ANTE Pavelić je svečano dočekao delegaciju prelaznika i održao prigodni govor: "Smatrajte velikom srećom za pokoljenje Vaše, za pokoljenje svih nas, da se u ovom dijelu Hrvatske domovine najprije i najoštrije počelo i provađa se ono što može biti najveća zasluga naše sretne i sretnije budućnosti. Vi znate... vašim koracima idu i druga braća, ide i ostali narod i kad se to dovrši naša zemlja, naša domovina bit će potpuno sigurna...".

Sredstva informisanja katoličenja Srba i posećivanje delegacija prelaznika Paveliću, po svom značaju dižu u nebo: "Hrvatski narod" piše da je to "korak uma i srca". "Nova Hrvatska" piše da je primanje izaslanika prelaznika iz župe Baranja po svom značaju "povijesni događaj u životu" NDH i da "on znači odlučni preokret u sređivanju unutrašnjih hrvatskih prilika".

Zadovoljan učinkom katoličenja Srba ministar Pak izjavljuje: "Nezavisna Država Hrvatska podupire akciju prelaza grko-istočnjaka u katoličku vjeru, jer je taj prelaz samo povrat prijašnjoj djedovskoj vjeri, jer je državi poznato, da je taj samo promidžbom iz tog hrvatskog plemena stvoreno naknadnom promidžbom srpstvo. Ovim prelazom na djedovsku vjeru vraća se jedinstvo hrvatskog naroda i svim onim krajevima, gde je silom to jedinstvo oslabljeno, oni se vraćaju iskonskim svojim predajima i duhovnim izvorima. On poručuje svim Srbima odrečno i vrlo jasno: 'Tko ne želi iz bilo kojih razloga priznati ovo povijesno pitanje, prosto mu stoji napustiti teritoriju ove države'."

Vatikan zdušno podržava katoličenje Srba u Hrvatskoj, pa kardinal Maljone, prenoseći papine reči, ustaškoj misiji pri Svetoj stolici (zapravo Nikoli Rušinoviću) 14. februara 1941. godine izjavljuje: "Sveta stolica misli na Hrvatsku, jer za nju Hrvat katolik ne može se zamisliti Hrvata koji ne bi bio katolik." Još dodaje i da se "Sveta stolica veseli" katoličenju Srba. Stepinac je to pohvalio veoma zadovoljan i prisetio se svog "dnevnika" u koji je pod datumima 3. i 4. jul 1934. godine uneo i ovo: "Da je veća sloboda i dovoljno radnika, Srbija bi bila za 20 godina katolička." Čeznuo je što tu svoju želju ne može da ostvari.

MILION POVRAĆENIKA DIONIZIJE Juriček, katolički sveštenik, čelnik državnog ravnateljstva za ponovu, vjerski odsjek zadovoljan je tempom katoličenja Srba, pa već 25. oktobra 1941. godine nagoveštava kako će zbog katoličenja Srba "rimokatoličkih župa morati osnivati mnogo - za skoro milion povraćenika, koliko je predviđeno da će biti, bude li se stvar odvijala kao do sada...".

Mitropolit Josif u Beogradu tražio je od generala okupirane Srbije fon Turnera da interveniše kako bi prestalo prisilno katoličenje Srba u NDH. On mu krajem jula 1941. godine šalje Promemoriju sa prilogom u kome su se nalazili podaci o genocidu nad Srbima u Hrvatskoj. Pod brojem 4. pisalo je i ovo:

"Od samog početka ustaške vlasti počele su da terorom prevode u katolicizam mnoge pravoslavne Srbe. Zna se za intimnu vezu između katoličke crkve i ustaške vlasti, što je fakat da među stožernicima ustaške vlasti ima priličan broj katoličkih sveštenika. Ponuda za katoličenje učinjena je najpre državnim činovnicima pravoslavne vere... Skrenuta im je pažnja da u državnoj službi mogu ostati samo oni koji prime katoličku veru. I ne samo to. Lišavajući srpski narod njegovog sveštenstva, katolička crkva nasilnim merama nagoni pravoslavne na vršenje katoličkih obreda... Katolički sveštenici dolaze sa naoružanim ustašama, zatvaraju pravoslavne crkve i oduzimaju crkvene matice. Pošto prethodno opljačkaju sve crkvene dragocenosti...".

Ova Promemorija nije promenila stanje u katoličenju Srba. Turner nije ništa preduzeo.

Viktor Novak prikazuje franjevca Sidonija Šolca kao jednog od najprozelitističkijih agitatora i ustaških misionara "u teroru nad Srbima i katoličenju Srba", a kleristička štampa stavlja ga u red "Svetih misionara". O njemu i njegovom radu na katoličenju Srba govori Sretenko Dragić 20. marta 1941. godine: "Odmah posle ubojstva srpsko-pravoslavnog sveštenika iz Našica... došao je pater Sidonije" i nagovarao Srbe u mome selu da pređu u rimokatoličku vjeru govoreći im: '... da svi pređete u rimokatoličku vjeru, jer ćete svi izginuti...'.

Nakon nekog vremena pater Sidonije ponovo je došao u Ceremošnjak, ali ga niko od Srba nije dočekao. Već 19. avgusta 1941. godine došle su naoružane ustaše u Ceremošnjak. Odmah su provalili u kuću Žarka Dolića i ubili njega i njegovog sina Stevu i opljačkali kuću. Tu istu noć oterali su 18 Srba muškaraca, žena i djece u logor u Slavonsku Požegu.

Posle toga su Srbi iz Ceremošnjaka prešli na rimokatoličku vjeru. Preverio ih je pater Sidonije, koji je obilazio sa naoružanim ustašama i ostala srpska sela u srezovima Našice i Slavonska Požega i Podravska Slatina i silio narod da pređe na rimokatoličku vjeru. Pretio je da će ih dati potući i protjerati, govoreći: 'svi ćete preko Drine ili u Drinu'.

Pod pritiskom u srezovima Našice, Slavonska Požega i Podravska Slatina svi Srbi su prešli u katoličku veru. Pater Sidonije prisilno je pokatoličio i srpsko selo Budimce i mnoga druga srpska sela. Učitelj Petar V. Kovačević, iz Balevice za Sidonija kaže: '... sva zla Srbi su podnijeli sa strane katoličkih sveštenika preko ustaša, Svi su Srbi pod najužasnijim terorom prešli na katoličku jedinospasavajuću vjeru. Od tih svećenika gromovnik u našem srezu (Našičkom) bio je pater Sidonije Šolc. On je na najzverskiji način dao ubiti našeg mjesnog popa Đorđa Bogića. Izveli su ga iz stana u pola noći i iskasapili (odrezali mu nos, jezik, ogulili bradu, rasporili stomak i zamotali crijeva oko vrata...).

Pater Sidonije bio je strah i trepet za Srbe, pa su ga jednog dana Srbi uhvatili i ubili'."

(Nastaviće se)