SPASAO ME TITO, A OŽENIO LEKA: Albin Pibernik jedini preživeli učesnik Igmanskog marša sa 11 godina sa roditeljima u partizanima

Vojislava Crnjanski Spasojević

26. 12. 2021. u 11:00

GOTOVO svaki put kad dođe u Beograd, Albin Pibernik, Slovenac, nekada najmlađi borac Prve proleterske brigade a danas i jedini preživeli učesnik Igmanskog marša, svrati na grob Aleksandra Rankovića.

СПАСАО МЕ ТИТО, А ОЖЕНИО ЛЕКА: Албин Пиберник једини преживели учесник Игманског марша са 11 година са родитељима у партизанима

Foto: Novosti

Svratio je i ove godine. Kaže, duguje mu mnogo toga.

- Pedesetih godina, kao mlad oficir, pilot, upoznao sam u Puli devojku, Sonju. Imala je 23 godine i pre toga je kao informbirovka bila godinu dana u zatvoru, u Požarevcu. Nakon odsluženja kazne dobila je posao u Puli. Ubrzo sam podneo molbu Vojsci za ženidbu, ali su me odbili. Onda u Zadru uzmem avion i pravac let za Batajnicu, bez ikakve dozvole. Ne samo da sam sleteo, nego sam uspeo i da dođem do Leke Rankovića. Kažem mu koji je moj problem. On me gleda i pita: "Hoćeš da se ženiš?" Odgovorim mu: "Zato sam i došao." Ništa nije odgovorio, samo mi je Zdenko Vuletić, komandant vazduhoplovstva, odmah posle toga dao dozvolu za ženidbu - priča Albin Pibernik za "Novosti".

Foto: Novosti

Ovaj vitalan devedesetogodišnjak imao je samo 11 godina kada se našao u stroju Prve proleterske brigade, u Rudom, 21. decembra 1941, prilikom njenog formiranja. Tu je dospeo sa ocem Albinom starijim, bravarom iz Kamnika, predratnim komunistom, i majkom Julijanom, krojačicom, rodom iz Jesenica, takođe komunistkinjom. Pibernikovi su bili izbeglice iz Slovenije i partizanima su se pridružili u leto 1941, u Šumadiji. Već u januaru Albin se sa roditeljima našao u partizanskoj koloni preko Igmana. Kolona je krenula preko Grabljive njive ka Sarajevskom polju, 27. januara po podne.

- Prvo smo naišli na neki voz, koji je prekinuo kolonu, pa smo morali da stanemo, a kad smo produžili, naišli smo na zamrznut potok - seća se Pibernik.

- Led, međutim, nije još bio dovoljno čvrst, pa smo morali da preskačemo. Mene su borci uzeli za ruke i noge i bacili me preko potoka. Nekako sam se našao na drugoj obali. Majka nije uspela da prekoči, nego je propala kroz led i smočila noge. Mokra je išla do Brezovače. Kada smo stali uz vatru, videli su da majci nešto nije u redu sa nogama. Noževima su joj isekli cipele. Noge su bile pune promrzlina i plikova. Masirali su je, a onda nosili do Dugog Polja. Ja sam preko Igmana išao potpuno sam. Albin nije znao gde mu je otac zaostao u koloni, jer je nedelju dana pre toga bio ranjen u ruku i nogu na Pjenovcu.

Dr Nikolić, referent saniteta Prve proleterske, dao mu je savet da maše rukama u hodu i skače, da se ne bi smrzao.

Foto: Novosti

- Bili smo puni vašaka, bili smo gladni, marširali smo neprekidno 19 sati - priča Pibernik.

U Presnici je brigada rekonstruisana, a majku i njega su stavili na saonice do Miljevine, a zatim na voz do Foče.

- Tu su nas čekali, spremili su krevete za sve promrzle i ranjene u bivšoj kasarni. Majka je bila u sobi sa još dve žene, ja sam bio sam. Stalno sam je obilazio. A onda joj je skočila temperatura, dobila je gangrenu, morali su da joj amputiraju obe noge ispod kolena - seća se Pibernik.

Julijana je umrla. Na sahrani je njen sin stajao kraj groba i plakao, okružen ljudima iz bolnice, kad ga je neko potapšao po ramenu i rekao: "Proleteri ne plaču!" Bio je to Josip Broz Tito.

- Prestao sam da plačem i od tada do danas nisam zaplakao - otkriva nam Albin Pibernik.

- Pošto je moj otac bio komesar Prateće čete Vrhovnog štaba, Tito me je uzeo da budem sa njim i Zdenkom (Davorjanka Paunović) u kući nekoliko meseci. Dobio sam injekcije, sporo sam se oporavljao. Sa Zdenkom sam manje pričao, sa Titom mnogo više. Bio je prema meni

veoma pažljiv i ljubazan. Naredio je da mi izrade uniformu i opasač, dobio sam pištolj. Za mene je doneto i 10 litara rakije za masažu, ali je brzo nestalo. Dok su još bili u Užicu, Albinova majka zamolila je neke Slovence, partizane, koje je znala još iz Rusije, da brinu o dečaku ako se njoj i suprugu nešto desi. Otac je poginuo na zadatku, u oktobru 1942, pa je brigu o mališanu preuzela Osvobodilna fronta. U partizanima je bio do pada Italije, posle toga su ga, pošto se razboleo, smestili u partizansku bazu, u predgrađe Ljubljane, pa u Ljubljanu i na kraju su ga poslali kod majčine rođene sestre u Medvode. Tu je dočekao kraj rata.

LjUTI GA PREKRAJANjE ISTORIJE POSLE RATA

Pibernik je završio vojnu školu i bio čuveni pilot. Danas živi u Ljubljani, a povodom obeležavanja osamdesetogodišnjice Prve proleterske brigade došao je u Beograd, pa u Rudo i na kraju je obišao Sremski front. Kako kaže, jako ga ljuti prekrajanje istorije:

- Sve ovo mi teško pada. Istorija mora ljudima da bude prikazana onakva kakva jeste, a ne kako bi oni želeli da bude.

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (1)

POMRAČENJE UMA RUSKOG TENISERA: Rolan Garos ovakvo divljanje ne pamti (FOTO/VIDEO)