Nikola Kaluđerović: Oni su mrtvi, a ni Žarko i ja nismo živi
25. 12. 2011. u 20:56
Razgovor sa Nikolom Kaluđerovićem, junakom iz hit knjige Žarka Lauševića, koji mu je bio cimer u spuškom zatvoru: Te kobne noći našao se tamo gde nije trebalo
CETINJE - Opet sam bio sa Žarom. Ovde, u Cetinju u Bajovoj pod snegom, u tišini svog doma, koja dugo već traje. Knjiga, čijem sam naslovu kumovao, vezala me za stolicu, iako sam je znao i bez čitanja. I ponovo preda mnom izručila zlo Žarkovo i moje, crnogorsku preku narav i zle sudbine, raspad jedne zemlje koju smo svi voleli...
Nikola Kaluđerović, penzioner, Cetinjanin, najmarkantniji lik u knjizi “Godina prođe, dan nikad” priča nam u svojoj skromnoj kući, koja se nalazi naspram “Lovćenske vile”, spomenika koji stražari na ulazu u staru crnogorsku prestonicu o sebi i Žarku Lauševiću, prijateljstvu iz “godina zla” u spuškom zatvoru, Crnoj Gori i njenom usudu.
Knjigu svog prijatelja je tek pročitao.
Nikola je znao Žarka i njegovu porodicu još iz srećnih cetinjskih vremena, kada je Laušević bio osnovac, a njegov otac radio prvo u školi potom u jednom od cetinjskih muzeja. Zla kob će učiniti da Nikola uđe u zatvor, u Spužu 1989. godine, pošto je tragajući za ubicama sina jedinca, ubio jednog od braće koje su krivili za smrt njegovog Željka. Tu će mu se 1993. pridružiti cetinjski komšija, glumac u usponu, tragičar, Žarko Laušević.
- Čuo sam u zatvoru za tragediju pred kafićem “Epl” u Podgorici i odmah, onako za sebe prokomentarisao: “Kakva nesreća zadesi jednu čestitu porodicu” - seća se Nikola. - Onda su ga uveli u moju sobu. Znao sam jer su policajci i drugi koji su o tome brinuli, kod mene dovodili, da tako kažem one otmenije. Mene su i u zatvoru poštovali. I ja sam poštovao i zatvorenike i službenike Spuža.
Danas sedamdesetdvogodišnji Nikola, kojemu vrla supruga svojom tugom popunjava dane, i odavno s ovih prostora odsutni Žarko, postali su veliki prijatelji, baš u zatvoru.
- Samo je Nikoli teže nego meni - govorio je Laušević, a opet je stari Cetinjanin, kojega je surovi život dobro natopio mudrošću, bio je svestan kolike su Žarkove rane.
- Patio je žestoko, a ponašao se veoma korektno. Bili smo ka braća! Najviše je razglabao sa mnom. I o zlu i o onome što mu je prethodilo. Pa i o onome što će doći. Konstantno ga je mučila dilema: je li se mogla izbeći tragedija. Nisam mu dao odgovor, jer ga niko ne zna i jer ga nema. Razbijao sam mu monotoniju, odgonio ga od zlih misli, pa možda i onih najtežih, da presudi, ne daj bože, sebi - veli Nikola Kaluđerović.

- Nisam znao da slika Željka - potekla je suza niz gorštačko lice starog Crnogorca. - On je u zatvoru i slikao i pisao. Meni je obično sve pričao, osim toga. Kada su dolazili beogradski i glumci iz drugih krajeva, njegovi prijatelji, uvek je mene zvao.Mislim da su ga najbolje shvatili Beograđani.
Na naše pitanje “a gde je tu Crna Gora u kojoj se zlo dogodilo i gde su obojica za to ispaštali”, Nikola ističe:
- Loši smo mi, veoma. Eto da je negde drugo Žarko pitao, što je pitao one kobne julske noći: “Kakva je ovo galama”, ne bi bilo strašnog odjeka. Bilo gde u Srbiji, Hrvatskoj, Evropi, Americi. Ali ovde reč ubija, iako Žaro nije vređao, iako se posle branio. I pucao u odbrani. Moja tragadija je potrajala, Žarkovu je doneo trenutak. Meni su iščupali dušu i morao sam da branim mrtvog sina. On nije namirivao dugove, našao se gde ne treba i đavo se umešao. On je žalio i žali mrtve, njihove ojađene porodice. Žalim i ja, takođe. Sve ovo vreme. Jer smo svi na gubitku.
Nikola naglašava kako je Žarko u zatvoru svima pomagao. Najčešće je pisao žalbe i molbe zatvorenicima.
- Jedna od mojih žalbi, ispisana Žarkovom rukom, imala je čak 46 strana. Pomilovan sam, napišite molim vas, po molbi koju je on napisao - veli Nikola.
Nikola se čuje sa Žarkom za kojega veli da se dovoljno ispatio i u stranom svetu (teže nego u zatvoru) za dva života. Žarko ga zove za svaku godišnjicu sina Željka, ali i “vanredno”. Pita za Nikolin šećer, suprugu, Cetinje, Crnu Goru...
- Nemam mu bogami šta reći. Šećer niko nije izlečio, tugu i žalost, ništa ne briše. Crna Gora nije onakva kakvu sam ja želeo. I Žarko, verujem. Od viteštva i čojstva, gotovo ništa nema! Poltroni su danas njeni glavni stanovnici. Deo toga je nasenčio Žaro i u knjizi
- jetko će Nikola.
Žarkov cetinjski prijatelj očekuje novu knjigu iz pera mučenika Lauševića.
- Odasuo je žestoko! Knjiga je hit ne samo godine - priča naš sagovornik.
- Ne znam da li će je baš svi shvatiti. Treba za pun dojam dosta znanja. Ali, siguran sam da će uslediti drugi tom. To je, čini mi se, nekako nužno. Tako će Žaro nastaviti da traje!

NIKOLIN sin Željko, koji je završavao kulturološki fakultet i imao samo 23 godine poginuo je avgusta 1987. ispred kafića “Čarli” u Cetinju. Kako nam Nikola priča, došlo je do tuče između momaka iz familije Šoć sa braćom Grdinić. Željko je pošao da razvađa. Stradao je od metka Rada Grdinića. Podlegao je ranama tri dana kasnije u podgoričkoj bolnici.
Niklola nije imao mira. Znao je da je njegov sin nevin. Iz zatvora je izašao Rajko Grdinić zvani Hladni, brat Radetov, koji je takođe učestvovao u tuči.
- Izazivao me i vređao, stravično mi stao na muku - veli Nikola.- Ja sam iz dana u dan tonuo u bes i očaj.
Posle godinu i po dana od ubistva sina i praćenja Grdinića,Nikola ga je lišio života na Svetom Stefanu. Kada je pucao puška je zaglavila, usledilo je rvanje na smrt i Nikola je uspeo da savlada Grdinića. I ubije ga. U pucnjavi je ranjen i Dragan Šofranac, koji je posle dvadeset dana dobio sepsu i umro.
FILM O UBISTVU SINOVA
Poznati reditelj Zdravko Vedlimirović, snimio je dokumnentarni film “Sinovi”, posvećen tragičnoj sudbini Nikole Kaluđerovića. Bilo je to ubrzo posle strašnih događaja na Cetinju i Svetom Stefanu. Posle prikazivanja filma na televizijama, usledila je peticija za pomilovanje Nikolino, koju su potpisivali uveliko u Crnoj Gori i Srbiji, ali i u drugim republikama tadašnje SFRJ.
Nikola je osuđen na 20 godina. Čak 7,5 godina je proveo u istražnom zatvoru, jer je toliko trajalo suđenje. Pomilovan je, pošto je odležao osam godina.
- Meni u zatvoru nije bilo teško, ja sam tražio kaznu za sebe. Verujte da sam najsretniji bio onoga dana kada sam prekoračio prag spuškog zatvora. Najsretniji. I Žaro je želeo da ispašta. Evo, i sada kažnjava sebe! Jer, oni su mrtvi, a ni mi bogami nismo živi! Čovek koji je u poređenju s ostalim glumcima sam vrh, a po mom mišljenju je bolji u svemu drugom nego u glumi, danas kreči stanove. Čudo od čoveka, ali eto...
misa
25.12.2011. 21:42
Jos uvek niko da isprica , kako je Zarko ubio. Sve su nam prisutna neka lamentiranja nad sudbinom jednog glumca, cijom posvecenoscu interpretiramo sebe. Zlocin i kazna , sta je to u Zarkovom slucaju?
@misa - Mislim da ima daleko gorih kazni na svetu od zatvora.
@misa - @Miso,poznate su činjenice oko Žarkovog zločina. Jednog julskog dana '93 godine,ušao je u neki fast-food u Podgorici,momci su verbalno maltretirali ženu za roštiljem,ona se raspravljala sa njima,Žarko je reagovao pitanjem "Kakva je to buka ovde?", a oni su skočili da ga biju...oboren na leđa,uspeo je da izvadi pištolj iz torbice i pucao..dalje znaš..Ostaje pitanje šta će njemu pištolj u toku uobičajenog izlaska u grad...
@misa - Debilu Miso,procitaj knjigu,pa ces videti kako je ubio! Zare,je zaista pucao u nuznoj samoodbrani!Napala ga grupa pijanih kabadahija!Sta je mogao? Da puca ili da bude upucan!
@misa - ti si miso spreman da komentarises a ne znas nista o onome o cemu komentarises. ako si mlad pa nisi citao ili cuo kako se sve dogodilo, onda izadjes na net pa sve saznas. i tada sve ima smisla. ovako delujes kao mediokritet.
Komentari (109)