JEDAN od najsvirepijih i najjezivijih zločina nad Srbima u NDH bio je pokolj nekoliko stotina Srba muškaraca u pravoslavnoj crkvi u Glini.

Srbe zatvorene u glinskoj pravoslavnoj crkvi ustaše su odvodile po grupama do stratišta u Glinsko Novo Selo, Hadžer i Prekopu, gde su ih zverski mučili, najsvirepije ubijali i pokopavali u već iskopane jame.

Franc Žućek, župnik Crkve Svetog Ivana u Glini, dobro se seća događaja: „Po crkvenim knjigama znam da je to bilo 29. 7. 1941. Srbe iz okoline Vrginmosta dovozili su u pravoslavnu crkvu kamionima i autobusima, a odatle ih dalje vodili u Hadžer i Prekopu, gdje su ih pobili. Mene je tog dana jedan od zatvorenih zvao u crkvu i ja sam došavši tamo vidio dupkom punu crkvu, u kojoj je sve zaudaralo, jer su ljudi morali nuždu vršiti u crkvi, pa su neki već bili klonuli od lošeg zraka. Crkva je bila puna, te mislim da je moglo biti oko 700 ljudi“.

O odvođenju Srba iz glinske pravoslavne crkve i njihovom ubijanju u okolini Gline svedoči i Antun Gregurić, graditelj iz Jukinca: „Vidio sam kako su kamionima vozili Srbe u crkvu, a još prije pokolja odvozili su iz crkve kamionima žive ljude, te su ih ubijali u Glinskom Novom Selu. U jednom takvom kamionu ja sam prepoznao trgovca Malbašu, a mislim da se zvao Đuro iz Vrginmosta. Da su ih vozili u Glinsko Novo Selo znam po tome što sam iste večeri u gostionici Zibar u Jukincu čuo razgovor Janka Kihalića, Nikole Kreštalice i Paje Kreštalice - ustaša-krvnika, koji su pričali da su ih u Glinskom Novom Selu ubijali.

Ustaše su donijele jedan zamotuljak u papiru i pokazivali ga prisutnima, pa je Janko Kihalić zatražio od supruge gostioničara, Ljerke Zibar, masti da ispeku jedno srce. Na njezin upit kakvo je srce, oni su se počeli smijati i ispričali su tada da je to srce jednog Srbina, koga su u Glinskom Novom Selu prigodom izvlačenja iz kamiona sedam puta uboli, pa su ga svalili na zemlju i izvadili srce. Kako je gostioničarka uzrujana protestovala protiv takvog njihovog zahtjeva, oni su to srce zamotali u papir i ne sjećam se šta je dalje bilo“.

Pokolj Srba u glinskoj crkvi desio se u noći između 29. i 30. jula 1941. „U to vrijeme“, veli Ante Šešerin iz Gline, „ja sam bio namještenik gradske munjare u Glini. Oko 23 sata došao je k meni u munjaru Nikola Šafar, bivši seljak-trgovac željezničkim pragovima iz Kihalca, tada već poznat kao krvnik. Naredio mi je da ugasim javnu rasvjetu i da je ne smijem upaliti, dok mi on ne javi. Ja sam odmah svjetlo ugasio i neko vrijeme poslije toga izašao pred munjaru da vidim šta se u gradu događa, pa sam tako primijetio da crkvu povremeno sa pročelja osvjetljavaju reflektori. Poslije tri sata došao je ponovo Šafar, rekavši mi da mogu upaliti javnu rasvjetu“.

“TATA, SPASI ME“ IGNAC Haluza iz Gline ovako je doživeo strašnu noć: „Te večeri je javna rasvjeta bila ugašena. U parku me sreo jedan civil u košulji zasukanih rukava i krvavih ruku. Tražio je od mene cigaretu. Odgovorio sam mu da nemam a on me tada pozvao do pravoslavne crkve. Pred njom sam vidio desetak-petnaestak ustaša kako piju rakiju. U taj čas sam čuo glas dječaka iz crkve, kako viče: ‘Tata, spasi me’. Na to je u crkvu ušao ustaša Joso Zinić i par časaka poslije toga nije se više ništa čulo“.

Svedok Mato Bakšić, stolar iz Gline, stravičan prizor je gledao takođe sa prozora svoje kuće, koja je bila pedesetak metara od crkve: „Vidio sam kako pred crkvom kolju neke ljude. Izvodili su pred vrata i čuo sam kako viču: ’digni košulju, gđe ti je srce’. Potom sam čuo hropac žrtve. Na kamione su ih tovarili tako što su ih hvatali za noge i glavu i uz pomoć jednog u sredini bacali na kamione, slažući ih, dok se kamion nije napunio. Govorilo se po gradu da su ti ljudi došli iz Vrginmosta ili Topuskog na prekrštavanje. Oko ponoći je iz crkve izašao jedan ustaša zasukanih krvavih rukava, držeći u desnoj ruci nož. Moja žena ga je upitala što se to događa u crkvi, na što je on odgovorio: Koljemo Srbe! Dok ih ne pokoljemo do jednoga, za nas Hrvate nema spasa“.

Kako je bilo u samoj crkvi za vreme klanja vidi se iz izjave Ljubana Jednaka iz Gređana, jednoga od Srba koji je uspeo da se spase pokolja:

Kada se već smračilo, iznenada smo čuli pred crkvom kamion. Onda su u crkvu ušle ustaše vičući: ’Palite odmah svijeće da se bolje vidi’. Kada smo zapalili svijeće, upitali su nas: ’Da li vi ljudi vjerujete u našeg poglavnika i u našu Nezavisnu Državu Hrvatsku?’ Mi smo svi odgovorili da vjerujemo. Na to su nam komandovali: ’Lezi, ustani, lezi, ustani’, i dok smo mi izvršavali ovu komandu, oni su iz pušaka pucali u crkvi koja je bila u polumraku. Zatim su nam naredili da se svi svučemo, a da ostanemo samo u košuljama i gaćama. Sve svoje stvari morali smo baciti u ugao crkve. Poslije toga smo morali svi leći na zemlju, a ustaše su po nama hodale i gazile nas. Potom su nam naredili da ustanemo i licem se okrenemo prema zidu. I dalje su pucali, ali namjerno nisu nikoga pogodili, jer su nas time plašili.

Malo iza toga pitali su Peru Miljevića da li zna šta o šumnjacima. Kada je ovaj odgovorio da ne zna, jedan ga je ustaša uhvatio i na očigled svih zabo mu nož u vrat potegavši prema dolje tako, da mu je rasporio cijela prsa. Miljević se srušio mrtav. Na ponovni poziv da se jave oni koji nešto znaju o šumnjacima, jer će biti pušteni kući ako kažu, javio se jedan čovjek i rekao da će reći sve. On je kazao da su partizani u blizini Topuskoga dizali u zrak bandere i dočekali jedan ustaški auto. Poslije toga ustaše su mu naredili da stavi glavu na jedan sto, ustaša mu je zarezao grkljan i naredio da pjeva. Međutim, krv je iz njega šiknula nekoliko metara daleko, pa, kad nije mogao pjevati, ustaša ga je udario kundakom po glavi te mu se mozak izlio na stol.“


(Nastaviće se)