TEK posle izvršenog terora nad Srbima i ubijanja 2.300 muškaraca, žena i dece i klanja šezdesetoro školske dece u školi zajedno sa njihovim učiteljima februara-marta 1942. godine, Srbi iz Banja Luke i okolnih sela prešli su iz pravoslavlja u katoličanstvo. „Ovo prelaženje vršeno je isključivo popunjavnjem određenih formulara. Nikakvih kanonskih obreda nije bilo“ (po izjavi Stanislava Božića iz Banja Luke, 17. decembra 1943. godine).

Viktor Novak kaže da za akciju katoličenja daje vanrednu ilustraciju akt župskog ureda Koraće koji je napisao fra Ivo Brkan 31. jul 1942. godine i uputio ga ustaškom logoru u Derventi. On javlja da je krajem avgusta 1941. godine sa područja njegove župe oko 500 Srba prebačeno u privremeni logor Lužane, Muratbegovac i Derventu, odakle su odvedeni do Slavonskog Broda, a dalje u nepoznatom pravcu.

Ovaj bezdušni i cinički koristoljubac-fratar tvrdi da su preostale udovice mlade i željne života, koje su brzo zaboravile odvedene, njih 500 do 600 sposobnih za udaju iz pet sela. Priroda traži svoje. I ove udovice bi se i udale, naravno za katolika, jer Srba blizu nema. Zgodan momenat da ih se sada penetrira sve, i njihove obitelji, preko njih katoličkom vjerom i hrvatskom prožme za brzo vrijeme uz malo truda, vlasti i crkve. Vlast bi trebalo podići školu u Kostrešu za sela Baricu, Lužane i Kostreš, staviti uzorne učitelje, prožete kršćanstvom i ustaškim hrvatstvom, te uzorna života i vladanja i poletne ljude, a crkvi omogućiti da dođe do materijalne istine o poginulim radi pobune, pa se iste udovice mogu udavati za naše. Taj materijalno sjajno stojeći svijet, od oko možda 500 kuća, a vjerovatno i više, raspoložen je da mu se pomogne turiti hrvatsko i katoličko uvjerenje, te da se preko ženidaba, koje se već uveliko traže s našim svijetom, iste brzo privedu vjeri i državi...

PAVELIĆ ODLIKUJE VIKTOR Novak i za starog frankovca i ustašu Ivana Mikana kaže da je u progonu i katoličenju Srba bio osobito revnostan. On je putem terora prevodio Srbe u katoličku veru - ili pretnjom neposredno ili pretnjom preko letaka. Srbe je po grupama po 30 prekrštavao. Zbog toga ga je Pavelić odlikovao „brončanim spomen-znakom o uspostavi NDH“. Za njim nisu bili zaostali ni župnik Dragutin Kukolja u Gospiću; sinjski župnik i ustaša Josip Orlić i drugi, koje je ovde nemoguće sve nabrojati.

Naš je svijet bacio već oko na zemlju, dobra imanja i zgodne snaše. Ovaj ured je svijestan poteškoća da se sa strane države prizna pogibija od oko dvesto do hiljadu ljudi, pa zato i pita za način i uvjete o priznanju smrti istih kako bi se branio autoritet države.“

Da prelaženje u katolicizam nije spasavalo Srbe od ubijanja ili klanja, pokazuje i slučaj fra Bilobrka, koji je sa fra Rokom Roncem i don Martinom Gudeljom bio inicijator ustaških klanja u Metkoviću. On je Srbima, koji su prelazili u katoličku vjeru otvoreno govorio: „Džabe vam pokrštavati se, jer ćemo vas ionako sve pobiti“. On je govorio i ovako: „Prelaziti na katoličku vjeru mora sve, jer druge vjere ne smije postojati... Ljude ubijati nije grehota, nego moramo sve poubijati što nam smeta i potpuno očistiti našu zemlju“.

Biskup Akšamović je u velikoj groznici katoličenja Srba; on od 29. decembra 1941. godine upućuje vukovarskom županu akt o masovnom prelaženju Srba u katoličku vjeru, u kome se kaže: „Skupni prelazi vrše se na temelju odluke nadležne kotarske oblasti... Svakome župniku, koji je prijavio masovni prijelaz daje se puno ovlašćenje za prelazak od šizme i krivovjera prema rimskom obredniku a velečasnom ocu Gvardijanu kao upravitelju župe daje se ovim puna crkvena jurisdikcija za propisano primanje prijelaznika u katoličku crkvu na cijelom području župe Vukovar. Ujedno mu se daje ovlašćenje da može za liturgički obred ovlastiti misionara, koji je vršio vjersku obuku prijelaznika ili svojega u službi zamjenika“.

On i dalje u đakovačkoj dijecezi rukovodi katoličenjem, pa do februara 1942. godine, izveštava odbor trojice u Zagrebu „da su časni oci misionari O. Stjepan Rade i O. Pavao Dodić 8. februara 1942. godine dovršili misionarski rad u vjerskoj pouci za prelaznike u župi Trnjani na području velike župe Posavje“. On izveštava da je misionare poslao u selo Bršadin da pokatoliče preko 1.200 Srba u 220 domaćinstava, pa u selo Pačetin, Trpinju, Bogotu, Sremske laze.

Glavni tajnik HSS (Hrvatske seljačke stranke), J. Krnjević 16. novembra 1942. godine ocenio je nasilno katoličenje Srba kao zločin za koji krivci moraju odgovarati: Između ostalih zločina naglasit ću jedan, za koji ćemo tražiti naročiti račun. A to je odvratnije od telesnog umorstva“. Razume se da je ovo učinjeno da se skine odgovornost hrvatskog naroda za zločine hrvatskih ustaša nad Srbima, pa i prisilnog katoličenja Srba.

S. Simić navodi strahovanja Stepinčeva kad kaže: „U svom memorandumu papi Piju II od 18. maja 1943. godine, nadbiskup A. Stepinac je strahovao da bi sa nestankom NDH bila uništena klero-ustaška vladavina i njene tekovine, u koje spadaju i rezultati prekrštavanja Srba. Zabrinut izgledom nestanka NDH nadbiskup A. Stepinac upozorava papu Pija II kako.... „ne bi bilo uništeno samo onih 240.000 prelaznika sa srpskog pravoslavlja, nego i čitavo katoličko pučanstvo tolikih teritorija sa svojim crkvama i svojim samostanima“.

M. Bulajić pominje nalaz Državne komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njegovih pomagača od 20. decembra 1945. godine: „... Kod pokatoličavanja iskorišćena su sva sredstva koja su vlastima i katoličkoj crkvi stajala na raspoloženju. Često su predstavnici vlasti obilazili lično svoje područje, praćeni hordom ustaša, koji su pripremali ‘psihološki teren’ terorom, hapšenjem, pljačkom. Na zborovima... pozivani su Srbi da dobrovoljno pređu u katoličku veroispovest da ih ne bi snašle ove ili one posledice... Formulari, kojima su Srbi imali i da traže dozvolu za prelaz u katoličku veru, bili su štampani, trebalo ih je samo potpisati“.

(Nastaviće se)