MESEC dana po dolasku u Moskvu, 23. septembra 1938, Tito u sovjetskoj metropoli piše jedan od najproblematičnijih tajnih dokumenata u svom životu. Njegovom rukom pisana izjava, najvećeg stepena poverljivosti, naslovljena je kao "Moj odnos sa osobama koje su raskrinkane kao saboteri i neprijatelji naše partije". Pisana je na ruskom jeziku, na nepunih osam rukopisnih stranica.
U ovom neobičnom dokumentu, nastalom u času kada je paranoja sovjetskog režima svakog dana u proseku gutala više od hiljadu nevinih ljudi, Tito se opet javlja kao Valter. Piše o devetorici svojih dojučerašnjih partijskih drugova, od kojih su sedmorica stvarno bili "raskrinkani" i streljani u Moskvi, a preostala dvojica su bili živi, ali ih je pratila sumnja da nisu dovoljno verni i odani Staljinu.

Bruka levice

Prvo se ograđuje od dvojice zagrebačkih drugova, Kamila Horvatina Petrovskog, koji je u Moskvi ubijen 15. marta 1938, i Đure Cvijića Krešića, streljanog 26. aprila 1938.
- Poznajem ih od 1927. godine, kada sam došao iz unutrašnjosti Hrvatske u Zagreb. Posle partijske konferencije grada Zagreba 1928. godine, marta meseca (a održana je u noći između 25. i 26. februara, a ne marta), na kojoj sam dobio 30 glasova od 31 (a konferenciji je ukupno prisustvovalo 29 delegata), zahtijevajući odlučnu borbu protiv lijeve i desne frakcije. Poslije toga odnosi sa Cvijićem i Horvatinom bili su vrlo uzdržani i hladni, naročito poslije otvorenog pisma Komunističke internacionale članovima KPJ, u kojem je KI podržala naše nastupanje u Zagrebu.
Posle toga, pojedinačno i o jednom i o drugom:
- Već u Beču (1934), a zatim i u Moskvi (1935) bilo je čestih slučajeva sukobljavanja između mene i Petrovskog, naročito zbog njegovog pijančenja i neozbiljnog odnosa prema radu kao člana CK itd. Jednom rječju, smatrao sam da on kao član rukovodstva sramoti našu partiju. Napisao sam o tome i karakteristiku 1936. godine za Odeljenje kadrova Kominterne.
O Cvijiću:
- Krešića sam samo nekoliko puta sreo u životu... Privatne veze s njim nisam imao i nisam htio da govorim s njim... Sve vreme sam na njega gledao kao frakcionaša i nisam imao povjerenja u njega.
U ovom dokumentu Tito se četvrti put izjašnjava o Ivanu Gržetiću Flajšeru, koji je uhapšen u Moskvi 19. avgusta 1937, nepunih godinu dana pošto ga je Tito treći put negativno "okarakterisao" enkavedeovcu Karaivanovu. Dva i po meseca posle hapšenja, 3. oktobra 1937, Gržetić je na osnovu izmišljenih dokaza bio osuđen na smrt i istog dana likvidiran u Moskvi, a Tito je 23. septembra 1938. o njemu pisao:
- Kada sam 1927. godine stigao u Zagreb, često sam ga sretao u sindikatima... Tada o njemu nisam imao loše mišljenje, naprotiv. Samo mi se nije dopadalo što je volio da popije...
Dalje:
- Na jesen 1934. godine ponovo sam ga sreo u Beču i moram da kažem da je on još tada ne mene ostavio loš utisak...
A kasnije još lošiji:
- Kada je došao u Moskvu (1936) u svojstvu predstavnika partije (u Kominterni) ja sam ga bolje upoznao, i kakav je u radu i kakav u svakodnevnom životu. Odnosi su nam bili vrlo hladni i na leto 1936. godine ja sam u KI, u Sekretarijatu Pika, postavio pitanje njegovog udaljavanja sa mesta partijskog predstavnika, jer on svojim ponašanjem, koje sam okarakterisao kao sabotersko, sramoti našu partiju. Međutim, nisam uspio u tome, budući da su Gorkić i on opet sve spriječili. Moram da priznam da tada u njemu još nisam vidio neprijatelja...
Od Gržetića nije bolje prošao ni Milan Gorkić, streljan deset i po meseci ranije:
- GORKIĆA sam prvi put lično upoznao 1934. godine u Beču... Za to kratko vrijeme mog boravka u Beču, nisam mogao da primijetim nešto osobeno kod Gorkića. Na mene je tada ostavio utisak veoma sposobnog čovjeka. Međutim, pošto mi ni on, a ni drugi nisu pomagali kao članu Politbiroa... počeo sam da gubim povjerenje prema njemu. Moje nepovjerenje je raslo naročito zbog toga što je podržavao Flajšera... No, na to sam gledao kao na nepravilnu kadrovsku politiku i nisam sumnjao da je saboter i neprijatelj.

Sve najgore

Kasnije je Tito bio još obazriviji:
- Naši odnosi nikada nisu bili bliski, već uzdržani... Već početkom 1937. godine bio sam vrlo nezadovoljan saboterskom Gorkićevom politikom... To što je Gorkić tražio od mene da mu kažem gdje u zemlji imam stan - bio je povod za moje osjećanje podozrenja i nepovjerenja prema Gorkiću. Pomisao da Gorkić hoće da me uništi i preda u ruke policiji, bila je za mene strašna, ali mi je sve češće dolazila. Međutim, nisam mislio da je on špijun, već karijerist koji ne bira sredstva da uništi drugove koji bi mogli da mu smetaju.
O dr Simi Markoviću, koji je u to vreme ležao u jednom moskovskom zatvoru, Tito ne troši mnogo reči:
- S njim nisam vodio nikakve razgovore o partiji. Poznavao sam ga kao vođu desne frakcije i on prema meni nije imao povjerenja, jer je znao da sam ja jedan od krivaca za njegovu likvidaciju i likvidaciju njegove frakcije. U životu sam se s njim sreo svega desetak puta.
O Filipu Filipoviću, koji je 8. aprila te godine u Moskvi osuđen na smrt i istog dana ubijen, Tito sad ima lošije mišljenje nego dok je osnivač KPJ bio živ:
- Nikada među nama nije bilo bliskih partijskih odnosa, mada sam ga ja uvažavao kao starog partijskog funkcionera i nisam imao loše mišljenje o njemu, jer sam ga veoma malo poznavao.
O živom Simi Miljušu, koji je u jednom moskovskom kazamatu čekao svoj montirani proces, samo jedna rečenica:
- Nikada (s njim) nisam zajedno radio, a o njemu sam imao loše utiske.

KERBER - TROCKISTA
O ANTUNU Mavraku Kerberu, streljanom u Moskvi 8. aprila 1938, Tito govori opširnije, ali ne i povoljnije. Upoznao ga je "1925. ili 1924. godine", na njega je, "kao partijskog aktivistu iz provincije, tada ostavio dobar utisak", a kasnije mu je taj čovek, kad je Broz ostao bez posla, "čak ustupio svoj stan na privremeno korišćenje", ali "onda on zbog nečeg nije imao povjerenja u mene". Kad su se viđali u Moskvi, Kerber ga je stalno molio da se zauzme za njegov povratak u zemlju, ali Valter to nije uradio, jer "nije imao povjerenja u njega", nije bio suguran da Kerber "neće smetati partiji".
A na kraju:
- Godine 1937. saznao sam da je njegov (Kerberov) blizak drug Braun, koji se nalazi u Zagrebu, a on je trockista. Sada smatram da ni Kerber nije daleko od toga.
(Nastaviće se)