POČETKOM tridesetih godina prošlog veka, zbog izgradnje Zemunskog mosta morale su da budu srušene sve kabine, kafanice, i barake koje su bile poslednje utičište letnjih kupača, ali i sklonište mnogih beogradskih alasa onoga doba. Novinski izveštaji s početka 1933. godine već oplakuju ovaj događaj, a budući most uveliko zovu "Zemunskim", jer je provobitna ideja bila da građevina ponese to ime. Na kraju je ipak nazvan po kralju Aleksandru naredne godine, kada je izgradnja završena. Podsećamo, te godine je u oktobru monarh ubijen u atentatu u Marselju.

Danas postoje samo temelji te građevine o koje se oslanja sadašnji Brankov most.

Čamcem preko reke

REPORTER lista "Vreme" Radivoje Milenković opisuje kako su nekada čamdžije redovno odlazile na levu savsku obalu, prevozeći kupače. Tadašnji, mali, međuratni Beograd imao je omiljeno kupalište tamo gde se danas nalazi šetalište između Brankovog mosta i Ušća.

Sa setom, on piše kako je na desnoj obali, kod današnje Karađorđeve ulice, ispred kafane "Malo pristanište" našao čamčić i snažne momke koji će da ga prevezu na drugu stranu, mada je bila zima. Novinari su rešili da budu svedoci rušenja i odnošenja svih objekata i stvari koji su pripadali nekadašnjem letnjem sastajalištu Beograđana.

- Plaža nestaje pred snažnim udarcima pijuka - piše Milenković. - Sve zgrade svih kupališta, sve kabine, ostave ribara ruše se i sklanjaju na jednu gomilu, a odatle neznano gde. I ostale, tokom sutrašnjeg dana, nestaće kao da nikada nisu ni postojale. Ostaće samo "Nica".


Uzgred, kafana "Nica" bila je tu i posle postavljanja mosta, i nadživela je ostale kafanice sa ove obale, a nalazila se u neposrednoj blizini današnjeg restorana "Ušće".

Sve ostale kafane onog doba koje su se nalazile uz obalu, naš dopisnik oplakuje, ređajući njihova imena: "Ostend", "Zdravlje", "Abadžija", "Jadran", "Krf", "Dubrovnik", "Adrija"...

Kompletan ambijent predratnog kupališta očigledno je podsećao na današnju Adu Ciganliju, sa neizostavnim bircuzima (koji su se pretvorili u današnje kafiće), i inventarom za plažu, uključujući i neizostavne kabine.

- Zemljište, koje polovinom pripada zemunskoj opštini, a polovinom bežanijskoj, biće prazno - beleže tadašnji novinari.- Umesto baraka i zgrada kupatila pružaće se tuda jak nasip. Do sada je porušeno blizu dve hiljade kabina (ovaj termin novinari očigledno koriste i za barake, kao i za posebne objekte namenjene za kupače, kao vrsta zaklona od sunca), kao i dvadesetak objekata od tvrdog materijala. Mnogo pari konja u kolima radi na izvlačenju materijala. Svaki od sopstvenika sa suznim očima pomaže na rušenju svoga skrovišta. Svi oni sada se rastaju teška srca. Kako će tek oni koji su ovamo dolazili leti da se rashlade na Savi?

Samo "Nica" ostala

ISTINA, plaža pored "Nice" potrajala je još do 1938. Posle puštanja Mosta kralja Aleksandra u rad, 1934, to je postalo najpristupačnije gradsko mesto za letnje osveženje. Na kraju, i ona je morala da se povuče pred gradilištem čije kadrove vidite na nekima od fotografija, budući da je nasipanje ove oblasti počelo tri godine pre početka rata.

Potonuće u zaborav

Rastužen zbog seobe starih prijatelja, reporter opominje Beograđane kako će "zaboraviti mnogobrojna kupališta, momke koji su nam izdavali čamce, kabinerke kod kojih smo se umiljavali samo da bi nam dale kabinu prema Savi, pesak u kome smo se igrali..."