BOLJŠEVICI SU PRIMALI NEMAČKE PARE: Otkud Radoje Janković u vihoru Oktobarske revolucije

Danica Otašević

05. 11. 2022. u 18:11

BOGATU rukopisnu građu Radoja M. Jankovića (Čačak, 1879, Beograd, 1943), zahvaljujući njegovoj kćerki Vidosavi Janković, od 2012. godine baštini u svom fondu Gradska biblioteka "Vladislav Petković Dis" u Čačku. Jankovićeva lična arhiva - dnevnici, pisma, službena prepiska, fotografije, pozivnice, novine, knjige - osnova i potka su ovog "Istorijskog dodatka", koji ima za cilj da iz zaborava vrati jednog od svedoka važnih istorijskih događaja s početka 20. veka, istaknutog oficira, zaverenika, ratnika, izgnanika, diplomatu i književnika.

БОЉШЕВИЦИ СУ ПРИМАЛИ НЕМАЧКЕ ПАРЕ: Откуд Радоје Јанковић у вихору Октобарске револуције

Foto: Profimedija, Vojno-istorijski institut, Biblioteka „V.Petković Dis“, iz knjige „U vihoru revolucije“ i Vikipedija

Potporučnik Radoje Janković bio je među oficirima koji su 1903. godine promenili tok istorije, jednu dinastiju zamenili drugom. Prošao je kroz četiri rata i Rusku revoluciju 1917, osuđen na 15 godina zatvora za podršku drugovima u Solunskom procesu, sedam godina proveo u izgnanstvu... U diplomatiji je radio 13 godina, ali od svih zanimanja najviše je voleo da piše.

Da je kojim slučajem Radoje M. Janković mogao da bira, nikada ne bi bio vojnik. "Ja sam uvek naginjao filozofiranju. Naginjao sam pisanju i čitanju. Pisao sam logično i brzo. Čitanje mi je još od malih nogu ležalo na srcu. Od pročitanih knjiga dugo sam duševno živeo. Moje opredeljenje je bilo: profesor, advokat, govornik, čak i glumac - sve je to bilo bolje nego biti oficir, mnogo puta sam žalio što sam morao ići u vojsku." Ovako je napisao Radoje Janković u svom životopisu koji je ostao u rukopisu i danas se čuva sa ostalom bogatom zaostavštinom u Gradskoj biblioteci "Vladislav Petković Dis" u Čačku.

Janković je položio oficirsku zakletvu dinastijama Obrenović i Karađorđević, obe su prekršene, učesnik je balkanskih i Velikog rata, svedok herojskih bitaka, diplomata dve države, novinar brojnih listova u Srbiji, Kraljevini Jugoslaviji i inostranstvu, pisac čije delo pripada korpusu srpske književnosti prve polovine 20. veka.

Foto: Profimedija, Vojno-istorijski institut, Biblioteka „V.Petković Dis“, iz knjige „U vihoru revolucije“ i Vikipedija

POZIV PROFESIONALNOG vojnika dao je njegovom životu drugu dimenziju, učinio ga aktivnim učesnikom istorijskih i ratnih događaja na početku prošlog veka, o čemu svedoče brojni objavljeni zapisi, poput zbirke priča iz balkanskih i Prvog svetskog rata: "Dani i godine".

Autor ovog teksta ne sudi o ljudima i događajima, čak ni o Jankoviću, već samo rekonstruiše na osnovu njegovih dnevnika, dokumenata i svedočenja život učesnika u prevratničkoj noći, 29. maja 1903. godine, člana tajnog Udruženja "Ujedinjenje ili smrt", pešadijskog majora koji je epolete sticao na Mladom Nagoričinu, Bakarnom Gumnu, Mačkovom kamenu, Ceru, u Suvoborskoj bici, Albaniji i Krfu, oficira koga kralj šalje u poverljivu misiju u Rusiju 1916. godine, gde predaje u ime prestolonaslednika Aleksandra odličja caru Nikolaju Drugom, a onda sve to izgubiti zbog podrške drugovima koji su osuđeni u Solunskom procesu. O nekim događajima Jankovićevi zapisi su jedini dokazi, svedočenje iznutra, autentično viđenje učesnika. On je dobar hroničar, pa će sećanja na Čačak na kraju 19. veka, školovanje, vojnički život, proletersku revoluciju, Beograd pod okupacijom, istraživačima biti od velike koristi za rasvetljavanje prošlosti. Vernost Apisu i drugovima koštala je Radoja Jankovića gubitka čina majora, službe i osude na robiju zbog saučestvovanja u navodnoj zaveri protiv regenta Aleksandra. On iz prve ruke svedoči o propasti carske Rusije i rušilačkog ponašanja revolucionarne vlasti, poznanik je Kerenskog, Trockog, Kornilova. Zabeležio je u dnevnicima brojne događaje koji su promenili svet, neke detaljno, neke fragmentarno. Iz trusne i razorene Rusije poveo je Janković preko Sibira suprugu Nataliju Kalmić u Japan, Kinu, Cejlon i Evropu, do koje nije stigao jer je uhapšen u Eritreji.

SAVEZNICI GURAJU RUSIJU U PROVALIJU

POSLEDICE VOJNIČKOG života pratile su Radoja Jankovića do 1923, kada se vraća iz izbeglištva po Evropi u novu državu, Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, i dva dana nakon povratka u otadžbinu biva uhapšen i sproveden u Požarevac na izdržavanje solunske kazne. U kazamatima Zabele, Lepoglave i Sremske Mitrovice proveo je više od dve godine, a onda od kralja Aleksandra Karađorđevića stiže pomilovanje i vraćanje ukinutih prava. Janković je 1926. godine poslat u Ameriku, gde je na poslovima konzula u Čikagu i generalnog konzula u Njujorku ostao deset godina, kada je imenovan za prvog opunomoćenog poslanika u Tirani, gde ostaje do praskozorja novog rata. Senka vojnika i uvaženog diplomate pratiće ga i pod okupacijom, do smrti, 1943. godine.

Svuda gde je bio Radoje Janković je pisao dnevnik, književne tekstove, rasprave, izveštaje, pisma, polemike, studije, analize... Taj bogat bagaž rukopisa koji je prešao sa njim pola planete, sa istorijskom prašinom starom više od jednog veka, darovan je Čačku voljom pokojne Jankovićeve kćerke Vidosave, profesora anglistike na Filološkom fakultetu u Beogradu. Baštinik je Zavičajno odeljenje Gradske biblioteke koje čuva nasleđe Čačka i uspomene na značajne Čačane. I u tome ima simbolike: dva školska druga s kraja 19. veka - pesnik Vladislav Petković Dis i vojnik, diplomata i književnik Radoje Janković - ponovo se nalaze u zavičaju, nastavljaju onu partiju šaha koju su započeli u mladosti u kafanici pored vašarišta, uz prvo piće i snove o budućem životu koji im je odredio različite sudbine, a onda ih istovario na polaznu stanicu. Dis ovenčan posmrtnim počastima i slavom, Radoje - zaboravljen!

Poznavao je i sarađivao Janković sa mnogim krunisanim glavama i državnicima: Milanom i Aleksandrom Obrenovićem, Petrom i Aleksandrom Karađorđevićem, carem Nikolajem Drugim Romanovim, kraljem Ahmedom Zogom, predsednicima Amerike Ruzveltom i Vilsonom, knezom Pavlom, grofom Ćanom, prijateljevao je sa Milanom Stojadinovićem, Mihajlom Pupinom, Nikolom Teslom, Tomasom Votsonom, vladikom Nikolajem, Ivanom Meštovićem, književnicima Ivom Andrićem, Milanom Rakićem, Rastkom Petrovićem, Crnjanskim... Milutin Bojić mu je posle Prvog balkanskog rata 1912. godine posvetio pesmu "Osvećene mogile".

REVOLUCIJA KOJA je u februaru 1917. godine izbila u Petrogradu i dovela do pada dinastije Romanov, a potom oktobarska pobeda Lenjina i boljševičke partije, nije izbacila iz zgloba samo Rusiju već i čitavo čovečanstvo. Iskusnom Jankoviću nije promaklo pogubno eksperimentisanje narodom i zemljom koje se odvijalo pred očima velikih sila i dojučerašnjih saveznika Rusije.

Pitao se: "Šta hoće Lenjin i Trocki? Da podele Rusiju? Da se u Nemačkoj primeni revolucija treba tući Nemce na bojištu. Lenjin i Trocki tuku Rusiju dezerterstvom vojske." Neutralni Janković ocenjuje da su "saveznici prećutno gurali Rusiju u provaliju i da je general Kornilov govorio pre Oktobarske revolucije da "veliki deo boljševika prima nemačke pare". Pri tome je glavnokomandujući Kerenski, glumeći Napoleona, voleo "da se baškari u carskim odajama Zimskog dvorca, svira na pijaninu i recituje Puškina", dok je Trocki isticao da je "bolji separatni mir na račun Rusije, nego rat do pobede na račun Rusije".

Mladoj proleterskoj vlasti Amerika je nudila 20.000.000.000 dolara za poluostrvo Kamčatku, rezidencija Romanovanih bila je opljačkana od boljševika, a carska porodica proterana u Sibir. Cilj boljševičke vlasti nije bio pobeda u ratu, nego svetska revolucija i vladavina proletarijata. Reč Trockog "da Bosna bude slobodna treba i Indiju osloboditi" razbila je iluziju o daljoj pomoći Srbiji. Janković revoltirano zapisuje: "Jadna Bosna! Jadni mi! Nemačke hulje!"Bilo je očigledno da boljševici neće da ratuju za ideju Južnih Slovena i njihovo ujedinjenje.

BONUS - NAJAKTUELNIJI VIDEO SNIMCI

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (0)

Nova dimenzija života u delu Beograda koji se budi iz sna