ljubenovićevog teksta iskoristio je na početku romana kao novinski članak iz „Tajmsa“ koji čita njegova junakinja.

U SLUŽBI FIKCIJE POSTUPAK koji koristi Latinović nije sporan. Junakinja romana je književni lik, fikcija. Ona se vraća u svoj rodni grad noseći prtljag predrasuda. Kao sadržaj tog prtljaga javlja se jedan citat koji je neprestano kružio internetom u poslednje dve godine, gde sam ga i sam video, ne znajući ko je autor. Junakinja to upija i citira, a citat je skroz u funkciji njenog lika, koji ne može ništa da shvati o domovini - kaže za „Novosti“ Vladimir Gvozden, predsednik žirija „Vitalove nagrade“.

- Žao mi je što je ovako ispalo. Njegov tekst u mojoj knjizi ima tretman citata, dat je kurzivom, kao i mnogobrojni drugi citati koje koristim u knjizi, kao Borhesov, Markesov, itd. Nisam Ljubenovićev tekst uzeo kao svoj. Reč je o legitimnom književnom postupku, oko koga je rasprava valjda završena posle Danila Kiša. Od citata može da se pravi i ceo roman. Nisam znao da je to Ljubenovićev tekst, izvukao sam ga iz novina. Moja knjiga je fikcija, nije naučni rad da se stavljaju fusnote i navode autori citiranih rečenica. Ako Ljubenović smatra da je u pitanju falsifikovanje, neka presavije tabak i tuži sudu - kaže nam Latinović.

Čudesna istorija Ljubenovićevog „Pisma iz Srbije“, sa naslovom „Ima jedna zemlja“, tako dobija i svoj tragikomični epilog. Za neupućene, njegovu pomenutu knjigu čini stotinu satiričnih tekstova koje je u kolumni „Pisma iz Srbije“ gotovo dve i po godine objavljivao na stranicama „Večernjih novosti“. Zamislio ih je kao pisma koja izmišljeni stranac, na privremenom radu u Srbiji, piše svojim rođacima, opisujući našu zemlju i ljude.

Ljubenović je imao običaj da svako „pismo“, čim bi se objavilo u našim novinama, postavi na svoju fejsbuk-stranicu.

- Iste večeri kada sam „okačio“ pismo pod rednim brojem 54 - nastala je ludnica. U veoma kratkom roku tekst je dobio neverovatan broj „lajkova“ i „šerovanja“, a do ponoći su mi prijatelji javili da je preveden na bugarski i engleski - kaže Ljubenović.

A u tom pismu, između ostalog piše:

Dakle, sve strance sveta pozivam da dođu u Srbiju i vide zemlju: koja se graniči sa samom sobom; gde žive najlepše žene, a natalitet opada; gde nezaposleni najviše rade; gde na najplodnijoj zemlji žive gladni ljudi; gde vozovi kasne po redu vožnje; gde svi igraju fudbal, a medalje osvajaju u odbojci, gde svi žure na posao, a niko ne stiže na vreme; gde je zdravstvo besplatno, a lečenje skupo, gde je svetska kriza uzela državljanstvo; gde su državne tajne javne...“

Upravo ove Ljubenovićeve duhovite rečenice nalaze se u Latinovićevom romanu.

Ovaj bravurozni opis srpske stvarnosti zatim vrtoglavo kreće u svet interneta, gde su kao pečurke osvanule mnogobrojne krnje verzije teksta, bez potpisa autora i uvodnog dela. U jednim srpskim tiražnim dnevnim novinama čak se pojavila rubrika u kojoj se kaže da su „to o Srbiji objavile jedne čikaške novine“! Ljubenovićeve satirične rečenice čitali su voditelji i na srpskim radio-stanicama, gosti u gledanim TV emisijama, a „upućeni“ čitaoci internet-stranica objašnjavali su kako je to sve delo nekog američkog novinara, odnosno novinarke iz pres-službe hrvatske vlade!

Ljubenovićevo pismo pretvorilo se u dobar vic koji se prepričava po kafanama, u kancelarijama, zaživelo je kao narodna umotvorina bez autora, delo nastalo samo od sebe...

- Izgleda da mi preostaje jedino da se zakunem da sam ja zaista autor onoga ispod čega se potpisujem, da nisam plagijator - kaže Ljubenović.

NIJE PLAGIJAT

- STVAR je prilično jasna: nema nikakvog govora o plagijatu. Reč je o književnom postupku koji se odavno koristi, a o kome se kod nas raspravljalo pre skoro 40 godina povodom „Grobnice za Borisa Davidoviča“ Danila Kiša. Pošto se i danas na Kiša ponekad nasrće, možda ni ovo ne treba da čudi. Ipak, jasno je da bi gospodin Ljubenović mogao i da oseća zadovoljstvo što je deo njegovog teksta ušao u tako dobar i nagrađivan roman. Sve drugo su ili spekulacije ili borba za publicitet ili neznanje ili nešto drugo o čemu ne vredi trošiti reči - rekao je za „Novosti“ profesor Aleksandar Jerkov, koji kao urednik potpisuje roman „Sto dana kiše“.


Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Komentari (2)

Dragan

27.03.2014. 10:24

Secam se kada je tog "pisca" Latinovica privremena vlast Beograda postavila za direktora Bitef teatra, a dotadasnja direktorka to cula iz medija. Tu je i pitanje i za Aleksandrta Jerkova, a to je zasto izdavac (Vulkan) ne objavljuje komentare na ovu temu na svom sajtu? Mnogo su svi oni naivni a da uzimaju tudje znaju. Sramota, trebalo bi Ljubenovic da ih tuzi za nauk.