NA zasedanju Sabora NDH 25. februara 1942. godine ministar pravosuđa i bogoštovlja dr Mirko Puk govorio je o katoličenju Srba: "Nezavisna Država Hrvatska podupire akciju prelaza grko-istočnjaka na katoličku veru, jer je taj prelaz samo povrat prijašnjoj djedovskoj vjeri, jer je državi poznato da je samo promidžbom iz toga hrvatskoga elementa stvoreno naknadnom promidžbom srpstvo. Ovim prelazom u đedovsku vjeru vraća se jedinstvo hrvatskog naroda u svim onim krajevima, gdje je silom to jedinstvo oslabljeno, oni se vraćaju iskonskim svojim predcima i duhovnim izvorima".

A istog tog dana u Vatikanu ustaškom poslaniku dr Nikoli Rušinoviću državni sekratar kardinal Maljone je rekao: "... što se tiče povratnika, Sveta stolica se tome veseli, Hrvatska, pak, može to politički koristiti, ali treba izbegavati ono što neprijateljima daje povoda za klevete".

Odgovarajući na notu Kraljevske jugoslovenske vlade od 9. januara 1942. godine Svetoj stolici protiv prisilnog katoličenja Srba, papa Pije DžII brani Stepinca i katoličku crkvu u Hrvatskoj: "...katolička crkva ne prima nikoga u svoje redove koji u nju stupa, a da nije potpuno svestan važnosti i posledica koraka koje želi učiniti".

SVI U KATOLIKE Upozorenje dekana fra Bilobrka, župnika u Metkoviću: "Ima nekih kukavica koji kažu da ne valja nagoniti Srbe da se prekrste i da nije ljudski ubijati. Ja vam, međutim, tvrdim drukčije. Prelaziti na katoličku veru moraju svi, jer druga vera ne sme postojati, a niti će ma tko ostati živ tko neće katoličke vere"!

Posle toga usledila je nova nota Kraljevske vlade od 2. marta 1942. godine Svetoj stolici protiv prisilnog katoličenja Srba sa zahtevom da istupi energično protiv zaključaka Biskupske konferencije održane u Zagrebu 17-20. novembra 1941. godine i da se zabrani svaki takav rad predstavnika katoličke crkve. I ovom notom nije ništa postignuto. Srpski pravoslavni sveštenici na skupštini u selu Srpska Korenica u Bosanskoj krajini 15. novembra 1942. godine potvrđuju "da je trenutnu bezglavost Srpske pravoslavne crkve zloupotrebila rimokatolička crkva ustaške NDH i prisilno prevodila srpski narod iz pravoslavlja na katoličanstvo, dok su se pravoslavni seljaci pred jamamam odricali da pređu na drugu veru".

Pored popisa marionetske NDH o prisilnom katoličenju Srba i Stepinac je doneo svoje propise o tom katoličenju: Okružnicu br. 4104/41 i Propise za primanje u katoličku crkvu, objavljene kao prilog "Katoličkom listu" br. 23 od 11. juna 1941. godine. Ove pripise izradio je dr Stjepan Bakšić, profesor Teološkog fakulteta u Zagrebu.

U Okružnici je izneto katoličko gledište na politiku NDH "prelaza s jedne vere na drugu", o podržavanju takve politike uz davanje saglasnosti za katoličenje sa širokim obrazloženjem da se otpadnici (tj. Srbi) "od Katoličke crkve vrate svojoj crkvi". U propisima se daju detaljna uputstva kako treba katolički kler uz pomoć ustaških oružnika, tj. vlasti NDH da prevodi Srbe u katoličku veru. Kad im ni to nije bilo dovoljno da što više i što brže pokatoliče Srbe, pojedini biskupi, kao đakovački biskup Antun Akšamović, zatim bosanski biskupi Šarić i Mišić preduzimaju nove mere.

Odmah posle ubistva banjalučkog pravoslavnog vladike Platona (Jovanovića), katoličenje se toliko pojačalo da je postalo masovno. Pod pretnjom da će svi biti pobijeni ako ne pređu u katoličku veru Srbi su počeli masovno da prelaze u veru da bi sačuvali svoje živote. Ali im to nije pomoglo - mnogi su posle prelaska na katoličku veru pobijeni.

BOŽJA NAMERA Poruka jednog od najvećih katoličkih mislilaca Katrajna: "Po Božjoj nameri, sve vlade i svi ljudi trebaju biti katolici".

To je bilo toliko uzelo maha da je biskup fra Alojzije Mišić bio prinuđen da reaguje na sledeći način: "Prilike, u kojima živimo, za svake su strane nezgodne. Umješalo se svašta: mlado, nespremno, beziskusno i mjesto pameti i razbora - vatra, sila. Nametnici izdaju odredbe - i dok su novoobraćenici još u Crkvi kod sv. mise, hvataju ih, staro, mlado, muško i žensko i gone kao roblje... do mala u masama u vječnost. Iza nekoliko godina svatko i svi osuđivat će ovakav nepromišljeni rad i djelovanje".

Stepinac i hrvatski biskupi, posle održane Biskupske konferencije 17 - 20. novembra 1941. godine, na kojoj je raspravljano o "prelazima grko-istočnjaka na katoličku veru" u prisustvu Josipa Ramira Markonea, papskog legata u NDH, odlaze Paveliću i obaveštavaju ga o zaključcima donetim na toj konferenciji o tome da je na njoj izabran odbor trojice koji će rukovoditi akcijom katoličenja Srba.

U ovaj odbor su ušli:

Stepinac kao predsednik biskupske konferencije, Viktor Burić, biskup senjski i Janko Šimrak, apostolski administrator križevačke eparhije. Zatim ga obaveštavaju da je izabran u Izvršni odbor - "Radni odbor za pitanja konverzije" grko-istočnjaka na katoličku veru, u koji su ušli: dr Franjo Ferman, profesor na Bogoslovskom fakultetu u Zagrebu, dr Augustin Juretić, konzulator Biskupske konferencije, Nikola Borić, ravnatelj nadbiskupske kancelarije i dr Krunislav Draganović, profesor Bogoslovskog fakulteta u Zagrebu. Njegova je nadležnost da rešava sve poslove oko konverzije grko-istočnjaka na katoličku veru pod nadzorom Odbora biskupa za konverziju.

Da bi Paveliću pokazali da dobro obavljaju poslove katoličenja Srba katolički kler organizuje delegacije prelaznika koje posećuju poglavnika. Tako je 8. novembra 1941. godine Pavelić primio jednu delegaciju prelaznika iz sedam srezova Slavonije (Našice, Đakovo, Osijek, Podravska Slatina, Miholjac Donji, Vinkovci i Virovitica). Razume se, predvodnik ove delegacije je bio ustaša dr Stjepan Hefer, veliki župan župe Baranje.

(Nastaviće se)