ISIDORA SEKULIĆ IZMISLILA MUŽA: Nepoznati detalji iz života naših znamenitih spisatelja

Ivan Miladinović

07. 03. 2021. u 18:00

ČESTO su životi pisaca zanimljiviji i uzbudljiviji od njihovih knjiga i doživljaja njihovih junaka.

ИСИДОРА СЕКУЛИЋ ИЗМИСЛИЛА МУЖА: Непознати детаљи из живота наших знаменитих списатеља

Foto Arhiva

Srpskoj javnosti ostali su gotovo potpuno nepoznati mnogi događaji iz života naših znamenitih književnika. Mnogi malo poznati ili nepoznati detalji iz života privlačili su više pažnje čitalaca od njihovih romana, drama ili pesama. Danas su oni klasici, istorija književnosti glanca njihove biste i ne posmatraju se kao ljudi sa svojim vrlinama i manama, već se njihov talenat širi na čitavu ličnost, koja dobija obeležja nepogrešivosti. A bili su živi ljudi i imali svoje "male tajne".

Vladika Rade Petrović bio je u mnogo čemu neobičan i izuzetan čovek. Bio je više rođen za svetovni život nego da bude sveštenik i vladar. Ljuba Nenadović, koji je boravio u Italiji u isto vreme kad i Njegoš, svedočio je da su se oko njega otimale najviđenije i najotmenije dame. Njegovoj privlačnosti nije mogla da odoli ni lepa i čuvena Milica Stojadinović Srpkinja, a ni on njoj. Govorio je: "Ja pojeta, ona pojeta, da nijesam kaluđer, eto kneginje Crnoj Gori!"

IZUZETNOST Vladika Rade (slika Josipa Tominca iz 1837.), Foto Arhiva

Profesor Andra Gavrilović, biograf znamenitih Srba, 1928. u Beogradu, na predavanju o Njegošu, prvi put javno je spomenuo jednu "njegovu ljubavnu iskru". Otkrio je da je nepoznata lepotica iz Perasta odgovorila na ljubav najvećeg srpskog pesnika. On je tvrdio da je vladika list papira, na kome su bila zapisana njegova ljubavna osećanja, nosio stalno ispod svešteničke mantije, tik uz srce. Bio je to jedini trag njegovog greha.

Međutim, kada je za to saznao njegov sekretar, list je odmah spaljen, a vladika Rade je nad pepelom zaplakao.

PRIČA da je između Isidore Sekulić i Ive Andrića postojalo nešto više od prijateljstva ostala je obavijena velom tajne do današnjih dana. O Andriću je bilo dosta izmišljenih priča i tračeva, ali dokumenta govore da ova storija sa Isidorom nije jedna od njih. Po svedočenju Nade Mirković, supruge dr Nikole Mirkovića, autora najznačajnije studije o Andriću između dva svetska rata, Ivo je još dok je živeo u Zagrebu najpre zapao za oko, a po dolasku u Beograd 1919. postao i velika ljubav Isidore Sekulić. Svedočenje Mirkovićeve može se uzeti kao vrlo pouzdano, s obzirom na to da je sam Andrić bio čest gost u njihovoj kući.

LjUBAVNIK Jovan Dučić, Foto Arhiva

U zaostavštini našeg jedinog nobelovca pronađeno je i jedno Isidorino pismo, kao i dve njene razglednice. Najzanimljivije je pismo koje je Andriću uputio Ivo Vojnović iz Nice, 12. oktobra 1919. godine. U njemu iskusni dubrovački gospar pita mlađeg kolegu: "Šta je sa Sekulićevom? Jedna mi gospođa piše, tj. pita me: Da li si mi što pisao o njoj i tebi?!

Nemam pojma! Kakav ti je to rebus?" Sam Andrić razrešenje rebusa nikad nije dao. Ako ova slatka ljubavna tajna i ne može da se dešifruje, postoje mnoge stvari iz života ovog velikana koje se sa sigurnošću mogu utvrditi, a gotovo su nepoznate javnosti. Jedna od njih je i ta da je u ranim godinama bio veoma zainteresovan za pozorište. Kao srednjoškolac, imao je svoju pozorišnu trupu, za koju je sam pripremao repertoar.

Dramatizovao je i režirao jednu pripovetku tada poznatog pisca Milana Đ. Milićevića. Kako sam kaže, to je bio njegov "prvi pozorišno-literarni rad". U tom komadu igrao je i jednu od glavnih uloga, ali se u tom glumačkom prvencu nije baš proslavio. U Zagrebu je sa piscem Ivom Vojnovićem i glumcem Ivom Raićem planirao da u Splitu otvore jedno "drugačije pozorište". Do toga nikada nije došlo.

DISKRECIJA Ivo Andrić, Foto Arhiva

I IZA Isidore Sekulić, prve žene koja je postala akademik, ostali su mnogi rebusi. Naročito oni ljubavni. O životu Isidore zna se veoma malo, što potvrđuju i istraživači njenog književnog dela: "Po svemu što se do sada zna, na osnovu objavljene prepiske i retkih izjava, ona je krila lična osećanja ili ih je vrlo diskretno saopštavala." Prve naznake njenog "ljubavnog života" naslućuju se početkom prošlog veka, dok je radila kao profesor Srpske više devojačke škole u Pančevu. Tada je, takoreći na silu, prekinuta ljubav između nje i Petra Krančevića, mladog horovođe. Momkov otac Atanasije, nezadovoljan sinovljevim izborom, ozbiljno se suprotstavio ovoj vezi i iskoristio svoj uticaj kod ondašnjih vlasti da Petar bude premešten u Sremsku Mitrovicu.

IAKO je Isidora celog života ostala sama, mogu da se naslute njena ljubavna osećanja. Iz prepiske sa pesnikom Milanom Ćurčinom, dr Ivana Spasović otkriva simpatije velike književnice prema oficiru Milanu Pribićeviću, bratu političara Svetozara Pribićevića. U pismu napisanom u Beogradu, 10. marta 1913. Isidora kaže: "Mnogo pitate, a ja ću Vam samo malo reći. Milana Pribićevića sam jedva videla. Verujte mi. Tako smo oboje hteli. Ponekad smo se sreli, on dugo salutira, ja otpozdravljam i mimoiđemo se. Kad odmaknem, stanem, osvrnem se i gledam dokle mogu profil onih čudnom elegancijom nagnutih ramena, i tražim nad natučenom pohodnom kapom jedno čelo i dva oka. Eto tako..."

U avgustu 1913. Isidora putuje u Kristijaniju, slobodan grad, blizu Kopenhagena. Međutim, prvog dana naredne, 1914, u "Politici" je osvanula vest: "G-đu Isidoru Sekulić Stremnicku zadesio je težak udar. Njen muž, dr Emil Stremnicki, lekar iz Varšave, umro je naprasno na putu između Hristijanije i Berlina. Telo je preneto u Varšavu i sahranjeno u porodičnoj grobnici, a g-đa Isidora došla je juče u Beograd." Ova novinska notica uzburkala je beogradsku čaršiju. Mnogi istraživači Isidorinog dela sumnjali su u njenu udaju, jer dr Stremnickog niko nikad nije video. To su tumačili kao lažno rešenje kompleksa usedelice, koji joj je čaršija nametala.

PRIVATNI život jednog od najpoverljivijih i omiljenih diplomata kralja Aleksandra i velikog pesnika Jovana Dučića takođe će povremeno biti predmet "ispiranja usta" po beogradskim kafanama. Službovao je u Bukureštu, Sofiji, Atini, Budimpešti, Beču, Ženevi, Parizu, Rimu, Madridu... Gde god je bio, nalazio se u centru pažnje lepšeg pola. A to je značilo da su ga pratili ljubavni skandali i afere.

Početkom oktobra 1924. odlazi u Ženevu, gde je bio stalni predstavnik Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca u Društvu naroda. Osam meseci kasnije, ministru spoljnih poslova lično se obraća gospođa Fogel i obaveštava ga da je Dučića primala u svoju kuću sa poverenjem, kao što to zaslužuje jedan diplomata, ali da je on zaveo njenu devetnaestogodišnju ćerku Antoanetu, koja je sada u drugom stanju. Pesnik je ove tvrdnje poricao, uz obrazloženje da mu je "aferu napakovao" njegov prethodnik Milutin Jovanović.

Po tadašnjim merilima u diplomatiji, Jovan je morao da napusti Švajcarsku. Antoaneta se porodila u novembru te godine i rodila sina. Dečak je dobio ime Žan, što bi značilo Jovan. Žan će postati uspešan čovek - završio je ekonomiju, a potom je i doktorirao.

Dučić će iz prikrajka pratiti šta se dešava sa njegovim naslednikom i pritom ga je izdašno pomagao da zakorači u život.

OVAJ okoreli neženja, koji je često znao da kaže "U hiljadu žena koje smo voleli, mi volimo samo jednu", dobiće još jednog sina, vanbračnog. I on će dobiti ime po ocu - Jovica. Rodiće se iz strasne ljubavi opsesivnog Hercegovca i Vranjanke Jovanke Jovanović, udate Todorović. Jovanka je pobegla kod Dučića u Sofiju, gde je on tada službovao. Ucveljeni muž, u "Malom žurnalu", objavio je otvoreno pismo ministru Milovanoviću. Izbio je nezapamćen skandal o kome se mesecima pričalo po Beogradu.

Jovanka će docnije postati ugledna glumica Narodnog pozorišta u Beogradu. Sin Jovica, vrlo mlad, izvršiće samoubistvo zbog neuzvraćene ljubavi.

Poput Andrića, i Dučiću je dramska literatura bila tiha patnja. Danas se gotovo i ne zna da je pesnički bard napisao nekoliko drama. Ovaj podatak ne pominje se ni u jednom posleratnom izdanju Dučićevih sabranih dela, kao ni u piščevim biografijama. Dve njegove drame, međutim, izvedene su u izuzetnim prilikama. Prva, pod nazivom "Osloboditelj", bila je posvećena kralju Petru I Karađorđeviću i izvedena je po okončanju Prvog svetskog rata. Povodom krunisanja Petra Mrkonjića, u Narodnom pozorištu u

Beogradu 8. septembra 1904. prikazane su Dučićeve istorijske slike u jednom činu: "Krunisanje Dušanovo", "Sablja besmrtnog vožda Karađorđa" i "Apoteoza Karađorđu". Nijedno od ovih Dučićevih dramskih ostvarenja nije štampano i gubi im se trag.

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (0)

NIKOLA JOKIĆ GLEDA I NE VERUJE! Evo šta su 142 NBA igrača uradila zbog njega