Srbin koji je bio zarobljen u Libiji: Izljubio bih celu Srbiju
21. 05. 2013. u 13:59

Petorica naših državljana, koji su godinu i devet meseci bili zatočeni u libijskom gradu Zintanu, u utorak stigli u Beograd. Dirljivi susreti u sedištu BIA
ŠTO mi Petra niste doveli? Je li u vrtiću? - pita suznih očiju Milić Martinović, dok u čvrstom zagrljaju drži suprugu Tanju koja se trese od plača. Majka Ljubinka ga miluje po kosi. Drhti joj brada.
Ovaj stasiti Aranđelovčanin u utorak je posle godinu i devet meseci dočekao da zagrli porodicu. Sa još četvoricom naših građevinaca stigao je u Srbiju iz zatočeništva u Libiji. Otišli su ni krivi ni dužni na robiju pod teškom optužbom da su ratovali za Gadafija.
Vratili su se kao slobodni ljudi.
- Da mogu, izljubio bih celu Srbiju - uzbuđeno nam priča Zoran Nikolić iz Lazarevca, dok na terasi u sedištu BIA očima „ždere“ borove. - Ne mogu da se nagledam. Pesak više ni na moru neću zgaziti.
On se sa Martinovićem, Nedeljkom Milanovićem iz Lazarevca, Miloradom Đunićem iz Loznice i Beograđaninom Vojislavom Nićiforovićem, odmah po sletanju na aerodrom, uputio ka zgradi BIA, gde su željno iščekivali da vide svoje najmilije.
Akciju spasavanja ove petorke, čiju muku je u jeku krvavog libijskog rata čula cela Srbija, naši obaveštajci i Ministarstvo spoljnih poslova započeli su u septembru prošle godine. Strpljivom diplomatskom taktikom uspeli su da ih izvuku iz kazamata u Zintanu, gde su ih zatvorili na pravdi boga.
- Neću nikada zaboraviti taj 11. avgust 2011. godine. Krenuli smo trbuhom za kruhom. Ali, našli smo se na pogrešnom mestu u pogrešno vreme. Na aerodromu u Tripoliju zarobili su nas pobunjenici. Optužili su nas da smo Gadafijevi snajperisti. Mislio sam da je gotovo sa nama - priseća se Zoran, mereći koliko mu je iždžikljao sin Vuk.
Naslednik se ne odvaja od oca. Pita ga brižno je li mu hladno u ižvakanim arapskim sandalama:
- Tri meseca nismo znali je li živ. Hvala bogu da je živ i zdrav - priča nam sramežljivi Vuk.
.jpg)
Zoranovu priču nastavlja Nedeljko Milanović:
- Sa aerodroma su nas odveli u neki podrum. Promenili smo još dva-tri zatvora, da bi nas konačno smestili u Zintanu. Bili smo zatvoreni u tržnom centru, koji je pretvoren u robijašnicu. Lokali su bili ćelije, a u sredini je bio krug za šetanje. Pamtiću tih 70 koraka.
.jpg)
Vojislava Nićiforovića (levo) dugo su grlile supruga i ćerkica
Naši građevinci tvrde da ih čuvari nisu maltretirali i da su se sprijateljili sa ostalim zatvorenicima. Jednom mesečno mogli su telefonom da se jave porodicama, a mogli su čak i da prate srpsku televiziju.
Redovno su odvođeni na saslušanja, pošto je otvoren i sudski proces.
.jpg)
Milorad Đunić sa majkom / Milić Martinović u zagrljaju supruge i majke
- Jedini naš prekršaj bio je što smo u Libiju došli bez vize, a spremalo nam se suđenje kao da smo ratni zločinci. Nada nas nije napuštala, jer smo znali da je pravda na našoj strani. Tako je i bilo, pošto smo, na kraju, oslobođeni i pred civilnim i pred vojnim sudovima. Toga ne bi bilo da nije bilo naše države i vlade. Svima ću im biti zahvalan do kraja života - priča nam Vojislav Nićiforović.
.jpg)
Uz rame mu se „zalepile“ mezimice Ena i Mia. Obećavaju mu da će mu odmah skuvati jaku kafu čim stignu kući.
Među poslednjima je u salon Bezbednosno informative agencije ušla Stana Đunić iz Loznice. Šarala je nestrpljivo pogledom po novinarima i bezbednjacima u tamnim odelima.
- Miki, sunce moje - ciknula je i pala u zagrljaj sinu Miloradu. Milovala ga je po licu. Plakala je kao kiša.
- Nemoj, majko. Živ sam ti se vratio.
- Jesi, blago meni. A samo jednom nisi poslušao. Onda kad si krenuo tamo - podsećala je Stana sina, brišući oči plavom bluzom.
U štab BIA stigli su i lakari, koji su odmah pregledali radnike. Sve je budno pratio šef agencije Nebojša Rodić. Objašnjava nam da je krug zatvoren pre oko mesec i po dana i da je tada bilo jasno da će ishod biti dobar:
- Sagledali smo tada sve činjenice i bilo je jasno da smo sposobni da realizujemo akciju.
Sevanje bliceva najavilo je dolazak prvog potpredsednika vlade Aleksandra Vučića. On je bio jedan od ključnih koordinatora velikog poduhvata. Čak ni najbližim saradnicima nije otkrivao detalje akcije, dok naši građevinci nisu stali na tlo Srbije. Pozdravljao se redom sa članovima porodice, koji su mu se toplo zahvaljivali.
Čitava operacija bila je spremljena u nedelju. Naši građevinci su iz Zintana pod jakim obezbeđenjem prebačenu u Tripoli. Odatle su prevezeni u Tunis, gde ih je čekao avion koji je obezbedila Vlada. Odatle su se vinuli u slobodu.
Omanac
21.05.2013. 14:12
Hvala Bogu! Juče sam ih baš pominjao, pričao sa jednim Sirijcem, a zbog analogije sa njegovom zemljom. I baš se mislim, hoće li preteći jadni ljudi, i eto sad me baš obradovala vest!
Eto nema Libija radnika pa moraju velike specijaliste iz srbije uzimat,,momci se borili za novac ;)))) bas su jad i bijeda na slici
@CG - Ne znam zbog cega niko ne pise sta su ovi ljudi STVARNO RADILI U LIBIJI.
@CG - Libija je puna radnika iz drugih država od ovih niko ne izgleda kao vojnik i šta će im 5 plaćenika ?
@CG - Kakve veze ima sta su radili tamo, drzava je duzna da ih čuva i brani... sve i da jesu ono za sta ih optuzuju pacovi (utom pre), bili su na pravoj strani, i raduje me da je neko od nasih ljudi pomagao pravoj strani.. ako jesu..u kojem god obliku.. Dobrodosli kuci momci, ponosni smo na vas..
Komentari (59)