Beogradske priče: Muzički stub star pola veka
13. 02. 2016. u 13:12
Muzej nauke i tehnike: Samo elita je mogla da ima muzičke aparate sa više komponenata
Foto: Z. Jovanović - Mačak
TEHNOLOGIJA napreduje, kućni aparati munjevito menjaju svoj dizajn i ulogu u domaćinstvu, a to se odrazilo i na ulogu muzičkih sprava u stanovima.
U Muzeju nauke i tehnike jedan od eksponata je starinski muzički stub, kako su ga zvani naši preci, odnosno kombinacija radija, gramofona i magnetofona.
Nešto slično viđali smo u starim, crno-belim filmovima iz šezdesetih, kao reprezentativni, pa i snobovski deo enterijera pomodnih, elitnih slojeva društva.
Radio-aparat se posle rata potpuno odomaćio, i već je postao redovni "član" svakog domaćinstva. U predratno vreme je postepeno počeo da postaje popularan, a od 1924. godine, kada je otvoren Radio-Beograd, prvo je bio veoma skup, da bi kasnije polako postao dostupan i nižim staležima.
Gramofon koji pamte stariji sugrađani imao je tri vrste vinil ploča koje bi koristio, pa je aparat bio podešen tako da ima 33, 45 ili čak 78 obrtaja. Ova, poslednja varijanta bila je izuzetno retka, a prve dve su bile odvojene za "singl" i "long plej" ploče. Današnji kolekcionari su veoma ponosni na sačuvane primerke ovog doba, a kada su nastupili CD plejeri i diskovi, mnogi su osetili razočaranje, jer više nije bilo romantičnog puckanja prašine sa igle koja je dodirivala gramofonsku ploču.
Vodič kroz Muzej nauke i tehnike bio nam je Ivan Stanić, koji odmah skreće pažnju i na magnetofon, koji je prvobitno imao samo jedan kanal, pa mu je ostalo obeležje "mono", dok je uvođenje stereo muzike smatrano revolucionarnim u svoje vreme.
Ovaj primerak iz Muzeja ima upravo takav, jednokanalni magnetofon, koji je bio preteča potonjih kasetofona, kada je traka bila smeštena u posebnu kutiju, i na taj način zaštićena od spoljnih oštećenja.
Vremena se brzo menjaju, i za samo pola veka ovo prestižno, tehnološko čudo postalo je muzejski eksponat, a današnjim klincima deluje nestvarno da je nešto tako arhaično, pre nekoliko decenija smatrano "čudom tehnike".
O ceni da ne govorimo, jer onaj ko bi sebi mogao da priušti ovako kompleksan aparat, morao je, sigurno, "debelo" da ga plati.